Novogodišnje odluke imaju poseban status. One dolaze s, uglavnom nerealnim, obećanjem resetiranja, osjećajem da se promjenom kalendara otvara i prostor za osobnu transformaciju

U toj simbolici nove godine, tijelo vrlo brzo postaje jedan od glavnih projekata, odnosno nešto što treba popraviti, disciplinirati i dovesti u red. Teretana se pritom nameće kao najvidljiviji alat promjene, gotovo ritualan odgovor na sve ono što se tijekom godine, a posebno blagdana, percipira kao višak. No upravo ta očekivanja čine siječanj jednim od najproblematičnijih mjeseci za započinjanje treninga.

Siječanj je mjesec u kojem se teretanu ne doživljava kao prostor kretanja, nego kao simbol. Ona postaje mjesto “iskupljenja” nakon blagdana, odgovor na osjećaj pretjerivanja, ali i društveni ritual u kojem se nova godina mora započeti ispravno. Odluka o treningu tada rijetko proizlazi iz stvarne potrebe tijela, a puno češće iz nelagode, krivnje ili pritiska da se nešto mora promijeniti čim se okrene kalendar. Kretanje ne započinje iz brige o sebi, nego iz ideje samokontrole.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by OLIVIA MAY (@_omay)

No fenomen siječanjskog kretanja više govori o našem odnosu prema produktivnosti nego o zdravlju. Naime, nakon razdoblja u kojem su “dopušteni viškovi”, spontanost i pauza, slijedi nagli rez: režimi, planovi, treninzi. Tijelo, koje se još nije vratilo u ritam sna i prehrane, odjednom bi trebalo izdržati intenzitet koji često nije realan. Umjesto prilagodbe, nameće se disciplina. Umjesto slušanja signala, traži se napor. Takav početak rijetko gradi naviku, a češće otpor.

Siječanj je i mjesec kolektivne koreografije. Teretane su pune, prostor zasićen, a atmosfera često neugodna upravo za one koji tek ulaze u taj svijet. Ideja da je siječanj “najbolje vrijeme za početak” stvara paradoks: početnici se nalaze u najnepristupačnijem okruženju, okruženi ljudima koji su jednako nesigurni, ali to rijetko priznaju. Problematična je i priroda motivacije koja pokreće siječanjsku navalu. Ona je najčešće vanjska, kratkoročna i vezana za ideju novog početka. A kad se prvi val entuzijazma povuče, ostaje realnost: umor, manjak vremena i izostanak brzih rezultata. Trening tada prestaje biti obećanje promjene i postaje podsjetnik na još jednu neispunjenu odluku.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by OLIVIA MAY (@_omay)

Općenito gledano, siječanj nije loš trenutak zato što ljudi ne žele vježbati, nego zato što se od njih traži previše u najnepovoljnijem dijelu godine. Kratki dani, manjak energije i mentalna zasićenost nisu neutralna pozadina, nego aktivni čimbenici koji oblikuju ponašanje. Stoga očekivati veliku transformaciju u tom kontekstu znači ignorirati osnovnu dinamiku tijela i svakodnevice. Možda je stvarni problem u tome što smo kretanje počeli doživljavati kao projekt s jasnim početkom i krajem, a ne kao praksu koja se gradi postupno. Siječanj je samo kulisa tog razmišljanja.


Potaknuti time, slobodni smo zaključiti da trening koji ima šanse opstati obično ne započinje spektakularno niti u najglasnijem mjesecu u godini, nego tiho, u trenutku kad odluka dolazi iz potrebe za boljim osjećajem, a ne iz pritiska da se mora krenuti baš sad.

Foto: Instagram/@rosiehw