Jučerašnja objava nominacija za televizijsku nagradu Emmy potvrdila je da je serija “Severance” jedna od najboljih uopće u ovom desetljeću. Korporativna svjetla Lumon Industriesa spotlightaju priču toliko protkanu univerzalnim filozofskim pitanjima, a istovremeno bogatu akcijskim i triler elementima da je gotovo nenadmašiva

Kad je proljetos Netflixov hit “Adolescence” postao ona jedna serija godišnje zbog koje stane internet, pitali smo se kako i zašto nitko u našoj regiji nije toliko pričao o “Severanceu”? Druga sezona izašla je tek nekoliko tjedana prije Netflixovog ovogodišnjeg aduta, a iako je potaknula intenzivniji šušur nego prva, o njoj se nije pisalo s istom ekstazom. Uz brojne naslove koji su “Adolescence” proglašavali najboljom serijom godine, bili smo sigurni u jedno – da, izvrsna je, i ne, nije bolja od “Severancea”.

27 nominacija, ali jedna pobjeda ne smije izostati

Nominirana je u kategoriji najbolje dramske serije, Adam Scott nominiran je za najboljeg glumca, kao i Britt Lower za najbolju glumicu, Patricia Arquette za najbolju sporednu glumicu, a Tramell Tillman i John Turturro za najbolje sporedne glumce. Osim glumačkih, ističe se i nominacija Theodora Shapira za najbolju glazbenu kompoziciju za dramsku seriju.

U istoj kategoriji “Severance” ima snažnu konkurenciju u HBO Maxovim serijama “The Last of Us”, “The Pitt” i “The White Lotus”. Sve navedene serije imaju onu pobjedničku kombinaciju kvalitetne priče, uvjerljive glumačke postave, vrhunskog marketinga i strategije koja ih je pozicionirala na vrh razgovora o televizijskim postignućima ove godine.

No “Severanceova” priča, koja se u drugoj sezoni uspjela transformirati i nadmašiti već golem koncept prve, zaslužuje priznanje. Dok u kategoriji glavnih glumaca i glumica postoji prostor za otimanje priznanja, John Turturro i Tramell Tillman ne smiju izgubiti postignuće u odnosu na izvrsnog Sama Rockwella, Waltona Gogginsa ili Jasona Isaacsa iz “The White Lotusa”. Posebice Tillman, koji je ulogu ambivalentnog zlikovca podigao na novu razinu svojim hladnim, automatiziranim prikazima nadzornika odjela u Lumon Industriesu, gdje na trenutke ipak vidimo otpor sustavu.

Tillman je u svojoj ulozi alarmantno jeziv, na trenutke urnebesno duhovit, a naglim mijenama iz jednog u drugi ekstrem stvorio je lika kakvog godinama nismo vidjeli. Milchick, lik koji glumi, samo je jedan u cijeloj plejadi likova koji nas izazivaju na to da preispitamo temeljne postavke svakodnevice u kojoj operiramo. Preispitivanja su srž “Severancea”, pojavljuju se na svakom koraku.

“Severance” ili živimo li sve podvojenije živote

Prvo je poglavlje serije doslovno razapelo korporativnu Ameriku i sustav u kojem većina nas radi i pokušava živjeti. Prisjetimo se, “Severance” se vrti oko tajanstvene (ali jasno maliciozne) kompanije Lumon Industries, u kojoj je dio zaposlenika “podijeljen”, odnosno imaju svoju poslovnu personu i privatnu – innieje i outieje.

Kad izađu iz firme, njihovo se privatno “ja” ne sjeća ničega što se događalo na poslu, i obratno. Innieji žive u poslovnom vertigu, isključivo postoje na svome radnome mjestu, dok outieji ne znaju tko su unutar zidova Lumona. Prva sezona preispitivala je korporativnu kulturu i njezine apsurde maskirane u besmislene pizza partyje i proslave bizarnih postignuća zaposlenika, dok im se istovremeno uskraćuje autonomija – temeljno ljudsko pravo.

Iz sustava u identitet: tko je stvaran – innie ili outie

Tri su godine bile potrebne da publika dobije drugu sezonu, što samo znači da su očekivanja visoka, a sjećanje na seriju blijedi. No Ben Stiller, redatelj većeg dijela epizoda, munjevito podsjeća na ključna pitanja prve sezone i kreira gotovo remek-djelo televizije. Druga sezona “Severancea” na granici je ludila, iluzija, gotovo fantasyja, ali cijelo je vrijeme ukorijenjena u ljudskosti svakog od likova pa nikad zapravo ne postaje previše nadrealna da joj ne vjerujemo ili da je prozovemo fantazijom.

Sustav i njegove krnjosti i dalje su važan pokretač radnje, ali sad u fokus dolaze osobne priče likova koji doslovno postaju podijeljeni – innieji i outieji su dvije osobe. Jedni druge ne razumiju, štoviše, žele pobjeći jedni od drugih. Postavlja se pitanje: tko od njih uopće ima pravo na postojanje i autonomiju? Koje sve inačice nas postoje i koja je ona prava?

Distopijska verzija estetike Wesa Andersona

Set dizajn, estetika serije, cjelokupna produkcija metikulozno su stvoreni da prenesu sumornu atmosferu korporativnog načina života, a o tome svjedoče paleta boja i sterilnost prostora Lumon Industriesa. Svaki je kadar “Severancea” promišljena priča – nema nijednog koji je ovdje samo da bi popunio radnju – a sablasna glazba nadopunjuje vizualno pripovijedanje. Gotovo kao neki antidot Wesu Andersonu, odnosno njegova estetika u minimalističkom ekstremu.

Pritom, “Severance” je izuzetno duhovita serija. Cijela glumačka postava briljira u komediji situacije, posebice Zach Cherry kao svojevrstan comedic relief.

Svijet u kojem se čini da sve češće živimo dvostruke živote, onaj u kojem ta cijela innie-outie ideja (koliko god zapravo problematična bila) na trenutak zvuči primamljivo, inspiracija je “Severanceu”. I dok joj nominacije za Emmy konačno odaju priznanje koje zaslužuje, gledajte je zbog sebe – i zbog pitanja na koja ćete pokušati odgovoriti tijekom gledanja, a koja će vam sama serija iznova nemilosrdno raskrinkati.

Foto: IMDb/Apple TV