Rubriku otvaramo umjetnicom Nikolinom Žabčić, koja je krajem prošle godine otvorila concept store Zagrli Zagreb u kojem je moguće pronaći originalne ilustracije i grafike inspirirane zagrebačkim ulicama i trenucima. No prije poduzetničkog koraka, Nikolinine su se grafike i animacije isticale specifično toplim vizualnim potpisom. Uz komercijalne projekte, radila je i kao animatorica, a oslikala je i brojne slikovnice. Ipak, najviše nje same izvire u popratnim kratkim tekstovima koje kombinira uz ilustracije.
Screensaver #1: mala Grazia za Graziu
Nikolina o ilustraciji:
“Ovo je mala Grazia za Graziu. Ona voli more, sunce i jedva čeka ljeto. Kako uvijek u svemu traži nešto lijepo, prenamijenila je svoj kišobran i tamo pronašla svoje more usred ove sive zime koja predugo traje.”
Čitatelji i čitateljice portala i časopisa Grazia slobodni su preuzeti ovu ilustraciju i koristiti je kao screensaver na svom mobitelu. Sigurni smo da će vam donijeti dozu optimizma i razigranosti svaki put kad pogledate mobitel!
S Nikolinom o inspiraciji, radu i projektima
Tvoje ilustracije, iako su često ukorijenjene u prikazu stvarnosti, kao da imaju i snolike elemente, odišu prirodnošću i često prikazuju ženske likove i spontane trenutke. Jesu li ovi motivi prisutni od početka tvojih radova? Kako su se oni mijenjali, kao i tvoj ilustratorski stil općenito?
Kada gledam unatrag, zapravo je kroz gotovo cijeli moj razvoj bio prisutan taj snoliki, pomalo nadrealistični pristup temama i kompoziciji. Zašto? Vjerujem da je jedan dio odgovora u mediju filma i mojem obrazovanju u tom polju. Film, baš kao i ilustracija, prostor je u kojem je sve moguće – i nekako mi je žao taj luksuz ne iskoristiti.
“Kroz godine se moj stil mijenjao u tehničkom smislu, ali potreba za malim pomakom iz stvarnosti, za nekom poetskom deformacijom prizora, ostala je konstanta.”
Istina je i da su u mojim radovima češće glavni akteri žene. To nije rezultat deklarativne naklonosti feminizmu, već osobne bliskosti sa situacijama i svakodnevnim izazovima pred kojima se i sama nalazim. Jednostavno ih osjećam. A i iskreno – bolje crtam žene nego muškarce. 😉
Kroz godine se moj stil mijenjao u tehničkom smislu, postao je sigurniji i svjesniji, ali ta potreba za malim pomakom iz stvarnosti, za nekom poetskom deformacijom prizora, ostala je konstanta. Dosta sam radila na vlastitom razvoju i određenom obliku samopouzdanja u poslu tako da vjerujem da je to direktno ostavilo trag i na mojem vizualnom rukopisu.
Ilustrirala si slikovnice za Mala zvona, a pažnju su nam privukle i tvoje ilustracije inspirirane radovima Virginia Woolf. Kako se književnost uklapa u tvoj rad? Kako se snalaziš u trenucima kada priču definira netko drugi, a ti je činiš opipljivom i vizualnom?
Obožavam raditi s piscima i književnicima, točnije, s tekstualnom materijom koju mi je netko drugi povjerio. Uživam u svim stadijima koji obuhvaćaju oblikovanje knjige. Usudila bih se reći da su mi to najdraži projekti. Klasici nose drugačiji tretman kada govorimo o razvoju likovnosti i estetike koja definira fizički produkt. Kroz moje ruke prošao je raznolik spektar žanrova i samim time, moj ilustratorski jezik morao se prilagođavati noti pripovijedanja. To mi ne predstavlja problem, dapače, oduvijek mi je odgovarao moment mijene. Ta dinamika me nesvjesno trenira da stalno pronalazim nova rješenja.
Postoje autori koji vole zadržavati linearnost u svojem vizualnom rukopisu, što je sasvim legitimno i često ide uz snažan autorski potpis. Osobno se ponekad bojim da ne postanem reciklirana u vlastitoj produkciji, tako da se, s vremena na vrijeme, volim primiti knjige i istražiti druge kulture i estetike. U periodima kada radim na više projekata istovremeno i moram „hiperproducirati“, dogodi se da nisam ni svjesna svega što sam napravila. Zato često pokazujem radove svojoj bliskoj okolini. To nije potražnja za potvrdom već iskrenom kritikom koja me može na vrijeme usmjeriti ili zaustaviti.
Ono što me oduvijek fasciniralo i što se s godinama samo pojačalo, jest igra između teksta i vizuala. Pisci čije sam priče i romane ilustrirala za mene su fantastični jer „crtaju drugim jezikom“. Vide svijet očima koje meni nisu “prirodne” i baš me ta razlika motivira da istražujem dalje. Time se i u moje radove implementirao česti moment kratkog tekstualnog privjeska s kojim često postižem određene poučne kontraste s vizualom.
Kao animatorica filma sudjelovala si i na Sea Star Festivalu. Želiš li još eksperimentirati s animacijom? Gdje se ona nalazi u tvom svakodnevnom poslu i projektima kojima se želiš baviti?
Animirani film kao moj smjer obrazovanja donio mi je jako puno benefita. To je istovremeno izrazito kreativan, ali i „šljakerski“ posao – tehnički zahtjevan i dugotrajan. Kada bih na vagu stavila ilustraciju i animaciju, prevagnuo bi crtež koji je temelj oba medija, tako da se na kraju sve nekako izjednači.
Moju radnu godinu većinom popune ilustratorski projekti, primarno zato što produkcija animiranog filma zahtijeva puno više vremena. Trenutno sam u fazi distribucije novog kratkog animiranog filma u produkciji Zagreb film pod nazivom „Gladno srce“. Film obrađuje temu poremećaja u prehrani i u određenoj je mjeri autobiografski. Počela sam ga razvijati početkom 2025. godine, tako da se iz toga može naslutiti koliko vremena i rada stoji iza jednog kratkog filma. Iskreno, obožavam animaciju, ali zbog rokova i dinamike tržišta često je moram staviti sa strane – ne zato što nemam ideja (njih mi, srećom, ne nedostaje), nego zato što ne želim producirati sadržaj samo da bih ga producirala. Animacija traži vrijeme, a ja je želim raditi pošteno.
Dosad si radila i s brojnim korporativnim klijentima. Kako balansiraš između vlastitog stila i onoga što traži brief? Posebice u doba kada se mnogi služe AI-jem za razradu inicijalnih ideja?
U tom polju se snalazim čisto OK. Smatram da je fleksibilnost nužna ako autor želi raditi s različitim klijentima. Uvijek sam bila otvorena za uvažavanje smjernica jer na kraju dana postoji naručitelj i postoji izvođač. To, naravno, ne znači da nemam kičmu. Profesionalnost za mene znači dijalog. Moj je zadatak iznijeti mišljenje, pa makar s tehničkog ili produkcijskog aspekta, a na klijentu je da to uzme u obzir u mjeri koja mu odgovara. Do sada se, srećom, nisam našla u situaciji da radim nešto u što ne vjerujem. Najčešće mi se javljaju ljudi koji žele moj rukopis ili mi daju kreativnu slobodu, i to mi je veliki kompliment.
Kada se osvrnem na eksponencijalni rast AI- alata i sadržaja, još uvijek sam u stadiju gdje ga nisam niti isprobala, a pretežito mi to niti ne padne na pamet. Pratim nekoliko fantastičnih autora koji rade s AI alatima I ovim putem im šaljem samo riječi hvala. Autor kojeg bih ovdje htjela izdvojiti je redatelj Filip Filković koji aktivno kreira fenomenalne kratke animirane forme s fokusom na stari Zagreb. Prekrasan rad i priželjkujem priliku poznanstva i suradnje, a i surađujem s takvim kreativcem. Moj put je i dalje papir ili tablet, gdje zapisujem svoje kratke, poluhumoristične rečenice i igram se s njima na svoj način. Prije godinu dana sam osjećala određeni strah od AI-ja, ali danas ga nemam. Vjerujem da je strah često povezan s nesigurnošću u vlastite sposobnosti. AI vidim kao alat koji može ubrzati produkciju i osloboditi prostor za ono najvažnije – razvoj ideje. Trenutačno ga poštujem, ali ga ne diram i dobro mi je bez njega.
Kako je nastala ideja za brend Zagrli Zagreb? Gdje tražiš te posebne zagrebačke trenutke?
Zagrli Zagreb je zbir nekoliko mojih životnih težnji kada govorimo o poslu koji volim. U njemu se susreću kreativnost, multimedija, oblikovanje proizvoda, animacija, reklama i težnja da razvijem malo veću sigurnost u vlastitom poslovanju.
“Nema mi slađeg nego kada netko reagira na ilustraciju osmijehom.”
Brend je sačinjen od puno elemenata; motiva koje biram prema željama publike, mojih osobnih afiniteta, potrebe da ponudim drugačiji “suvenir”, ali i mog karaktera. Nema mi slađeg nego kada netko reagira na ilustraciju osmijehom. Dio radova inspiriran je mojom obitelji i bliskim prijateljima. No, ako moram pojednostaviti odgovor, želim ponuditi dvije stvari: nešto drugačije i nešto što se konstantno razvija. Koncept postoji, ali produkcija motiva, priča i proizvoda za mene je otvoren proces. Ideja imam puno i samo čekaju red dok se smiri početni birokratski dio poduzetništva.
Početna točka bile su zagrebačke razglednice koje sam počela raditi 2018. godine. To je bio moj prvi samostalni projekt u kojem sam prošla cijeli proces; od ideje do fizičke produkcije i prezentacije. Volim prvo sve sama probati kako bih kasnije, kada uključim druge ljude, znala točno što tražim i uspješno navigirala u svojim vizijama.
Nisam još postala majka, ali Zagrli Zagreb je bezpogovorno moje dijete koje trenutno odgajam, pratim kako raste i razvija se. U njega ulažem svaku svaku svoju slobodnu minutu, a sve što čitam, gledam ili istražujem ima cilj da on bude što bolji I da, na kraju dana, ja mogu biti što ponosnija.
Otvaranje suvenirnice je svakako korak koji traži novu poduzetničku razinu. Što te najviše iznenadilo?
Dućan je jedan ekstremno lud pothvat u mom životu. Donio mi je niz izazova, nova znanja i svakodnevno me trenira u pronalaženju brzih rješenja. Poslovnica posluje tek nešto više od tri mjeseca, ali imam osjećaj kao da traje barem godinu dana.
Najviše me iznenadila publika. Dok sam radila iz svoja četiri zida, proizvode sam stvarala prema pretpostavkama. Sada, kada sam svakodnevno u kontaktu s ljudima, jasno vidim koliko sam u nekim procjenama bila u krivu. Ljudi vole ono za što sam mislila da će im biti najmanje zanimljivo – i obrnuto. Najveći kompliment je to što pozitivno reagiraju na ilustracije i humor. To je potvrda da ono što radim ima smisla. Daljnji razvoj ne mogu precizno predvidjeti, ali znam da ću nastaviti osluškivati publiku i paralelno razvijati nove linije proizvoda. Ideja ima puno, ali neke ću za sada zadržati za sebe. Neću lagati, mislim da u životu nisam bila pod ovolikim stresom, ali i adrenalinom (kada izuzmem vrijeme zaljubljivanja u mojeg Marina). Ipak, ovo je bez sumnje jedan od najljepših perioda mog života.
Koliko si se upuštala u autoportrete? Koliko tebe vidimo u tvojim ilustracijama?
Svjesno i namjerno, gotovo nimalo. Podsvjesno, vjerojatno jako puno. Najviše mene nalazi se u kratkim tekstovima koji prate ilustracije. Tu sam potpuno iskrena, tu je moj karakter i moj pogled na svijet.
Koliko u svom radu planiraš, a koliko se prepuštaš intuiciji?
Svatko tko me poznaje zna da sam organizacijski „manijak“. Imam raspored i većinom ga se držim. To ima svoje prednosti, ali i mane, osobito kada dođe vrijeme za odmor – Tu se baš i ne snalazim najbolje. Planiranje i intuicija za mene nisu suprotnosti. Planiranje je temelj održivog poslovanja, a intuicija je prostor koji si dajem dok crtam ili animiram. U tom trenutku sam potpuno slobodna. Težim ravnoteži između kreativnog i ekonomskog, jer bez jedne strane druga ne može opstati.
Postoji li medij u kojem se još nisi okušala, a privlači te?
Kiparstvo i modeliranje općenito. Tijekom studija sam se kratko okušala u tome i zaljubila u rad s rukama. Ima nešto terapeutsko u oblikovanju materijala I vjerujem da je to određeni oblik mentalne higijene. Danas, zbog obaveza, nemam vremena za taj luksuz, ali vjerujem da će doći trenutak kada ću mu se vratiti.
Preporuke: 5 stvari za 5
- Knjiga: „Pupčana vrpca“ autorice Lucija Tunuković – knjiga koju sam imala priliku pročitati i oblikovati. Sjajan materijal.
- Film: The Green Mile – drama s elementima fantastike koja podsjeća na iskonsku dobrotu i poštenje.
- Putovanje: Prag.
- Pjesme: Alt-J – “Philadelphia” i Mika – “Relax”.
- Umjetnici koje bi pohvalila: Dominik Vuković (ilustracija), Ida Blažičko i Matej Vuković (kiparstvo), Ida Slavić (režija i montaža) i Manuel Šumberac (ilustracija i animacija). Puno ih je i jako cijenim njihov opus…
Foto: Magdalena Brajković
