Život je čudo. Priređuje nam obrate kakve Hollywood samo pretače u scenarije svojih blockbustera. Životni film Sare Pukanić već sad ima oskarovski potencijal, a tek je krenula. Hrabra i krhka, nježna i snažna, talentirana, uporna i radišna, iznimno duhovita mlada žena korak po korak ostvaruje svoje snove. Pozivam vas na malo druženje kroz ovaj topli ženski razgovor.
Izazovno i zanimljivo putovanje je život, vrijeme leti.
Događa se puno loših, ali i puno dobrih stvari. Ipak mislim da sve nekako dođe u balans. Što sam starija, vrijeme sve brže leti. Još uvijek se osjećam pomalo nezrelo, iako osjećam da s tridesetima ipak dolazi ozbiljnost.
Sve je to proces, kao što je i školovanje proces s kojim si upravo završila.
Nakon srednje upisala sam ekonomiju, ali mi je već nakon prvog semestra bilo jasno da me to uopće ne zanima i jednostavno se više nisam pojavila. Do iduće akademske godine je bilo preostalo šest mjeseci i morala sam smisliti što dalje. Novinarstvo mi se činilo najbližim jer sam odrasla u tom okružju pa sam upisala novinarstvo na jednom privatnom fakultetu. U tom sam periodu puno fotografirala i to analognim aparatom. Analogni fotoaparati imaju neku čaroliju u sebi koja je mene začarala. Kao mlada amaterka gledala bih profesionalce, fotografe s Akademije i njihov rad, sve mi je to djelovalo kao čarobnjaci u Hogwartsu, kao da je sve to obavijeno sjajnom aurom koja me vuče k sebi.
Zov nutrine za ostvarenjem talenta! Misliš li da ti je Akademija dala kredibilitet, službenu potvrdu da nisi amater već umjetnik? Jer nama laicima se može ne sviđati nečiji umjetnički rad, ali ne možemo reći da to nije umjetnost.
Točno to. Osjećala sam laganu ljubomoru kad god bi netko imao izložbu, a ja sam samo mali fotograf amater i nitko me ne shvaća ozbiljno. Nakon što sam završila tri godine novinarstva, mislila sam uzeti pauzu prije mastera, ali mi je teta rekla „Ako sad napraviš pauzu, nećeš nikad završiti faks“.
I rekla je istinu.
Uvijek me usmjeravala. Poslušala sam ju i magistrirala „Upravljanje poslovnim komunikacijama“.
Davno, kad sam ja studirala, uvriježeno je bilo misliti o privatnim fakultetima kao o „kamilici“ naspram državnih. Imaš i jedno i drugo iskustvo pa mi molim te otkrij svoj dojam, ima li istine u tom stereotipu?
Studiranje na privatnom fakultetu bilo je zaista lijepo iskustvo, ali ako uspoređujem, moram priznati da je na Akademiji puno izazovnije.
Novinarstvu je prirođena fotografija, ali ono zahtijeva i pisanje. Kakva si s pismenim izražavanjem? Pišeš li štogod?
Mislim da mi pisanje ide, ali ni upola dobro kao fotografija. Pišem kada moram, a fotografiram jer u tom uživam.
Uz predavanja na faksu, započela je i tvoja fotografska edukacija.
Da, paralelno sam išla na satove fotografije kod prof. Hercega koji je predavao fotografiju na Studiju dizajna i na Akademiji. Imali smo zadatak svaki tjedan fotografirati i donositi nove fotke. Fotografirala sam prijateljice jer me žene fasciniraju ljepotom, energijom, senzibilitetom. Žene su mi vizualno puno zanimljivije od muškaraca, na ženama se može primijetiti puno više detalja. To me prati cijeli život. Profesor Herceg nas je učio tehnikama, puštao bi naše fotke na projektoru i svaku bi komentirali, analizirali. Skretao nam je pažnju na važne detalje, primjerice: „Ovo ovdje ti nije smjelo ući u kadar“ ili „Nije ti dovoljno oštro“. Puno sam naučila, puno sam fotografirala. Nakon tih satova fotografije, išla sam dalje na foto radionicu „Drugi kadar“. Između ostalog, imali smo zadatak napraviti foto seriju. Moja serija naziva „Jedna za dušu“ pratila je tetka Borisa i nju sam pretočila u foto knjigu, jednu od tri koje su služile prijemnom ispitu na Akademiji.
Uz „Jednu za dušu“, pripremila si još jednu intimnu obiteljsku priču „Oni i ja“ te seriju „Roza“. Čime se potonja bavi?
„Roza“ je također intimni dnevnik u kojem se nalaze razni predmeti koji me najbolje opisuju. Roza je moja omiljena boja.
Koja nijansa roze?
Baby pink.
A Barbie!
Daaa! Ne nosim ništa u roza boji, ali je jako volim. Imam osjećaj da već samo gledanje u roza boju dan učini boljim. Barbie!
Između amaterskih fotografija i Akademije se ugnijezdila modna fotografija. Bio je to tvoj prvi iskorak u svijet fotografije na profesionalan način?
Prvi pravi projekt je bila modna kampanja za tenisice Startas namijenjene američkom tržištu.
Ali i prije Startasa mogli smo čuti za mladu talentiranu fotografkinju Saru Pukanić, viđati tvoje editorijale na modnim portalima? Tu su kapali prvi honorari.
Fotkala sam editorijale da, ali sve je to bilo besplatno. Sjećam se kako mi je tada urednica s jednog portala obećala podmiriti troškove filma; susretljivo je zatražila broj računa, ali nikada nije ništa uplatila. Onda mi je čak prestala odgovarati na poruke, više se nikad nije javila. Toliko o honorarima. Volim modnu fotografiju, ona je interesantan prostor u kojem možeš ostaviti osobni pečat uz komercijalni aspekt. U novu 2024. godinu krećem upravo s modom. Sva fotografiranja koja sam si odredila za siječanj su modna fotografija.
Lekcija o nedozvoljavanju drugima da te iskoriste je dakle usvojena. Pozdrav urednici, od sada akademske fotografkinje Sare Pukanić! Na Akademiju si upala iz prve?
Jesam. Puno sam fotografirala i pripremala se tri godine, od magisterija, ali sam i radila u hostelu. Pomoglo je doba covida kada hostel nije radio pa sam pripremama za prijemni zaista ozbiljno pristupila. Učila sam i pripremala se ko’ manijak.
Koliko vas je upisalo, koliko vas je na godini?
Upisalo nas je petero. Zamisli, ima godina kada ne upiše nitko. Na kameri bude puno kandidata, ali s fotografijom to nije slučaj. Ona ne donosi zaradu i materijalnu stabilnost, fotografija je čista ljubav.
A i službena potvrda da nisi šnel fotograf, amater, već profesionalac umjetnik.
Bome sam se naradila na Akademiji. Bila sam odlikaš i na prvom fakultetu, ali Akademija zahtijeva iznimnu predanost kreativi, stvaranju. Dosta je tu stresnih situacija jer svaki tjedan moraš isporučiti fotke i to dobre fotke, u suprotnom sve nanovo.
Ali si uspjela. Ipak nije preteško.
A da. Kad tako kažeš, moram se složiti. Stvaranje mi ne olakšava karakter sklon živciranju oko svega. Previše o svemu razmišljam, analiziram, dovodim se do anksioznosti. Ja od muhe radim slona, bez problema.
Kako se onda nosiš s izazovima?
Zamislim najgore što se može dogoditi i nadam se da zapravo nema ozbiljnih šansi da se upravo takav ishod ostvari. Crni scenariji mi olakšavaju. Kad ja zapilim po nečemu, kad me nešto muči, kad ne znam što će biti, najviše pate moja teta i dečko. On mi uvijek kaže „Tko se brine, pati dva puta“ i to je istina.
Mudar čovjek.
A i fenomenalno kuha!
Sretnice. Onda na listu tvojih sposobnosti nećemo staviti kuhanje, ali poduzetništvo hoćemo. Imaš firmu, zaposlene, računovodstvo… Sve je to poprilično zrelo i ozbiljno za osobu koja se osjeća nezrelo. Jesi li ikada nekom dala otkaz?
Nisam, za to je zadužena moja teta, ona obavlja prljavi posao. Do prije par godina nisam bila sposobna dati otkaz osobi koja je starija od mene. Teta tu uskače u situacije koje zahtijevaju takvu vrstu zrelosti. Sada mislim da, kada bih morala, mogla bih to učiniti sama. Srećom, za to nema potrebe jer imamo fenomenalan tim i svi funkcioniramo kao jedno.
Samo još jedno pitanje o tom tvom osjećaju nesigurnosti. Imaš li osjećaj da te ljudi na neki način patroniziraju, još uvijek vide u tebi djevojčicu od 17 godina koja je doživjela veliku traumu i nepravdu?
Ljudi imaju posebnu empatiju i potrebu da me zaštite. I sama ponekad imam osjećaj kao da je sve stalo, kao da su se emocije zamrznule u trenutku, odnosno u dobi kada mi je tata umro. Svjesna sam da djelujem ranjivo i nesigurno, što u neku ruku i jesam, ali sam razvila sposobnost da to povremeno iskoristim kao štit. Ipak, većinu vremena mi to ide na živce. Živcira me kada me ljudi gledaju kao djevojčicu kojoj treba pomoć jer nema mamu i tatu. Ljudi ne vide sve što sam proživjela nakon toga, sve što sam upornošću i radom napravila. Nisam ni po čemu posebna, svi imaju svoje probleme i svakom je njegov najteži. Ja se sa svojima sada solidno nosim. Beskrajno sam zahvalna roditeljima što su mi omogućili da se bavim stvarima koje me vesele bez pritiska kako ću preživjeti, znam da neću biti gladna. Veliko hvala i mojoj teti koja mi je pomogla stvoriti sve što danas imam.
Hajdemo na lepršavije teme. Kakav odnos imaš s modom kada ne fotografiraš, pratiš li trendove?
Volim modu, volim povremeno kupiti lijep komad odjeće, ali u mom je ormaru zapravo hrpa istih stvari: bijele i crne majice, obične veste, goofy i pomalo dječje majice i traperice. Prije sam stalno nosila uske traperice, ali me prijateljica zezala da tko to više nosi i nek’ si kupim šire hlače. Sada su mi takve najdraže. Nastojim kupovati kvalitetne basic komade koje upotpunjujem dodacima, super torbom na primjer. Stvari volim iznositi, nekad do točke raspadanja.
Na udobno se čovjek brzo navikne.
Samo udobno! Najdraži su mi oversized komadi i danas najviše volim nositi jednu dvadeset godina staru tatinu pamučnu majicu. Imam nekoliko sjajnih maminih torbi koje obožavam, ali nažalost je ona bila niža i sitnija od mene pa njezine stvari ne mogu nositi. Baš šteta.
Imaš li osjećaj da nemaš ništa za obući kad treba, kada je neka prigoda?
Redovito! U ormaru imam stvari koje sam kupila jer im nisam mogla odoljeti i za koje uporno mislim da ću ih negdje obući, ali nikako da do toga dođe. Samoj sebi često kažem „ove ću godine baš nositi suknje“ jer mi zapravo super stoje i evo me opet u hlačama. Voljela bih biti poput žena koje se ujutro našminkaju, odjenu lijepu suknju, srede se svaki dan, ali mi to ne polazi za rukom. Vječito izgledam poluklošarski.
Vidim, grizeš nokte.
Imam faze kada ih ne grizem i u tim fazama sa zadovoljstvom idem svaka tri tjedna na manikuru i trajni lak, održavam ih lijepima i njegovanima. Sad je bilo malo panike oko diplomskog pa sam ih pogrizla. Moram ih pustiti na miru da opet narastu. Najteže se od griženja suzdržati u fazi kad nokti malo narastu, a još se nisam naručila na maikuru. Ali želim biti ta žena s lijepo uređenim, nalakiranim noktima i to ću se truditi biti ove godine.
A što radiš kad ništa ne radiš i kako si dočekala ovu 2024. u kojoj postaješ ta sređena žena?
Obožavam gledati dobre filmove i serije. Obično dečko radi nešto na laptopu, a ja gledam TV ili gledamo zajedno uz kokice. To mi je najdraže. A za Novu smo pobjegli u planine, u malu drvenu kućicu. Bilo je super, jedino je falila bijela zimska idila.
Vidimo se za dva mjeseca da provjerim nokte i vidim hoćeš li doći u suknji.
Foto: Sara Pukanić
