Niži tekst objavljen je tiskanom izdanju časopisa Grazia br. 259 za travanj 2021. Nažalost, nakon više od godinu dana, nije došlo do progresivnih promjena već upravo suprotno. Čak je i britanski Guardian pisao o slučaju trudnice Mirele Čavajde koja je prisiljena otići u Sloveniju na prekid trudnoće jer se hrvatski liječnici pozivaju na “priziv savjesti”, unatoč njenom legalnom pravu uslijed ozbiljno ugroženog zdravlja djeteta u šestom mjesecu trudnoće. Stoga, u našoj izrazito katoličkoj zemlji koja je sekularna samo na papiru, vjerski osjećaji očigledno su iznad zakona. Upravo zato, izvukli smo ovaj tekst iz arhive budući da je još uvijek itekako tematski relevantan – unatoč našim nadanjima za bolje sutra u kojem žene više neće biti prisiljene proživljavati ovakva mučna i traumatična iskustva o kojima je hrabro u javnosti progovorila Mirela Čavajda
Tema pobačaja je delikatno društveno, političko i zdravstveno pitanje koje se polemizira u javnom i privatnom diskursu. Međutim, to je prije svega pitanje koje se tiče primarno žena i njihovih fundamentalnih ljudskih prava koja su već sada ugrožena zahvaljujući kontroverznoj sintagmi – “priziv savjesti”. Iako se još uvijek prolongira s donošenjem novog zakona o pobačaju, najavljuje se uvođenje obveznog savjetovanja prije pobačaja, na opće oduševljenje pro-life inicijativa. Idemo li u smjeru u kojem će pravo žena na pobačaj postati inferiornije od prava drugih da ih u tome razuvjere?
Konzervativne udruge pokušale su 2017. godine putem Ustavnog suda Republike Hrvatske proglasiti neustavnim zakon iz 1978. koji ženama daje pravo na izbor. Iako u tome nisu uspjeli, Sud je naložio Hrvatskom saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon koji će odrediti edukativne i preventivne mjere na način da prekid trudnoće bude iznimka. Međutim, u kontekstu političko-ideoloških previranja, Sabor je prolongirao njegovo donošenje dok istovremeno jačaju pritisci konzervativnih struja koje potkopavaju sekularno društveno uređenje.
Štoviše, naši ultrakonzervativni političari čak smatraju da silovane žene nemaju pravo na pobačaj te su neki od njih sami krenuli prikupljati potpise za zabranu pobačaja kako bi dokazali da Hrvati žive prave kršćanske vrijednosti. Međutim, na kraju ih je njihova vlastita “moralna anketa” porazila odnosno pokazala da ipak dominiraju “oni hedonističkog svjetonazora koji negiraju znanstvene činjenice prema kojima život počinje začećem”. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da većina hrvatskih građana podupire legalni pobačaj, poput onog koje je 2018. proveo Pew Research Center (60 %) ili agencija Ipsos Puls 2020. godine (81 %).
No svaka rasprava o pobačaju će krenuti ili završiti upravo na pitanju kada točno započinje život. Stoga je važno istaknuti da o tome nikad nije postignut konsenzus na vjerskoj, filozofskoj niti na znanstvenoj razini, a definiranje odgovora na to pitanje trebalo bi biti ključno polazište za donošenje legislative o pobačaju – a ne pojednostavljivanje i redukcionizam vrlo složene tematike.
Podbačaj hrvatske legislative
Unatoč tome što nacrt hrvatskog zakona još nije javan, “potencijalno problematični dijelovi puštaju se kao probni balon u javni prostor”, kaže nam članica feminističkog kolektiva fAKTIV, Vedrana Bibić. Stoga je u medijima posebno odjeknula jedna “edukativna i preventivna mjera” koju bi novi zakon trebao sadržavati – obvezno savjetovanje prije pobačaja.
U svjetlu prosvjeda u Poljskoj, čiji je zakon o pobačaju najrestriktivniji u Europskoj uniji, u javnosti se nagađalo o sličnom ekstremno-rigidnom scenariju. Međutim, samo rješenje Ustavnog suda pobija tu hipotezu budući da još uvijek važeći liberalni zakon nije proglašen protuustavnim. Ali predložena odredba ipak ukazuje na to da se krećemo u konzervativnom smjeru pod dominantnim utjecajem Katoličke crkve i pro-life inicijativa koje apeliraju na savjest liječnika organiziranim molitvenim kampanjama i “hodom za život”.
Iste godine kad je novi zakon trebao biti donesen, 2019., prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo ukupno je bilo evidentirano 7.687 pobačaja, od čega je legalno induciranih pobačaja bilo 35,2 posto – pri čemu je gotovo polovica žena bila u dobi od 30-39 godina, dok je 37,5 posto žena bilo u braku. Štoviše, petina njih imala je već jedno dijete, četvrtina dvoje djece, a 12,1 posto troje djece; čime se demistificira raširena percepcija da se na pobačaj primarno odlučuju mlade žene bez djece.
Sve ove žene svjesno su donijele nimalo jednostavnu odluku, odluku koja se tiče ponajprije njihovih tijela. No uvođenje obveznog savjetovanja bazira se na pretpostavci kako žene nisu dovoljno kompetentne da donose takve odluke, prezentirajući im pobačaj kao medicinski i emocionalni rizik s čijim će se posljedicama morati nositi ostatak života. Drugim riječima, kako kaže teoretičarka reproduktivnih prava Carol Sanger, radi se o pravu na nagovaranje žena da ne prakticiraju prava koja im pripadaju.
Ana Lovreković, koordinatorica Platforme za reproduktivnu pravdu, poručuje kako najave novog zakona samo pokazuju da će se žene i dalje suočavati s istim problemima koji im i danas priječe ostvarivanje zakonski zajamčenog prava na pobačaj. Ističe da je u svojim javnim istupima oko novog zakona ministar zdravstva više puta spomenuo uvođenje obveznih savjetovanja kao primjerenog razdoblja razmišljanja prije donošenja konačne odluke o pobačaju. “Vrlo nam je blizak primjer Makedonije u kojoj su liječnici od trudnica s mrtvim fetusom i hematomom tražili da poštuju period obveznog čekanja, a žene su bile prisiljene odlaziti na zahvat u Srbiju, Kosovo ili Bugarsku. S obzirom na to da u Hrvatskoj već godinama pratimo odlaske žena na pobačaj u Sloveniju, kao i to da je Makedonija nakon nekoliko godina ukinula ovaj zakon, postavlja se pitanje zašto u Hrvatskoj vlada sklonost ka daljnjem otežavanju prava žena na zdravstvenu skrb i ograničavanju dostupnosti pobačaja, kao i uvođenju praksi koje su dokazano opasne za fizičko i psihičko zdravlje žena.” Također, Ana podsjeća kako je ministar najavio da će savjetodavni centri pružati podršku za vrijeme “razdoblja razmišljanja”, a te centre vode organizacije koje zagovaraju zabranu pobačaja te redovito šire znanstveno opovrgnute mitove prema kojima primjerice pobačaj izaziva psihičke poteškoće ili onemogućava kasnije trudnoće. “U stvarnosti to znači da će proces tzv. slobodnog određenja prema trudnoći vjerojatno biti preslikan iz makedonske prakse, gdje su savjetovanja izvodile i klerikalne organizacije.”
Stoga, pita se Vedrana: “Kako ženama jamčiti da se sa savjetovanjem neće toliko odugovlačiti, sve dok ne prođe termin u kojem je moguće napraviti legalan pobačaj?” Shodno tome, ističe: “Obvezno savjetovanje je potpuno nedopustivo i ako taj duboko mizogini prijedlog bude usvojen, protiv njega se treba jasno i glasno boriti, što mnogi kolektivi već i čine.”
Privid savjesti i priziv novca
Izvješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2018. godinu pokazalo je da od ukupnog broja djelatnika koji su stručni za obavljanje pobačaja u 30 zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj, frapantnih 58,8 posto ih ne obavlja zbog priziva savjesti kao glavnog i jedinog razloga zbog kojeg ne pružaju tu zdravstvenu uslugu. Međutim, ne postoji transparentna regulativa kad je u pitanju korištenje tog prava od strane liječnika, na što upozorava i Inicijativa liječnika za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini, koji su očigledno u manjini.
“Priziv savjesti, odnosno odbijanje medicinske skrbi, reguliran je Zakonom o liječništvu i Zakonom o primaljstvu, ali ne postoji standardizirana procedura za odbijanje obavljanja pobačaja – dovoljno je da o svojoj odluci obavijeste nadređene”, pojašnjava Ana, ističući kako upravo to demonstrira duboku ukorijenjenost i institucionaliziranost priziva savjesti.
“Nedavno istraživanje novinarke Nataše Škaričić pokazuje kako je dovoljno da u danom trenutku liječnik ili liječnica potvrdi napismeno pozivanje na priziv savjesti. Dakle, u situaciji u kojoj u više bolnica svi ginekolozi i ginekologinje ne rade pobačaje – poput Vinkovaca, Našica, Virovitice i Požege – a Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nema registar zdravstvenih radnica i radnika koji koriste priziv savjesti, niti u sustavu postoji procedura putem koje se žene koje žele pobaciti rasporedi liječnicima koji rade pobačaje, jasno je da su žene prepuštene same sebi.”
Pritom ne smijemo zaboraviti da se neke žene odlučuju na obavljanje pobačaja izvan svog mjesta boravka i zbog straha od stigmatizacije od strane okoline, dok s druge strane, neke žene, u čijoj sredini pobačaj nije dostupan, ne mogu sebi uopće priuštiti uslugu čija prosječna cijena (prema spomenutom izvješću pravobraniteljice) iznosi 2.240,00 kn.
Još recentnije istraživanje Platforme za reproduktivnu pravdu iz 2020. godine ukazuje na povećanje prosječne cijene zahvata za 400 kuna, pri čemu cijena kirurškog zahvata iznosi 3.000 kuna, a medikamentoznog pobačaja (dostupnog u samo devet ustanova javnog zdravstva) 1.500 kuna. Povrh toga, Ana dodaje da je pandemija dodatno udarila na ekonomski status žena te dovela do sveopćeg rizika od siromaštva, pritom navodeći nedavno istraživanje udruge Pariter koje je pokazalo da određeni postotak žena u Hrvatskoj sebi ne može uopće ili ne u dovoljnoj mjeri priuštiti higijenske potrepštine za vrijeme menstruacije.
“Nedvojbeno žene u Hrvatskoj ne mogu, niti će si moći priuštiti zdravstvenu uslugu pobačaja na zahtjev. Ostaje im da posuđuju od prijateljica ili plaćaju zahvat na rate u privatnim zdravstvenim ustanovama, odnosno da se snalaze kako znaju i umiju. Ako žive u manjoj sredini ili u gradu u kojemu se pobačaj u javnim bolnicama ne obavlja, pridodajmo cijeni pobačaja putne troškove i troškove smještaja. Zbrojimo li konačan iznos, jasna je poruka koju sustav javnog zdravstva trenutačno šalje ženama – ako nemaš dovoljno novaca, nemaš pravo na izbor i slobodno donošenje odluke o svom reproduktivnom zdravlju. Slika reproduktivne pravde u Hrvatskoj je ta da – pravde nema.”
Ukratko, time dobivamo situaciju da u javnim bolnicama liječnici odbijaju obaviti pobačaj, a žene se upućuje na privatni sektor budući da bankovni računi ipak imaju samo “priziv financijskih sredstava”.
Ljekarnici također imaju pravo pozvati se na isto diskrecijsko pravo te mogu odbiti izdavanje kontracepcijskih sredstava ili pilula za medicinski pobačaj ako time ne dovode u opasnost zdravlje i život bolesnika. No, ako se referiramo na definiciju zdravlja koju je 1926. godine dao Andrija Štampar, a prema kojoj je “zdravlje stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja”, kako liječnici ili ljekarnici mogu sa sigurnošću znati da svojim postupkom ne ugrožavaju zdravlje osobe, odnosno da djeluju suprotno postulatima etičkog kodeksa zbog svojih subjektivnih uvjerenja?
Ne smijemo pritom također zaboraviti da neki od “prizivača savjesti” educiraju buduće mlade liječnike i ljekarnike na fakultetima u skladu sa svojim moralnim i vjerskim uvjerenjima te imaju politički utjecaj u zdravstvu, time perpetuirajući klerikalizaciju zdravstvenog sustava.
Vedrana stoga zaključuje da prizivu savjesti jednostavno nije mjesto u medicini. “Ako netko ne želi obavljati medicinski zahvat koji je dio njegova posla, trebao bi potražiti drugu profesiju.”
Sustavna podrška i obrazovanje
U SAD-u, 2020. godine objavljena je longitudinalna studija – “The Turnaway Study: Ten Years, a Thousand Women, and the Consequences of Having – or Being Denied – an Abortion”, provedena u razdoblju od 10 godina. Radi se o prvoj multidisciplinarnoj studiji koja je istraživala utjecaj pobačaja na žene, usporedbom žena koje su pobacile i onih koje nisu dobile tu mogućnost. Rezultati su pokazali kako je više od 95 posto žena, koje su napravile pobačaj te bile intervjuirane pet godina kasnije, izjavilo da je ta odluka za njih bila pravi izbor. Ističe se da žene donose vrlo promišljene odluke na temelju specifičnih i osobnih razloga, pri čemu se najčešće javlja nemogućnost uzdržavanja djeteta, uključujući brigu za vlastito mentalno zdravlje i emocionalnu stabilnost.
Iako bi prije donošenja legislative trebalo provesti istraživanja kao podloga za istu, uzevši u obzir perspektivu žena i njihova iskustva koje muškarci u poziciji donošenja odluka uopće ne percipiraju, u Hrvatskoj nisu provedena slična opsežnija istraživanja o utjecaju pobačaja na žene. Također, ne postoji sustavna podrška ženama koje se odluče na pobačaj.
Ana navodi kako je Platforma u više navrata prikupljala svjedočanstva žena o pobačaju. “Iskustva je moguće svesti na probleme koje najave novog zakona pobačaju ne prepoznaju – nedostupnost informacija, stalna stigmatizacija žena koje se odluče na pobačaj, cijena, sve rašireniji priziv savjesti te manjak interesa za daljnje uvođenje medikamentoznog pobačaja.” Otkriva nam da često zaprimaju pitanja o tome gdje je moguće obaviti pobačaj te su stoga na temelju provedenog istraživanja izradile tablicu s osnovnim informacijama o pobačaju koju nastoje redovito ažurirati. “Sve dok država ne želi preuzeti odgovornost za reproduktivno zdravlje žena, ono će ovisiti o individualnim prilikama u kojima živimo, kao i o angažmanu organizacija i inicijativa čija primarna zadaća nije i ne treba biti iznalaženje dosjetljivih rješenja kao odgovora na probleme u sustavu javnog zdravstva koji se odražavaju na živote žena te uzrokuju fizičke i psihičke posljedice. Zato borba za besplatan i dostupan pobačaj ujedno mora biti borba za svima dostupan i kvalitetan sustav javnog zdravstva.”
Za razliku od zapadnih zemalja u kojima je seksualno obrazovanje sastavni dio kurikuluma već desetljećima, u Hrvatskoj kao i u drugim postkomunističkim zemljama, sustavno i institucionalizirano seksualno obrazovanje još uvijek nije ostvareno u školama zahvaljujući otporu uvjetovanim političkim i/ili religijskim dogmama.
Međutim, recentno je pokrenuta Peticija za uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole kao obveznog nastavnog predmeta budući da je, kako naglašava Vedrana, bez edukacije školaraca gotovo nemoguće promijeniti obrasce unutar društva. “Ako se djeca o seksualnom nasilju, spolno prenosivim bolestima, neprimjerenim i primjerenim dodirima, rodnim stereotipima i mnogim drugim važnim pitanjima informiraju sporadično i isključivo putem interneta, ne možemo se čuditi porastu nasilja, maloljetničkim trudnoćama, homofobiji i transfobiji, niti niskoj procijepljenosti protiv HPV-a. Škola mora biti mjesto na kojem djeca i mladi uče znanstveno utemeljene i potkrijepljene činjenice. Patrijarhalne matrice nemoguće je razbijati bez obrazovanja. Nije dovoljno da se o seksualnosti uči isključivo kroz prizmu zdravlja jer je seksualno obrazovanje puno kompleksniji pojam koji uključuje širi društveni kontekst.”
Pravo na izbor – i to besplatno
Rigidni zakoni o pobačaju su kontraproduktivni primarno iz jednog razloga – jer su žene onda prisiljene pribjegavati ilegalnim i nesigurnim metodama, čime ugrožavaju svoje zdravlje, često s nepovratnim posljedicama.
Gotovo svaka smrt ili zdravstvene komplikacije uzrokovane nesigurnim pobačajem mogu se prevenirati kroz legalan i dostupan pobačaj, kontracepciju, seksualnu edukaciju i zdravstvenu njegu koju pruža učinkovit i dostupan zdravstveni sustav. Potonji su, kako ističe Vedrana, ključni za kvalitetnu informiranost o reproduktivnom zdravlju i pravima “kako bi svaka djevojčica, žena, trans-osoba mogla kod svog liječnika ili liječnice opće prakse, ginekologa ili ginekologinje, u kratkom roku saznati sve što je zanima i dobiti potrebnu pomoć.”
U tom smislu, trebali bismo ustrajati na tome da usluga obavljanja pobačaja postane besplatna u okviru primarne zdravstvene zaštite, a budući da liječnike iz javnih zdravstvenih ustanova plaćamo iz svojih džepova, bilo bi opravdano da postoji javni registar liječnika koji se pozivaju na priziv savjesti te da se formalizira odnos prema tim liječnicima u zdravstvenom sustavu. Također, nužno je postojanje transparentnog protokola za pacijentice koje žele obaviti pobačaj, a ne da im se daju polovične informacije ili upućuju na krive adrese sve dok ne odustanu ili odu izvan države ako su u mogućnosti.
U paradoksalnoj situaciji gdje se svatko poziva na svoja prava, teško je uspostaviti dijalog između dijametralno suprotnih svjetonazora te pronaći kompromisno rješenje. No pobačaj zasigurno nije lak izbor za ženu i ona je ta koja se mora nositi s posljedicama svoje odluke. U modernom društvu 21. stoljeća, taj izbor mora postojati. Ako stavimo ideološke i subjektivne stavove po strani, dolazimo opet do one suštine koja se odnosi na fundamentalna ljudska prava – a to je da ukidanje pobačaja predstavlja napad na autonomiju i integritet svake žene i njezinih reproduktivnih prava, i to ne prividan, nego izravno i “savjesno” prizvan. Napad na žene predstavlja napad na sekularno i demokratsko društvo jer, kako ističe Gloria Steinem: “Bez moći da donosimo odluke o našim tijelima, nema demokracije.”
Vedrana zaključuje: “Moramo se usredotočiti na borbu da pobačaj postane svima dostupan, besplatan i da obvezno savjetovanje ne postane dijelom novog zakona kako bismo spriječili da iskustva koja žene danas proživljavaju, dožive i generacije iza nas.”
Foto: Nina Đurđević
