Jeste li ikad otišli u muzej moderne ili suvremene umjetnosti pa izašli van bez da znate što su uopće predstavljala djela koja ste vidjeli? Svi smo bili u takvim situacijama barem jednom. Bez obzira na to radi li se o poznatom ili manje poznatom umjetniku, često se bojimo pitati – što to djelo doista znači? A ako se radi o svjetski renomiranom umjetniku čija djela dosežu enormne vrijednosti i čije poznavanje spada u domenu opće kulture, nameću se još i pitanja zašto to djelo ima toliku cijenu i tko o tome odlučuje?
Odgovor na pitanje što je umjetnost predmet je filozofskih rasprava još od antičkih vremena. Iako je nemoguće dati odgovor na to pitanje budući da, prema njemačkom filozofu Gadameru umjetnost nadilazi vrijeme i prostor, a samim time i čovjeka – kad govorimo o umjetnosti, neizbježno se referiramo na estetiku lijepoga. Epitet “lijep“ koristimo u govoru na svakodnevnoj bazi, i to u različitim oblicima kako bismo osobu ili predmet promatranja prosudili u smislu njegove estetske privlačnosti. Kad je ljepota u pitanju, postoje neke opće prihvaćene društvene norme i kriteriji prema kojima je osoba smatrana lijepom. Stoga, vrlo lako ćemo procijeniti sviđa li nam se izgled neke osobe ili ne. Međutim, kad je riječ o modernoj umjetnosti, često se oslanjamo na sugestije umjetničkih autoriteta.
Umjetnička vs. tržišna vrijednost
Na sugestiju utječu umjetnička i tržišna vrijednost nekog djela. Dok umjetničku vrijednost promiču umjetnički kritičari i kustosi, tržišna vrijednost kreira se u centrima umjetničke moći – sustavu poznatih galerija i muzeja u New Yorku, Londonu, Parizu i Berlinu, poznatim aukcijskim kućama kao što je Sotheby’s, velikim art fairs kao što je Art Basel, ili na svjetskim bijenalima suvremene umjetnosti kao što su Venecijansko bijenale ili Documenta u Kasselu u Njemačkoj, kako nam pojašnjava povjesničarka umjetnosti i kustosica Marina Petit. “Umjetnička i tržišna vrijednost odražavaju se na prodaju suvremene umjetnosti i valorizaciju određenog umjetnika i njegovog djela kroz sajmove i aukcijske kuće. Kustosi ili kritičari više “potiču“ vrijednost određenog dijela ili opusa, stoga se tržišna i umjetnička vrijednost uvijek ne poklapaju.“
Također, određena vremena donose revalorizaciju umjetnika ili umjetničkih perioda i time se njihova vrijednost povećava. Pritom Marina ističe primjere izložbe “Concrete Utopia“ u MOMA-i u New Yorku koja je revalorizirala vrijednost arhitekture s područja bivše Jugoslavije, ili retrospektivu barokne slikarice Artemisije Gentileschi u London National Gallery slijedom trenda revalorizacije opusa ženskih umjetnica u povijesti umjetnosti.
Logički kvadrat
Kad se govori o modernoj umjetnosti, jedna od najdiskutabilnijih slika je svakako poznati “Crni kvadrat“ Kazimira Maljeviča iz 1915. godine. Kao što i sâm naziv implicira, radi se o crnom kvadratu na bijelom polju. Česta reakcija laika je da tu sliku svatko može reproducirati i da to nije umjetnost. Međutim, ako čujete da se Maljevič smatra začetnikom apstraktne umjetnosti – osnivačem suprematizma, umjetničkog avangardnog pravca koji se zalaže za prevlast odnosno supremaciju čistog osjećaja u umjetnosti, hoćete li promijeniti svoju percepciju i logiku razmišljanja?
Naime, kako objašnjava Marina, “potrebno je uzeti u obzir kad je djelo nastalo, koje su ideje i procesi iza tog umjetničkog djela i što je prethodilo u opusu umjetnika da je nadošao do ideje svesti sliku na potpunu geometrijsku apstrakciju, na tri osnovne boje ili samo crni kvadrat.” Maljevičevo drugo djelo, “Suprematistička kompozicija“ (1916.) prodana je 2018. godine za vrtoglavih 85,8 milijuna dolara. Slika “Narančasto, crveno, žuto“ (1961.) američkog ekspresionista Mark Rothka godine 2012. godine prodana je za 86,9 milijuna dolara, dok je “Black Fire I“ ekspresionista Barnett Newmana prodana 2014. za “skromnih“ 84,2 milijuna dolara. Zajedničko svim trima djelima je to što su apstraktnog karaktera i što na tržištu umjetninama imaju sličnu financijsku vrijednost koju si mogu priuštiti samo oni ekstremno bogati.
Zašto ove tri slike geometrijskih kompozicija vrijede više od drugih slika koje možda izgledaju slično rezultat je niza različitih kriterija, kako objašnjava Marina. “Kolika je njihova inovativnost i revolucionarnost u samoj povijesti umjetnosti, koje je njihovo mjesto u opusu umjetnika, koliki je opus umjetnika i koja je trenutačno njegova tržišna vrijednost, kolika je potražnja te, naravno, koliko ima dostupnih njegovih radova za kupnju na tržištu. A ponekad to ovisi samo o trenutačnim tržišnim trendovima.“
Varijable kapitalizma i politike
Art direktor Art Faira Zagreb, Ante Potočnjak, ujedno slikar i dizajner, otkriva nam da se općenito najviše prodaju slike u vrijednosti do 10.000 eura ili iznad 200.000 eura pa sve do višemilijunskih iznosa – između je praznina i nitko ne zna zašto je to tako. Komentirajući razliku između inozemnog i hrvatskog umjetničkog tržišta, navodi:
“Vani je sve sazdano na čistom kapitalizmu. Kuratori i galerije određuju cijene i “guraju“ određene umjetnike zato što od toga imaju osobni profit, a interes stvara cijenu. U Hrvatskoj, cijena se formira od slučaja do slučaja. Ne čuje se glas umjetničkih kritičara jer je umjetnost pod utjecajem politike koja određuje cijene, a to je posebno vidljivo kod kiparstva.“
Zbog toga, kako dodaje, u Hrvatskoj uopće nema kuratora koji predstavljaju i promoviraju umjetnike koji im se sviđaju te zarađuju od prodaje njihovih slika. “Kod nas, ako nisi u Zagrebu, ne postojiš. Zato se stalno promoviraju ista imena te potencira lažni elitizam.“ Ističe kako je potrebno otvoriti tržište umjetninama i prodavati slike, a umjetnički sajmovi jedan su od načina da umjetnici, koji nisu dio etabliranog lobija, monetiziraju svoj rad. “Naše umjetnike nitko nije naučio kako se snaći i prodavati svoja djela. To je rezultat lošeg obrazovanja u socijalizmu, prenesenog i u novi politički sustav.“
Ready-made
Osim “Crnog kvadrata“, česti predmeti polemiziranja su svakako Duchampov pisoar i Warholova slika banane. Međutim, iza tog pisoara izloženog u galeriji krije se ready-made koncept koji je napravio potpunu revoluciju u modernoj umjetnosti. Prema tom konceptu, svaki predmet može postati umjetničko djelo, čime je Duchamp postavio temelje suvremene umjetnosti, kako ističe Marina. “Naravno, kontekst umjetničkog djela i koncept iza njega sada imaju presudnu ulogu. Upravo Warholova banana ne bi postojala bez Duchampovog ready-made koncepta. Warhol također uzima predmet iz svakodnevnog života i stvara serigrafiju banane, koja u sebi ima ideju multioriginala – budući da je njegova umjetnost povezana s apsolutnom eksplozijom potrošačkog društva i popularne kulture 1960-ih.“ Važnost Warhola ujedno se očituje u povezivanju umjetnosti i popularne kulture – dovoljno se prisjetiti albuma grupe The Velvet Underground & Nico iz 1967. godine, njegovih portreta slavnih ličnosti ili umjetničkog studija The Factory koji je privlačio tadašnju društvenu i kulturnu elitu.
Umjetnički paradoks
Warhol i razdoblje 1960-ih označili su početak demokratizacije umjetnosti. Danas je umjetnost dostupna svima, poglavito u online varijanti. Međutim, konstantno se ruše rekordi u prodaji umjetničkih djela, pri čemu art brokeri savjetuju imućnima u koje umjetnine vrijedi uložiti. Umjetnine su postale investicija i statusni simbol za koji će netko uvijek ponuditi više.
Stoga imamo paradoksalnu situaciju u kojoj umjetnička djela nisu nikad bila dostupnija, a istovremeno nikad ekstravagantnijih cijena, čime se perpetuira njezin elitistički karakter u okrilju kapitalizma. Razlika je dakako u njihovom posjedovanju koje postaje stvar prestiža te dokaz dobrog ukusa. Međutim, napominje Ante Potočnjak: “Iako smo pod utjecajem načina prezentacije slike, i kad bogati kupuju sliku u nekoj aukcijskoj kući, neće je kupiti tek tako – ipak im se treba svidjeti.“ Stoga zaključuje: “Slika može postići enormnu cijenu na temelju manipulacije emocijama u prikladnom društvu od strane art brokera. A u potrošačkom vremenu, najbolja slika je – prodana slika.“
Promjena perspektive
Bili bogati ili ne, često naše estetsko mišljenje i interes za određene stvari, pa tako i za umjetnička djela proporcionalno raste s njihovom cijenom – iako ponekad ne razumijemo njihovu intrinzičnu vrijednost. Štoviše, nerijetko dolazi i do miješanja termina moderne i suvremene umjetnosti premda se radi o različitim vremenskim periodima i konceptima. Moderna umjetnost (1860-ih do kasnih 1960-ih) prekida s dotad dominantnim tradicijama i fokusira se na estetsku ljepotu, dok suvremena umjetnost označava “umjetnost sadašnjosti“, pri čemu proces nastanka djela postaje važniji od konačnog ishoda. No njihova svrha je ista – potaknuti nas na to da svijet oko sebe sagledamo iz druge perspektive. Upravo zato bi naše zanimanje za umjetnost trebalo biti potaknuto spontanim entuzijazmom, iskrenom emocijom i željom za razumijevanjem onoga što nam je do tada bilo u domeni – nepoznatog i apstraktnog.
Naslovna fotografija: Barnett Newman
Fotografije: Alamy, AP Partners/Guliver
Ovaj članak objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia, no. 257
