Koliko zarađuješ? pitanje je koje svi izbjegavamo. Čak i u krugu najbližih prijatelja ili obitelji, razgovor o plaći nelagodna je tema koja se većinom komentira načelno, bez dijeljenja osobnih iskustava. Počeli smo rušiti raznovrsne tabue – od onih površnih poput tetovaža na radnom mjestu pa sve do osobnih poput mentalnog zdravlja. Ipak, razgovor o plaći jedan je od najtvrdokornijih tabua kroz koje kultura tajnosti na radnom mjestu održava svoj status quo.
I to nije tek naš dojam ili osobna iskustva koja čujemo – Maja Klindžić u svom je istraživanju objavljenom ove godine pokazala da se podaci o plaći većinom usmeno iznose zaposlenicima, a više od polovice organizacija ima politiku tajnosti plaće. Štoviše, tek manje od desetine tvrtki javno objavljuje informacije o rasponu koje mogu biti dostupne svima.
Razgovor o plaći svodi se na usputne priče na hodniku
Potvrdila nam je to i Tirena Leinart Novosel, voditeljica odjela posredovanja pri zapošljavanju u Manpower Hrvatska, koja je objasnila da se, nažalost, razgovori o plaći svode na usputne teme na hodniku, a posljedično “iz toga često proizlazi nezadovoljstvo i frustracija zaposlenika jer nerijetko ljudi na istim ili sličnim pozicijama nemaju isti rang plaće. Plaće u kompanijama same po sebi ovise o puno različitih faktora, a najčešće se događa da novi zaposlenici imaju veće plaće od onih koji već neko vrijeme rade u kompaniji.”
To u nelagodnu poziciju stavlja, paradoksalno, trenutačne zaposlenike jer je pregovaračka moć novih zaposlenika veća, i upravo zato menadžeri u kompanijama smatraju da će im „lakše biti upravljanje ukoliko plaće unutar kompanije ostaju ‘javna tajna”.
Takvoj je praksi uskoro kraj jer će, po najnovijoj EU direktivi koja kreće od lipnja iduće godine, svaki oglas za posao morati sadržavati rang plaće koji se nudi za konkretnu poziciju. To znači da ćemo vrlo lako moći dobiti uvid u plaće budućih ili prethodnih kolega i dobiti dojam o prosjeku koji nam kompanija nudi.
Najveće je pitanje kako će to utjecati na odnose među kolegama, ali i na odnos poslodavaca prema zaposlenicima, za što Tirena objašnjava da, dugoročno gledano, zbog šutnje o plaćama „niti jedna strana nije na dobitku. Otvorena i transparentna komunikacija od strane menadžera prema zaposlenicima ključ je dugoročnog ostanka u nekoj kompaniji. To je danas izrazito važno jer je fluktuacija na tržištu rada jako velika, te dobri zaposlenici mogu birati u kojoj će kompaniji raditi.“
No mlađe generacije polako slamaju tabu. Još je prije nekoliko godina istraživanje koje je proveo financijski portal The Cashlorette pokazalo da osobe između 18 i 36 godina sve češće govore o svojim plaćama s kolegama, prijateljima i obitelji. Tirena je nadodala da su novije generacije puno otvorenije kad se govori o financijskim ponudama, ali „puno su im važniji i nefinancijski benefiti koje poslodavac nudi od same plaće. Tu se navodi npr. mogućnost rada od kuće, teambuilding, organizirana druženja nakon radnog vremena, edukacije i sl.“
Koncept kompetitivnosti polako se transformirao u koncept kolaboracije, u kojem si komunikacijom želimo međusobno pomoći, a potom i takvim tendencijama dovesti poslodavce do poboljšanja uvjeta.
Zašto nam je neugodno?
Ono što je istina jest da smo u doba hiperkapitalizma i konzumerizma plaću sveli na vlastiti i osobni indikator naše vrijednosti i uspjeha, pa i sreće. Upravo je izjednačavanje novca s vlastitom vrijednošću srž stvaranja toksične radne kulture, ali i gorčine u našim drugim međuljudskim odnosima. No naše plaće nisu rezultat postojanja u vakuumu i gotovo su neminovno definirane nizom elemenata na koje ne možemo utjecati.
Književnica Sally Rooney u jednom je svom panelu objasnila da kao društvo moramo prestati inzistirati na samoodrživosti (self-sufficiency). Fokusirala se pretežno na osobne odnose koje u današnjem self-helpom opsjednutom svijetu gotovo da ne moraju postojati jer sve možemo sami i prvo moramo voljeti sebe. Rooney tomu ne prkosi, ali smatra da kao ljudi trebamo odnose, oni nisu opcionalni jer je stvaranje odnosa suština nas kao ljudi. To je nešto što se može odnositi i na našu poziciju u radnom okruženju. Svijet u kojem operiramo oblikovan je sa svih strana nečim što je često iznad nas – svjetskim ekonomskim posljedicama, tehnološkim promjenama, nenadanim krizama, kao i izglasanim vladama. Misliti da na to ne možemo utjecati nije rješenje, već prepuštanje, no prijeko potreban je podsjetnik da vlastita vrijednost ne leži u trenutnoj plaći. I zato je možemo podijeliti – i trebali bismo – koliko god da je neugodno. Jer tek tad, kao zajednica, možemo tražiti bolje.
Foto: Pexels
