Veronika, Ofelija, Ikona, Elektra, Mama snažne su i fatalne žene, junakinje priča i legendi, ali i pjesama svestrane slovenske umjetnice Raiven.
Kao pop pjevačicu upoznali smo ju na Eurosongu, no ona je i autorica, harfistica, jazzerica, mezzosopranistica, studentica psihoanalize, darkerica, gay ikona, ljubiteljica fantasy priča, ptica i još puno toga jer “Why be one thing, when you can be anything?”
Ovaj smo razgovor trebale voditi u rujnu, no ti si tada, nažalost, morala hitno na operativni zahvat. Sad je sve dobro?
Sad je sve OK. Šokiralo me to da moram na hitnu operaciju jer nikad prije nisam imala zdravstvenih problema.
Mlad čovjeka osjeća se jako, nedodirljivo. Tijelo nas ponekad podsjeti na to da smo ranjivi.
Govorili su mi stariji: “Ako ne usporiš, tijelo će ti dati signal kad mu je previše”, ali ja sam mislila: “Ma neee, mlada sam, super sam”, i to mi se dogodilo. Mjesec dana nisam pjevala, ni radila, i sad sam zahvalna što sam se vratila.
Tvoje glazbeno putovanje započelo je harfom. Čime te harfa privukla kao djevojčicu? Bajkovitom elegancijom, veličinom, zvukom…?
Sjećam se nekog koncerta, svirali su razni instrumenti i bila je harfa. Kad sam vidjela taj veliki, elegantni instrument, strune… Da, bajkovito izgleda, vilinski. To me opčinilo, a opčinjava me i danas.
Jazz i solo pjevanje učila si u srednjoj glazbenoj školi. Tinejdžerica i jazz? Koji tinejdžer voli jazz? Često se ljudi tek u zrelim godinama zaljubljuju u jazz.
Iskreno, nisam se zaljubila u jazz. Voljela sam operu jer u sebi nosi dramu koja me privlačila. Jazz mi je bio puno pomogao jer sam stekla veliko znanje o harmoniji, improvizaciji i otklanjao je strah. To je potpuno drukčiji svijet od klasike, daje sve suprotno od opere u kojoj je sve napisano u notama. U Sloveniji se može studirati samo klasično pjevanje pa mi je jazz bio kao neka alternativa učenju pop pjevanja koje se formalno ne uči.
Jesi li već tako mlada nastupila u nekom malom, mračnom, zadimljenom jazz klubu?
Profesorica jazz pjevanja odvela me jednom u mali underground jazz klub u Ptuju i rekla: “Uzmi mikrofon i improviziraj.” Jazz je lud, moraš pažljivo slušati i pratiti glazbenike što sviraju jer zbog improvizacije ne znaš što dolazi već iduće minute. Zbog toga danas volim jazz, latin jazz koji sam puno pjevala s orkestrima. Puno je žanrova u jazzu, nije sve improvizacija.
Uz jazz, i klasiku stereotipno gledamo kao neku posebno intelektualnu glazbu. Gledaju li ti glazbenici ponekad na ostale s onim “hoch” pogledom odozgora?
Toga ima dosta. Ne možeš biti ozbiljna klasična pjevačica i pjevati pop jer je pop drugorazredni za mnoge kolege klasičare. Ne razumiju, a ni ne žele da ja za svoje pop pjesme sama radim tekstove i glazbu. Autorica sam i volim sve raditi sama.
Klasičari te svrstavaju u pop, pop izvođači u klasiku, u jazzu si ona koja pjeva klasiku. Koliko je to tvoja prednost?
Mislim da sam pronašla neki svoj žanr koji nije čisti pop, ni alternativa, a ni klasika. Ja to volim, ali za druge sam često outsider. Ni sama ne znam što sam.
Pa ni ne moraš znati. Danas je popularan crossover i miksanje raznih stilova, što tebi lijepo pristaje.
Imam pjesama koje su pop i u kojima koristim harfu iako ju ne sviram puno. Ali plani ram ju više svirati, uključiti u svoju glazbu, igrati se efektima. Harfa nije samo anđeoski zvuk, ona može zvučati kao električna gitara, nudi puno prostora za eksperimentiranje.
Je li ti slovenski jezik prepreka za širenje granica karijere?
Radim na tome da počnem pjevati i na hrvatskom, ali sam još u fazi učenja i svladavanja jezika. Autorica sam svih svojih tekstova i teško bi mi bilo pjevati nešto što bi drugi pisali. Ali pišem pomalo, prvo na slovenskom, pa to pokušavam prebaciti na hrvatski, ali još sam u fazi istraživanja.
Što će reći Slovenci kad promijeniš jezik?
Ne znam, čak se toga malo i pribojavam.
Donosi li promjena jezika i promjenu zvuka? Kako stojiš s trapom i balkanskim melosom?
Promjena će biti sigurno. Volim trap, radim s producentima iz Beograda i veselim se tim novim stvarima, ali ostajem u okviru svog urbanog zvuka. Kad pjevam na drugim jezicima, imam drukčiji prizvuk. Tako je i s talijanskim i francuskim na kojima pjevam operu, pa i hrvatskim i srpskim. Samo se moram naučiti pisati tekstove koji nisu na slovenskom, to mi je najveći izazov.
Zapjevaš li, makar zbog šale ili pod tušem, neku narodnu?
Daaaa! Čak mi je to mali guilty pleasure. Moram ti reći da ti balkanski melizmi nisu la gani za pjevanje, čak me pomalo podsjećaju na neke barokne arije koje također imaju puno melizama. Ne može to svatko pjevati.
Koje “domaće” izvođače voliš slušati?
Senidah mi je super, Božo Vrećo, Baby Lasaganu baš volim. On je producent, ima svoj zvuk, imidž, zapravo to je jedna lijepa zaokružena priča. I Josipa Lisac, ona je najbolja!
Po čemu se razlikuju Raiven i Sara Briški Cirman? Raiven nosi dizajnerske komade, Sara voli vintage?
Obje vole crno. Raiven na pozornici nosi dizajnerske haljine i velike platforme, od nje publika očekuje vidjeti nešto drukčije, novo, zanimljivo, dobiti inspiraciju. Nemam stilista. Uvijek znam što želim nositi i tu ideju onda dizajneri pretvore u stvarnost. Sara je uglavnom u ravnim cipelama i ležernije odjevena. Raiven je Sara, i Sara je Raiven, ali su to dvije uloge, što dobro dođe kod kritika. Kritike ne uzimam osobno, one su namijenjene Raiven.
A Crocsice, Sara, pa to je modni zločin.
Daaaa! Volim, svi vole Crocsice.
Tko svi?
Mladi ljudi. Mi volimo estetiku ružnoće.
Možda Birkenstockice?
Neee. Njih ne volim, ali imam puno Crocsica. Danas su to drukčije Crocsice imaju dodatke, platforme…
Predajem se, prestara sam. Postala si ikona LGBT zajednice. Je li tome doprinijela pjesma “Ikona”?
Ipak, mislim da sam još premlada da bih bila ikona, ali me od početka zajednica podržavala. Mislim da je to i zbog glazbe, i zbog izgleda, i zbog mode. Imam prepoznatljiv stil, uvijek sam autentična, a LGBT ljudi vole jake, karizmatične, moćne žene i teatralnost, dramu – sve je to Raiven. Pjesma “Ikona” nastala je u suradnji sa stvarnom ikonom, Helenom Blagne.
Kakve te to teorije zavjere prate?
Pronašla sam na internetu cijelu raspravu o tome da sam transgender sotonist, da nisam žensko. Ti “stručnjaci” tu su teoriju utemeljili na anatomiji. To što mi je kažiprst kraći od prstenjaka, imam jaku ključnu kost te kažu da imam muška ramena znači da sam muško.
I vraški djeluješ! O kako su ljudi ludi! Dobro da studiraš psihoterapiju, možda za nekoga još ima pomoći. Bi li još nešto studirala?
Ne ljutim se, smiješno je to. Volim studirati i sve u vezi psihe mi je jako zanimljivo. Ne studiram da bih imala i nešto drugo, rezervno. Uvijek ću se baviti glazbom, ali ljudska je psiha vrlo zanimljiva, a možda bih studirala i režiju.
Ako su nam u djetinjstvu zadani obrasci po kojima funkcioniramo u životu, zbog kojih onda ponavljamo iste pogreške u različitim okolnostima – biramo isti tip partnera, vraćamo se navikama i ovisnostima. Je li osvještenje toga pola rješenja? Kako probiti obrasce, što bi nam savjetovala? A mi ćemo o tome samo razmisliti dok ne magistriraš i stekneš licenciju!
Mislim da u svima nama čuči jedan control freak i drži nas u nekom grču. Trebamo naučiti otpuštati stvari, emocije, ljude. Kada to naučimo, život je lakši. Nema instant rješenja. Odnosi su u današnje vrijeme teški jer od partnera imamo velika očekivanja. On ili ona trebali bi nam biti najbolji prijatelj, najbolji ljubavnik, sigurna luka… Trebamo se baviti sa sobom, sami sebi postati najbolji prijatelj, ne očekivati od partnera da ispuni praznine i tada se stvari mogu promijeniti.
Na Eurosong si otišla iz četvrtog pokušaja. “Črno bel”, “Zažarim”, “Kaos” i onda pobjeda “Veronike”.
“Veronika” je od svih tih pjesama najbolja, u njoj je sve što sam naučila, sve što u ovom trenutku i s ovim iskustvom mogu u glazbi dati. Eurosong je sjajno iskustvo. To je festival kao stvoren za moju glazbu i moj vizualni izričaj. Mogla bih svake godine nastupati na Euro songu! Veliku ulogu odigrali su moji ljudi s kojima sam radila, publika i svi novi fanovi koje sam stekla koji podržavaju moju glazbu.
Novi singl “Mama” hommage je tom ludom iskustvu, ali i hit koji prelazi slovensku granicu. Zarazna je, plesna, moderna pjesma kojoj jezik nije prepreka.
Hvala. Na pjesmi sam surađivala s repericom Mickom Lifom, koja ju je super nadopunila. “Mama” označava i početak europske turneje.
Zagrebačka publika moći će te slušati 28. 3. 2025. u Boogaloou, a karte su već u prodaji.
Zahvalna sam za ovu priliku jer nema puno slovenskih izvođača koji nastupaju izvan Slovenije. Ne znam što da očekujem, ali se veselim.
Očekuj neočekivano.
Nadam se da ću publici priuštiti jedan dark pop cinematic show. A i harfa će biti sa mnom na pozornici.
Tvoja energija, upornost, volja za učenjem i stizanje svega toga nije baš uobičajeno. Okružuju nas ljudi koji jedva uspijevaju ostvariti osnovne ciljeve, završiti započeto, ne odustati. Slušajući tebe, snovi se čine lako ostvarivima. Raiven kao gavran – osjećaš li se slobodnom poput ptice?
Hvala ti. Inspiracija za ime je ptica, a ptice jako volim. Moji roditelji imaju sokolove, uz njih sam odrasla, a gavrani su mi privlačni jer su inteligentni, crni, mistični. Ime sam si dala kad sam imala 17, ne znam bih li bila Raiven danas. Ali Raiven dobro zvuči, još uvijek mi je drago i podsjeća me na symbolic metal glazbu koju volim.
Ja bih voljela da se jednog dana susretnemo u nekom mračnom, zadimljenom i ludom jazz klubu u New Yorku u kojem ćeš ti pjevati plesni latin jazz.
Tko zna? Ne volim biti na jednome mjestu, potrebno mi je da se stalno nešto događa, razvija, samo da ništa nije predvidljivo. Tako da, možda, zašto ne?
Foto: Zvonimir Ferina
