Quentin Tarantino, redatelj, filmska ikona čiji se filmovi nerijetko slave, uspio je šokirati filmski svijet, ali i ostatak. Ovog puta nije riječ o neočekivanom preokretu u scenariju ili nekom takvom “filmskom” potezu, nego o izjavi koja je odjeknula poput eksplozije: Paul Dano je loš i precijenjen glumac
Ova izjava, izrečena tijekom gostovanja na podcastu Breta Eastona Ellisa, gdje je Tarantino raspravljao o svojim najdražim filmovima 21. stoljeća, izazvala je lavinu reakcija. Naime, redatelj je film “There Will Be Blood” redatelja Paula Thomasa Andersona, smjestio na visoko peto mjesto, ali je naglasio da bi bio i prvi ili drugi da nije bilo jedne, kako kaže, “velike, goleme mane: Paul Dano.”
Paul Dano
Nazvavši ga “weak sauce”, “weak sister” te “the weakest fucking actor in SAG”, Tarantino je doveo u pitanje Danovu sposobnost da se suprotstavi gigantu Danielu Day-Lewisu. Čak je predložio i alternativu: Austin Butler, kako smatra, bio bi puno bolji u toj ulozi. Malo je pobrkao brojke, a izgleda da se ne snalazi u vremenu jer je Butler tada imao tek 16 godina. I dok poštujem Tarantinovu nepopustljivu viziju i filmski genij, ova je izjava jednostavno promašena. Paul Dano, s jedne strane, predstavlja esenciju glumačkog umijeća svoje generacije: posvećenost, preciznost i sposobnost potpunog nestajanja u ulozi, što su kvalitete koje krase prave umjetnike, a ne “slabe umake”.
Paul Dano umjetnik je koji se ne hrani slavom i celebrity kulturom, nego isključivo zanatom, radom i talentom. Njegov je ukus za projekte besprijekoran; surađivao je s majstorima režije poput Paula Thomasa Andersona, Stevena Spielberga, Denisa Villeneuvea, Matta Reevesa, Paola Sorrentina, i to sigurno nije slučajnost. Njegova sposobnost da pronađe iskrenu ljudskost čak i u najmračnijim i najizlomljenijim likovima je poseban dar. Tarantino je svoju kritiku usmjerio na ulogu propovjednika Elija Sundayja u ostvarenju “There Will Be Blood”. Ironija je da je Dano ulogu preuzeo u kratkom roku, uskočivši umjesto drugoga glumca, a prvotno je bio angažiran za manju ulogu Elijevog brata blizanca Paula. Uloga Elija zahtijevala je vulkansku, napetu energiju, a Dano ju je isporučio. Njegova napeta fizička pojava i visoki, drhtavi glas u srazu s Day-Lewisovom gargantuanskom pojavom u scenama poput ikononskog krštenja ili finalnog obračuna, nisu samo preživljavanje, nego iskonski prkos. Radi se o izvedbi koja sija nesigurnošću, ambicijom i patološkom željom za kontrolom. Ta mu je uloga donijela i nominaciju za BAFTA-u.
#TeamPaulDano
No Danov katalog sjajnih uloga daleko je širi. “Little Miss Sunshine” film je u kojemu ga gledamo kao Dwaynea, nijemog tinejdžera opterećenog egzistencijalnom tjeskobom. Dano veći dio filma komunicira tišinom. Njegova transformacija, iz zgrčene suzdržanosti u eksploziju godinama skupljane tuge nakon saznanja o sljepoći za boje, razarajuća je i zaslužuje priznanje za glumu tijelom. Filmom “Prisoners” donio je nešto novo. U ulozi Alexa Jonesa, lika s umom djeteta, Dano ostvaruje tragediju. Njegov minimalan dijalog izvor je stalne dvosmislenosti, a u scenama mučenja, njegova bol i strah postaju opipljivi i mučni. Sjajno funkcionira i u blockbusterima. Njegov Riddler u “Batmanu” nije “samo” stripovski lik, nego proizvod društvenog raspada; usamljeni incel čija se nevidljivost pretvara u ekstremizam. U sceni ispitivanja, Dano otkriva dječju želju za validacijom, zakopanu ispod nasilja. To je uznemirujuća i empatična izvedba, znak glumačkoga genija. Ulogom Burta Fabelmana u filmu “Fabelmans” igra oca prožetog logikom koji se bori s emocijama. Dano ovdje stvara portret oca koji voli, ali je njegova ljubav nesavršena. Njegova suzdržana gracioznost i tiho dostojanstvo, pod redateljskom palicom Stevena Spielberga, čine tu ulogu dirljivom.
Tarantino je, svjesno ili nesvjesno, pokrenuo globalan trend. Hollywood i fanovi filma stali su na Danovu stranu. Redatelji poput Matta Reevesa (“Paul Dano nevjerojatan je glumac i nevjerojatna osoba”) i Ben Stiller (“Paul Dano je**no je briljantan”) branili su Danovo nasljeđe. Glumica Colleen Foy, koja je glumila Danovu sestru u ostvarenju “There Will Be Blood”, čak je izjavila da je Tarantino na projekciji filma “legit uživao” u Danovoj izvedbi, što njegove nedavne komentare čini “nekonzistentnima”. Tarantinova kritika Danoa više govori o samom Tarantinu, koji je majstor provokacije i kontroverze, negoli o Danovom umijeću. Postoji jasna razlika između iskrenosti i neprijateljstva te između kritike i prijezira.
Dano, s druge strane, tiho nastavlja graditi jednu od najradikalnijih i najzanimljivijih karijera u američkoj kinematografiji. On je glumac koji podiže kvalitetu filmova u kojima glumi. Zbog te nepokolebljive posvećenosti umjetnosti i zanatu, zbog svake dirljive, uznemirujuće i genijalne uloge koju nam je dao, i da je najgori glumac na svijetu (što nije, naprotiv!), i dalje bih bila #TeamPaulDano. Radi se o gesti podrške autentičnom umijeću nasuprot čistoj provokaciji. Ponekad se i genijalcima “oklizne”, i onda spoznamo koliko su zapravo i oni ljudi. “Homo sum, humani nil (nihil) a me alienum puto“, što znači “Ništa ljudsko nije mi strano” i davno je te riječi izgovorio rimski komediograf Publije Terencije Afer. Tarantino bi ga trebao pročitati i učiniti ispravno: ispričati se. Ljudski je (po)griješiti.
Foto: There Will Be Blood
