Ako smo posljednjih godina nešto naučili, onda je to da beauty industrija savršeno funkcionira po principu stalnog osjećaja manjka. Još jedna nijansa ruža koja mijenja sve, još jedan serum bez kojeg ne možemo, još jedan mikrotrend koji traje točno onoliko koliko algoritam odluči. U toj utrci, granica između impulsa i stvarne potrebe više ne postoji

Upravo iz tog osjećaja zasićenja nastao je Project Pan, novi izazov koji, pomalo neočekivano, ne potiče na kupnju novih proizvoda, nego na korištenje onih koje već imamo. Fokus je na stvarnoj potrošnji, do kraja, bez gomilanja i bez potrebe za stalnim novitetima. Poruka je jednostavna i vrlo jasna: umjesto još jednog proizvoda, možda nam je potrebniji svjesniji odnos prema onima koje već posjedujemo.

Posebno je zanimljivo što Project Pan postaje popularan u trenutku kad je potrošnja veća nego ikad. Godinama su sadržaji na društvenim mrežama normalizirali prekomjerno kupovanje kroz prikaze velikih kupnji, otvaranje paketa i vizualno savršene fotografije proizvoda, uglavnom predstavljene kao dio brige o sebi. Međutim, Project Pan ide u suprotnom smjeru te u prvi plan stavlja potrošene ambalaže, “izlizane” proizvode i vidljive tragove korištenja. Samim time, potrošen proizvod više nije znak nedostatka, nego pokazatelj pažnje, dosljednosti i stvarnog korištenja.

Jedan od najvažnijih trenutaka Project Pana događa se odmah na početku, u suočavanju koje je teško izbjeći kad se pred nama posloži sve što posjedujemo. Tada postaje očito koliko se proizvoda gomila gotovo neprimjetno: nekoliko vrlo sličnih rumenila, više otvorenih seruma istovremeno, proizvodi kupljeni u naletu oduševljenja koji nikad nisu postali dio svakodnevice. U tom smislu, Project Pan nije samo puki pregled kozmetike nego i zrcalo vlastitih navika.

Stoga pitanja koja se pritom nameću prelaze granice beauty rutine: kupujemo li zato što nam nešto doista treba ili zato što smo izloženi stalnim poticajima? Biramo li proizvode koji nam odgovaraju ili one koje smo usvojili jer su u tom trenutku bili posvuda?

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Emili Sindlev (@emilisindlev)

No, za razliku od strogih odluka o prestanku kupnje, koje često završavaju frustracijom i osjećajem uskraćenosti, Project Pan potiče drukčiju dinamiku. Umjesto zabrane, nudi malen, ali kontinuiran osjećaj postignuća. Potrošiti proizvod do kraja, vidjeti dno pudera ili posljednje milimetre ruža stvara osjećaj zadovoljstva koji inače tražimo u novoj kupnji. Razlika je u tome što je ovdje nagrada dugotrajnija i povezana s osjećajem kontrole.


Poanta?

U konačnici, Project Pan ne nudi veliku revoluciju, niti se postavlja kao pokret protiv ljepote ili užitka. On samo pomiče fokus u industriji koja godinama funkcionira na ideji viška. Možda ne mijenja pravila igre u potpunosti, ali nas podsjeća na to da ih ne moramo uvijek igrati kako nam se servira.

Foto: Instagram/@clarachain