Pretty Loud, prva ženska romska grupa, razbija pregršt stereotipa stvarajući jedinstvenu glazbu i performanse kojima je cilj progovoriti o važnim temama za bolji svijet. Pitali smo ih što ih je spojilo i koja je njihova vizija boljeg sutra
Skupina mladih žena, koja se većinom poznavala u susjedstvu, koja voli hip hop i rap, plesanje na svadbama i kombinaciju tradicionalnih i suvremenih elemenata u glazbi, danas puni medijske stupce o svom glazbenom, ali i važnom te hrabrom društvenom projektu. Ono što je privuklo širu javnost je činjenica da su prva ženska romska glazbena skupina koja tekstovima i glazbom govori o svojim svakodnevnim izazovima i željama za boljim sutra, a u fokusu su im i složenije teme poput socijalne pravde, rasizma i feminizma. Njih je 12, u dobi od 14 do 27 godina, iz Niša i Beograda, a upoznale su se u Grubb fondaciji, koja radi s romskom djecom i mladim ljudima s ciljem da ih integriraju u društvu. Otad su nastupale na mnogim mjestima u Srbiji i šire, a najveće im je priznanje stajanje na pozornicu Royal Halla u Londonu. Nedavno su dobile i nagradu na BeFemu, festivalu feminističke kulture i akcije za borbu za glas Romkinja.
Naše sugovornice 19-godišnja Živka Ferhatović te 27-godišnja Zlata Ristić, upoznale su se upravo ondje, gdje su isprva bile u plesnoj skupini. Nakon nekog vremena, pojavila se želja i za formiranjem ženske grupe. “Postojala je muška grupa Roma Sijam, mi smo bile samo plesačice, i počele smo međusobno komunicirati da bi trebale i mi imati svoju žensku grupu. Pretty Loud je tada već zapravo postojao, no sastojao se od dvije članice, a danas nas je više dvanaest koje glazbom iskazujemo želje i probleme Romkinja i svih žena.”
Živka priznaje da prije priključivanja u neku takvu zajednicu nije razmišljala o promjenama od društvene važnosti niti kako stereotipi utječu na njezinu i svakodnevicu drugih Roma i Romkinja. “Iskreno, tek kad sam saznala na koliko se razina djeluje kako bi se rušili stereotipi i klišeji vezani za romsku zajednicu, više sam počela poručavati i te neke specifične probleme vezane za žene. Osim toga, imamo i vlastita iskustva koja izražavamo pjesmama, a istina je i da živimo u takvom okruženju u kojem se oko nas događaju razne problematične stvari. Gdje žene dosta trpe, šute, kojima je potrebno podići svijest, biti im podrška, ili utjeha koju pronađu u našim pjesmama, da vide da ih netko razumije.”
S obzirom na to da je rap još 70-ih godina u svojim povojima imao ulogu ispušnog ventila i glasa obespravljene i marginalizirane mladeži, ne čudi da su mlade žene upravo u njemu pronašle način za mijenjanje društvene i političke stvarnosti svoje okoline. “Kod nas Roma je prepoznatljivo da volimo pjevati i plesati, i baš se kroz te dvije umjetnosti trudimo iskazati svoj talent, a rap koristiti kao podlogu za ono što se borimo. Da repamo o ravnopravnosti, o tome da žena treba imati svoje “ja” i odlučivati o vlastitome životu. Upravo hiphopom možemo dati drugima glas. Dok pojedinci to čine protestom i razgovorom, mi smo odlučile poslati te poruke glazbom i plesom. Mislim da smo u tome donekle dobre”, kaže mi skromna Živka. “Sve što kaže Živka je točno, jer jedina istinita predrasuda koja postoji o Romima je da volimo plesati i pjevati. Iskoristile smo oružje u kojem smo najbolje, i upravo smo ga zato odabrale za ono što se borimo.”
U cijeloj su im priči, osim centra u kojem su se formirale i glazbeno i aktivistički, pomogli i članovi obitelji. “Obitelj i okolina cijelo su nam vrijeme ogromna podrška i uvijek su nas bodrili. Od samog početka smo imali tu, zapravo, privilegiju da smo podržane u svemu”, kaže Živka. “Naravno, neće se svima svidjeti to što radimo, no na to se ne obaziremo jer znamo što je naš cilj i zašto.”
Da nije bilo takve višeslojne potpore, mlade žene možda ne bi mogle s velikim veseljem pričati o svom sudjelovanju na Women of The World festivalu, godišnjem događanju umjetnosti i znanosti sa sjedištem u Londonu, koji slavi postignuća žena i djevojaka, s ciljem sagledavanja raznih prepreka s kojima se susreću širom svijeta. “To nam je jedan od najvažnijih nastupa i moram reći da nam je iznimna čast što smo bile dio toga. Nastupale smo na Royal Hallu, bile gošće na BBC radiju, publika nas je nevjerojatno prihvatila”, priča oduševljeno Živka. “Kad smo došle padala je kiša, mislile smo da uopće nećemo moći razgledati grad, no uspjele smo upoznati puno novih ljudi i čak smo pronašle svoj narod tamo. Doživjele smo i to na jedan poseban način jer smo pronašle “svoje”, da tako kažem.”
Sve ove aktivnosti možda i čudi dio njihove okoline. Naime, Romkinje su tradicionalno domaćice, u kojoj ih se potiče da rano napuste obrazovanje i udaju se mlade. Na pitanje mijenja li se situacija na bolje, i Živka i Zlata tvrde da jest, no da ovisi o zajednici. “Ja sam primjer ranog braka, imam sina od 11 godina. Nitko me na to nije natjerao, čak štoviše. Obitelj je bila dosta ljutita na mene kad sam se odlučila udati. Pogriješila sam i sada mi pomažu majka i baka, no to je bila moja odluka”, prepričava nam Zlata, koja danas radi dva posla i samohrana je majka. “Ono što mogu reći je da se i dalje svakodnevno borim i da nisam odustala. Upravo su to poruke koje želimo dati drugim ženama. Da se školuju, da budu samostalne, a da kasnije dolaze i obitelj i djeca. Što se tiče nas Roma, puno se toga promijenilo, no sve ovisi i o kojoj zajednici pričamo. U nekim zajednicama, i dalje, žene moraju nevine stupati u brak. Ako naprave ”pogrešku”, da tako kažem, moraju se udati za tu osobu, a negdje je brak još uvijek i ugovoren. Međutim, stvari se stvarno mijenjaju i mogu reći da se puno više djevojaka školuje, no to ne mijenja činjenicu da mediji pričaju i dalje najgore o Romima”, upozorava Zlata. “Objavljuju u naslovima da kradu, da ubijaju, sve s ciljem veće čitanosti… To možda zapravo nećemo nikada moći promijeniti, predrasude će biti uvijek tu. Romkinje, primjerice, moraju učiti pet puta više da bi dobile peticu, a svi se moraju truditi i deset puta više da bi uopće dobili posao.” Živka dodaje da je upravo Grubb učinio puno kako bi sve to bilo bolje. “Meni su puno pomogli sa završavanjem osnovne i srednje škole, s prijamnim ispitom. I to ne samo meni, već svima koji dođu. Upravo ih kroz glazbu i ples educiraju da prvo moraju učiti i napredovati kako bi se mogli zabavljati. I mi smo im tu primjer, trudimo se da u nama vide odgovorne osobe. Uvijek sam se pitala zašto Romi i Romkinje nisu obrazovani i ne mogu uspjeti kao sve druge osobe, i trudila sam se pokazati da to nije baš tako.”
Za kraj, važno je spomenuti i kvalitetu te unikatnost njihove glazbe. Riječ je o mješavini pop, rap i romske tradicionalne glazbe, dok su njihovi tekstovi napisani na srpskom, romskom i engleskom jeziku, što ih, osim po društvenoj odgovornosti, čini prilično jedinstvenom skupinom. No, kako mi objašnjavaju, to im nije dovoljno. “Repale bismo mi na svim jezicima. Evo, ja bih voljela repati na francuskom, primjerice. Da nas što više ljudi sluša i razumije”, smije se Živka. Mi ne sumnjamo da je to već tako, jer borba za bolje sutra je univerzalnog jezika.
Ovaj intervju objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia 262.
Fotografije: Danijel Rašitović, Dragan Kujundžić, Vesna Lalić
