“Sigurna kuća”, roman Marine Vujčić, nerijetko je rasprodan u knjižarama ili nedostupan za posuđivanje u gradskim knjižnicama. Unatoč tome što se, zbog onih najglasnijih u našem društvu, čini da pred nasiljem zatvaramo oči
Lada Lončar nježna je majka djevojčice. Supruga je uglednog sveučilišnog profesora kojeg je – ubila i trenutačno služi kaznu u ženskoj kaznionici. Tko je zapravo Lada Lončar i kako je njezin život izgledao u četiri zida njihova naoko mirnog obiteljskog doma? Premisa je ovo romana koji počinje rastavljati duboko kompleksnu sagu rodno uvjetovanog nasilja, onog o kojem se ne piše javno. Rastura sustav koji ga omogućuje i pripovijeda o osjećaju srama te društvu koje propitkuje žrtvu.
Kad su prije nešto više od mjesec dana na glavni zagrebački trg izašle ženske siluete u potpunosti obavijene plahtama – beztjelesne, bezlične – htjeli smo odmah doznati više o predstavi koju su, na temelju romana, koncipirale dramaturginja Jelena Kovačić i redateljica Anica Tomić. Nedugo potom dogodio se još jedan performans na Cvjetnom trgu, na kojem su žene ležale na podu, a ni to nije bio posljednji. U čak četiri performansa kreativni je tim predstave uspio poslati jasnu poruku – rodno uvjetovano obiteljsko nasilje nije privatna stvar.
Razgovarali smo s Jelenom Kovačić o procesu rada na predstavi, njezinoj dugogodišnjoj suradnji s Anicom Tomić, performansima i očekivanjima od predstave koja će premijeru doživjeti ovog petka na velikoj sceni Gavelle.
Roman Marine Vujičić bio je jedan od najprodavanijih knjiga otkad je objavljen. Jeste li ga pročitali prije nego što je suradnja započela i kako je uopće do nje došlo?
Anica i ja roman smo pročitale prije njegovog objavljivanja. Marina ga je poslala Anici još dok je bio u prijelomu sa željom da ga u kazalištu postavimo upravo nas dvije. I koristim svaku priliku da joj na tome zahvalim, na toj želji da naše glasove udružimo s njenim, na njenoj velikoj podršci koja traje od začetaka ovog projekta. Roman je prije nekoliko dana doživio treće izdanje, u knjižnicama je uglavnom stalno posuđen i za njega postoje liste čekanja. Mislim da je to izuzetno važno i ta mi činjenica čak budi i neki optimizam jer što ga više ljudi pročita, to je veća vjerojatnost da se otvori prostor za dubinsko razumijevanje problema obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja, a upravo je iz tog razumijevanja Marina i pisala “Sigurnu kuću”.
Predstava se temelji na romanu, no koncept potpisujete zajedno s Anicom Tomić. Što se pritom mijenja? Također, najavili ste da ćete se referirati i na rad umjetnica koje su se bavile temom nasilja. Na koji ste način taj performativni aspekt povezali s dramskom radnjom?
Dugo smo promišljale na koji način u kazališnom smislu pristupiti i samom romanu, ali i samoj temi koja je izuzetno kompleksna, društveno osjetljiva i očekuje jedan konkretni angažman i cijelog autorskog tima, i ansambla i naravno publike. Zbog toga smo odlučile adaptaciju konceptualno podijeliti u tri dijela – svojevrstan lecture performance koji otvara predstavu te prelazi u vrlo intimnu priču koja prati razvoj odnosa glavnih protagonista i u velikoj se mjeri oslanja na priču romana, da bi na kraju predstava završila u performansu. Upravo navedeni lecture performance uvodi u predstavu feminističku umjetnost i postavlja umjetnički i društveni kontekst problema nasilja nad ženama. Dio umjetnica koje tematiziramo stvarao je iz vrlo osobnog iskustva nasilja, poput Artemisie Gentileschi, Nan Goldin, Emme Sulkovicz i Sue Williams.
Na taj način taj uvodni dio ne govori samo o jednom dijelu povijesti feminističke umjetnosti nego i o povijesti nasilja nad ženama, u kojem žene kroz svoj umjetnički rad progovaraju ili o vlastitim stravičnim iskustvima, ili o iskustvima drugih žena, naglašavajući da je obiteljsko i rodno uvjetovano nasilje globalni, društveni problem. Taj uvodni dio stvara jedan okvir u kojem svi živimo, pa i lik Lade Lončar, okvir u kojem nasilje nije izolirani eksces već dio jednog vrlo kompleksnog političko-društvenog ugovora koji i omogućava nasilje nad ženama. Isto tako, Aničin redateljski pristup u velikoj je mjeri inspiriran tim performativnim, konceptualnim impulsom, kao i njezinim iskustvom performerice, koje je ona u svom postupku ugradila u cijelu predstavu.
U svom radu morali ste donijeti odluku čemu dati prioritet u tako slojevitoj temi i knjizi, koja osim nasilja propituje i osjećaj krivnje, samopercepciju, ali i duboko ukorijenjene društvene narative – osobito u našem podneblju. Kako ste to usmjerili?
Marinin roman nevjerojatno precizno, znalački te s puno empatije i razumijevanja detektira sve faze i prijelome zlostavljačkog odnosa te je bilo vrlo izazovno odmotavanje tog stravičnog mehanizma staviti u dramsku formu. Pokušala sam sačuvati postupnost te zlostavljačke zamke u koju, nažalost, može bilo tko upasti. Tijekom procesa pisanja bilo je potrebno donijeti niz odluka, uvesti neke nove likove i situacije, ali postavljanje na scenu i igranje tih situacija, koje se trenutačno događa na probama otvorilo je i neka sasvim nova rješenja, koja naravno utječu i na adaptaciju.
“Od samog početka u fokusu je upravo susret s onima koji su doživjeli nasilje, s onima koji su ga preživjeli, s onima koji ga nisu preživjeli.”
Od samog početka u fokusu je upravo susret s onima koji su doživjeli nasilje, s onima koji su ga preživjeli, s onima koji ga nisu preživjeli. Adaptaciju vodi jedan zajednički trud da se taj mehanizam nasilja rasvijetli i razumije, da ansambl priču iznese zajedno u direktnom odnosu s publikom. Angažman ansambla, koji je od prve probe uistinu nevjerojatan, tu je ključan.
Umjetničke performanse snažno ste uključili i u promociju predstave. Koliko je važno da se oni odvijaju javno, na trgovima, i kakav učinak to ima na publiku? Što ste htjeli postići tim pristupom?
S obzirom na to da performans kao forma osvaja različite prostore te da je tema obiteljskog nasilja prije svega društveni problem, Anica je odlučila da u zajedničkim, performativnim akcijama izađemo van kazališta. Njezina misao bila je da se problem obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja ne treba zatvoriti samo u kazališnu dvoranu nego i da ga treba vrlo otvoreno izložiti na ulicama i trgovima na način da ti performansi, koji se referiraju ili su inspirirani radovima umjetnica koje spominjemo i u predstavi, postanu čin prisutnosti i suočavanja, intervencije u svakodnevno polje vidljivosti.
“Neposredne reakcije na ulicama i trgovima bile su različite od ganutosti, podrške i zainteresiranosti do krajnje indiferentnosti, pa i negodovanja i provokacije.”
Neposredne reakcije na ulicama i trgovima su bile različite od ganutosti, podrške i zainteresiranosti do krajnje indiferentnosti, pa i negodovanja i provokacije. No ono što me šokiralo bila je količina negativnih reakcija u bespućima interneta. Iako svaki peformans tematizira i pokušava senzibilizirati javnost za problem obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja mnogi komentari bili su puni bijesa i mržnje, svodili su to jedno izuzetno nadstranačko pitanje na dnevnoplitičke podjele. Iskreno, ne želim vjerovati da je to stav većine, nego samo stav trenutačno najglasnijih.
S obzirom na tematiku predstave i romana, jeste li se u pripremi adaptacije ili samom radu konzultirali i s drugim stručnjacima – aktivistima, psiholozima ili osobama koje se profesionalno bave tim pitanjima?
Anica i ja obje smo članice inicijative #spasime, od trenutka njezinog osnutka. Iskustvo koje sam stekla tijekom posljednjih sada već gotovo sedam godina u zajedničkoj borbi s još pet nevjerojatnih žena za mene je bilo izuzetno važno za rad na ovoj adaptaciji, ali i predstavi u cjelini. Isto tako, istraživanje je uvijek temelj rada na svakom projektu u koji se upuštamo i nerijetko uključujemo i različite stručnjake. U ovom procesu kao velika podrška bili su aktivistkinje i borkinje Sanja Sarnavka i Lana Bobić, psihologinja Senka Sekulić i dugogodišnji voditelj Fonda #spasime, kasnije Fonda za žene Ivan Blažević. Bilo nam je važno da ih ansambl i cijeli tim upozna, da ih čuje, da razgovara s njima. Mislim da ovom predstavom želimo svi zajedno pokazati kako je borba protiv nasilja nad ženama zajednički napor i žena i muškaraca koji se događa svakodnevno.
I Vi i Anica Tomić imate bogat opus i brojne projekte, a opet se redovito vraćate jedna drugoj. Što je to u vašoj dinamici što vam tako odgovara? Kako izgleda vaša suradnja – koliko je svaka “samostalna”, a koliko prostora ostavljate za međusobne intervencije i razmjenu ideja?
Za mene je svaka suradnja razmjena ideja, i u tom smislu ne vjerujem da se ikada događa neki tip ukidanja samostalnosti, dapače, sasvim suprotno, pogotovo kad je riječ o kazalištu. Ono je kolektivna umjetnost koju ne možeš raditi bez drugih, bez stalne razmjene. Zato ga i volim jer ono te istovremeno uči kako dijeliti, kako biti dio jedne zajednice koja stvara, koja se okuplja oko zajedničke potrebe da se o nečemu progovori, a da pri tome uvijek ostaneš svoj i da odgovaraš za svoj dio posla, za svoj doprinos nekoj zajedničkoj ideji. Na taj način oduvijek funkcionira i Aničina i moja suradnja. Radimo zajedno već više od 25 godina, jako se dobro poznajemo i razumijemo, i profesionalno i ljudski, i taj dijalog koji vodimo već godinama osnova je i svake naše suradnje – on je uvijek otvoren i iskren te se trudi zadržati oba dva pogleda, i njezin i moj, ali i poglede drugih suradnika i suradnica s kojima već dugi niz godina radimo.
Što želite postići ovom predstavom? Svjesni smo da će u kazalište ponajprije doći oni koji već imaju određenu empatiju i osjetljivost za ovakve teme. Ali kako doprijeti do onih koji nisu svjesni ni dubine ni učestalosti nasilja?
Mislim da je s problemom obiteljskog nasilja situacija nešto drukčija, kao i generalno s nasiljem nad ženama. Ono je prisutno u svim slojevima i u svim porama društva, to je nešto i o čemu Marinin roman govori. Lik zlostavljača u njenom romanu sveučilišni je profesor koji redovito ide u kazalište. Vjerujem da bi došao i na našu predstavu, duboko uvjeren u svoju verziju priče, da ne radi ništa loše, a i ako mu se koji put omakne, za to će već naći neko opravdanje. U kazalište će svakako doći mnogi koji imaju empatiju i osjetljivost na tu temu, ali i mnogi koji samo misle da je imaju ili žele da drugi misle da je imaju.
“Lik zlostavljača u njezinom romanu sveučilišni je profesor koji redovito ide u kazalište. Vjerujem da bi došao i na našu predstavu, duboko uvjeren u svoju verziju priče, da ne radi ništa loše.”
To dokazuje i nedavan intervju s Daliborom Matanićem objavljen na portalu Gloria.hr, koji je na zastrašujući način pokazao kako se nasilje nad ženama relativizira, a samim time i normalizira i kako se pokušava amnestirati onoga koji ga čini. Kad urednica Glorije najprije otvori medijski prostor zlostavljaču za tzv. pokajnički intervju, a onda nasilje naziva neprimjerenim ponašanjem ili prelaskom granice, dok Dalibor Matanić svoju navodnu ispriku počinje rečenicom: “Ako sam..”, dakle u nekom kondicionalu iako je svima, pa i njemu jasno da se sve za što ga se optužuje doista dogodilo i to velikom broju žena, postaje razvidno da je nasilje nad ženama dio društvenog ugovora koji svi živimo. Jer, nemojmo zaboraviti, Dalibor Matanić redatelj je koji je snimio seriju o zlostavljanju žena, koji je bio lice Glorijine kampanje protiv nasilja nad ženama. Čovjek bi na temelju te dvije izdvojene činjenice mogao pomisliti da je prilično osjetljiv na tu temu, ali kad sagleda sliku u cjelini, onda zna da mu je bavljenje tom temom bio samo alibi. Sve skupa prilično jeziv scenarij.
“Privatno je uvijek političko”, jednom ste izjavili. Kako se ono, po Vašem mišljenju, prelijeva u javni život? Gdje je granica – postoji li uopće?
Rečenica “privatno je uvijek političko” svojevrstan je slogan feminističkog pokreta i potječe iz 1970. godine. On na neki način sažima iskustvo žena, upućuje na to da osobna iskustva žena nisu izolirani, individualni problemi nego da su odraz jedne široke društvene strukture moći koja bitno utječe na položaj i tretman žena u svim sferama njihovog života. U tom smislu mislim da granica ne postoji. Ako govorimo o pitanju obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja, upravo je taj političko-društveni kontekst u kojem živimo ono što ga omogućava. To je kontekst u kojem se propituje legitimitet žrtve, a amnestira zlostavljača, kontekst koji uporno pokušava zatvoriti obiteljsko nasilje u četiri zida tvrdeći da je to privatna stvar, a ne razumije da ga upravo to zatvaranje uzrokuje.
Iza nas je razdoblje brojnih zabrana i pokušaja ograničavanja umjetničkih praksi koje se ne uklapaju u aktualnu političku struju. Kako se to, prema vašem iskustvu, odražava na percepciju umjetnosti u javnosti uopće?
Osobno mislim da je problem krenuo još u vrijeme kad je ministar kulture bio Zlatko Hasanbegović. On je u vrlo kratkom razdoblju stvorio klimu u kojoj je odjednom bilo legitimno reći da su umjetnici i kulturni radnici uhljebi, to je postala neka krajnje paradoksalna deviza, paradoksalna već samim time jer većina umjetnika ima status slobodnih ili nezavisnih umjetnika pa sve i da hoće ne mogu biti uhljebi. Ali pustimo na stranu krajnje nerazumijevanje kulturne proizvodnje ili nekog profesionalnog mjesta iz kojeg se umjetnost stvara – ono što mene zabrinjava jest da ta deviza od tada svako toliko “eksplodira” u javnom prostoru i neprestano se ponavlja kao neki samorazumljiv argument – da su umjetnici problematični uhljebi koji za tuđi novac vrijeđaju i omalovažavaju i zato ih treba ukinuti ili probrati one koji to ne čine. Mislim da je to nevjerojatno štetno, ne samo za umjetnike nego i za cijelu zajednicu jer dovodi u pitanje instituciju kritičkog mišljenja, koja je osnova bilo kakvog napretka. Umjetnost je oduvijek bila ili je težila biti mjesto slobode, a ne podobnosti. Ona je u svojoj biti uključiva, a ne isključiva; ona otvara, a ne zatvara prostore, a njezina je osnovna ideja da propituje sve, pa i sebe samu. Zato se ukidanje tog njezinog temelja kojeg pojedinci ili skupine priželjkuju jednostavno ne može dogoditi. Nije umjetnost ta koja stvara podjele, nego upravo oni koji je pokušavaju zabraniti. Voljela bih da se nekako uspijemo sačuvati od tog pokušaja obrtanja teze.
Foto: PR/Gavella
