Kad smo još sredinom kolovoza pisali o novoj kazališnoj sezoni, činilo se da je pred nama poprilično dinamičan period, prepun monumentalnih novih naslova. U međuvremenu su stigle vijesti o novoj premijeri Teatra &TD, koja bi se zapravo trebala svrstati pri sâm vrh liste najzanimljivijih noviteta
Hrvatsko kazalište uvijek je živo i odlikuje ga zanimljiva dinamika gradskih, ali i nezavisnih teatara. Ono čemu posebno volimo svjedočiti jest stasanje novih glumačkih, režijskih i dramaturških imena koja ostvaruju velike korake uz bok onima koji su na sceni već desetljećima. Predstava “Kratki izlet” primjer je upravo djela koje punim zamahom pokazuje tko tek dolazi na scenu ili uvjerljivo potvrđuje zašto netko već ima svoje mjesto na njoj. Da, potpisuje ju Marina Pejnović, u čijim komadima uživamo već niz godina i koje rado posjećujemo, no glumačka ekipa “Kratkog izleta” gotovo je u potpunosti sastavljena od ljudi koji su, unatoč već sjajnim projektima iza sebe, pravo osvježenje.
Predstava “Kratki izlet” – nova premijera &TD-a
Domagoj Ikić, Nika Ivančić, Ivan Magud, Lav Novosel, Kristijan Petelin i Jakov Zovko čine postavu predstave za koju je adaptaciju radio Vid Hribar. Ivan Magud već je dobro poznat glumac, a svojedobno je bio nominiran i za nagradu Hrvatskog glumišta za svoju ulogu u predstavi “Mama je kriva za sve”. Nika Ivančić osvojila nas je izvedbom u Exitovim “Realistima”. Lav Novosel bio je u fokusu cijelog ljeta zahvaljujući filmu “Zečji nasip”. Domagoj Ikić odigrao je glavnu ulogu u, također, jednoj od većih predstava sezone – “Matija”, nastaloj po istoimenom romanu Drage Hedla. Kristijana Petelina gledali smo u energičnom “Cyranu de Bergeracu” u Gavelli. Jakov Zovko pak bio je dio filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti”, o kojem, vjerujemo, ne treba puno govoriti.
Razgovarali smo s njima o novoj predstavi, o tome što možemo očekivati od iste i njihovim glumačkim koracima na hrvatskoj kazališnoj sceni.
Roman i cijela priča govore o grupi ljudi na prijelazu iz studentskih u odrasle godine, između igre i ozbiljnog svijeta. Neki su od vas upravo u toj životnoj fazi. S kojim ste se aspektom romana najviše poistovjetili?
Domagoj: Najviše sam se poistovjetio sa strahovima od nepoznatog i neizvjesnosti. Dosta volim kontrolirati stvari, ali se u ovim godinama moraš suočiti s tim strahom oči u oči. Što prije shvatiš da ne možeš na sve utjecati, kao i na to da moraš kad-tad izaći iz comfort zone, život će ti postati lakši. Moraš vjerovati da ništa nije slučajno i da te čeka nešto bolje.
Lav: Ja još uvijek imam dojam da sam donekle u igri, štićenom svijetu jer sam još na akademiji gdje su neki laboratorijski uvjeti, ali sve više osjećam da to nije stvarnost u kojoj živimo i kao da me život kreće sve više doticati sa svih strana u svakom smislu. Negdje mi u toj realnosti nedostaje idealizam i maštanje i mislim da puno ljudi što su stariji odustaju od svojih nekih snova i želja iz tko zna kojih razloga i zadovolje se ili uvjere da su baš to oduvijek htjeli što su izabrali. Tako da se ja privatno najviše poistovjećujem s likom novinara koji nastavlja ići dalje i vjeruje da još nešto postoji. Možda je ta potraga besmislena, ali ako se izabere pravo putovanje, osjećam da treba ići do kraja i da to onda vrijedi. Razumijem da je dio odrastanja često i neko odustajanje, ozbiljnost i problemi, ali negdje sam uvjeren da je život ono što si stvorimo da jest.
Predstava se izvodi na neuobičajen način – “putuje” kroz prostore SC-a. Kako iskustvo utječe na glumu i možete li nam otkriti kako će to doista izgledati u praksi?
Jakov: To putovanje SC-om je ovdje u našoj službi i svakako ga koristimo kao dodatni glumački alat. Kroz cijelu predstavu imamo nekoliko postaja i svaka od tih postaja je drukčija svojim ambijentom, infrastrukturom pa čak i akustičnošću. Svaki prostor ima svoju dušu i odiše nekom svojom energijom i tu se naš “Kratki izlet” razlikuje od klasično postavljene predstave na sceni jer svaki novi prostor donosi nešto novoga sa sobom i mi se kroz predstavu zapravo prilagođavamo i prepuštamo našoj okolini.
“Svaki prostor ima svoju dušu i odiše nekom svojom energijom i tu se naš “Kratki izlet” razlikuje od klasično postavljene predstave.”
Nika: Putovanje kroz prostore je jako zanimljiv glumački postupak, inače volim takve predstave i baš mi je bila želja da jednom sudjelujem u takvom projektu. Mislim da pomaže glumcu u interpretaciji i pridonosi realitetu situacije. A kako će to izgledati u praksi? Morate doći na predstavu i otkriti sami za sebe.
Kratki izlet se često tumačio i kao politička alegorija. Ima li i vaša predstava takvih elemenata? Otvara li politička pitanja ili je, kao priča o raspadu generacije, odvojiva od aktualne političke situacije?
Ivan: U našoj predstavi politička pitanja izlaze iz problema pronalaska kolektivnog identiteta lica koje utjelovljujemo. Putovanje protagonista simbolizira potragu za smislom unutar društvenog konteksta, a onda tek manjim dijelom i političkog. Bojim se da predstava više onako suptilnije propituje političke teme kroz naše dijaloge i atmosferu, u nedostatku boljeg izraza, nostalgije.
“U našoj predstavi politička pitanja izlaze iz problema pronalaska kolektivnog identiteta lica koje utjelovljujemo”
Kristijan: Politika nam nije bila prioritet za vrijeme procesa. Unatoč tome, gledatelji će za vrijeme predstave biti potaknuti razmišljati o pitanjima i stavovima usko povezanima uz kako našu političku situaciju, tako i u svijetu. Najveći fokus davali smo ideji o generaciji mladih ljudi koji prelaskom iz studentskog u odrasli život sve jasnije grade svoje stavove i želje, te se samim time udaljavaju jedni od drugih u pokušaju da zadrže svoj karakter i ostvare svoje ciljeve.
Domagoj, iza vas su dinamični mjeseci – od Matije do Kratkog izleta. Radili ste i s Dragom Hedlom i Patrikom Lazićem na teškoj priči, a sada s Marinom Pejnović. Kako se snalazite u suradnjama s autorima i redateljima koji snažno oblikuju našu scenu? Osjećate li tremu i što vam je najvažnije u tim suradnjama?
Domagoj: Mislim da su i Marina Pejnović i Patrik Lazić redatelji s ogromnim talentom. Prije svega, zahvalan sam što imam priliku raditi s takvim redateljima, a onda dolazi i odgovornost. Najvažnije mi je širiti vidike kazališta, učiti i od svakog redatelja upiti ono najbolje. Svaki redatelj donosi neku svoju energiju, svoj pristup, što je jako bitno. To je nešto što me veseli i drži budnim. Uzbudljivo je kada te redatelj vodi na “put”. Trema je strah. Svakim dodatnim igranjem, iskustvom, sigurnošću se nekako smanjuje. Uzbuđenje je uvijek tu.
Nika, gledali smo Vas u “Realistima”, gdje ste nas oduševili energijom i nasmijali mnogo puta. Kako uspoređujete ovu ulogu s tom – koliko su različite, leže li Vam više one energične ili mirnije, introspektivnije uloge?
Nika: Ove dvije uloge su potpuno drukčije, ničim ih ne možemo usporediti, niti žanrovski niti tematski niti interpretativno. I to je čarolija ovog posla, svaki glumac uživa kad ima priliku istraživati različite glumačke stilove.
Ivane, Vaš lik vodi se razumom i objašnjenjima, ali unatoč tome ne dolazi do kraja puta. Koliko je u kazalištu, po Vašem mišljenju, važno prepustiti se, koliko je kazalište za Vas intuitivna igra, a koliko odgovornost, objašnjenja, intelekt?
Ivan: Vladimir, lice koje igram u ovoj predstavi, izuzetno je racionalan tip. Taj je dečko kvartovski klišej. Onaj koji ostaje. Meni kao glumcu ostaje samo da se prepustim. Postoji među glumcima izraz… bacit’ se na glavu. Zar nije da samo tako gledatelj doživi katarzu? Takvo prepuštanje otvara prostor za empatiju i razvoj mašte, a s druge pak strane omogućava publici da iskusi priču koju pričamo iz nove perspektive.
Lave, iza Vas je zanimljiv period, o “Zečjem nasipu” dosta se pričalo. Kako se snalazite na kazališnoj pozornici u odnosu na film? U čemu je po Vama razlika?
Lav: Ja volim i kazalište i film. Mislim da svaka branša nosi svoje čari i ljepote. Taj izravni kontakt s publikom ispunjava me u kazalištu. Kad osjetiš da su ljudi zajedno s tobom, negdje kamo ih ti i redatelj vodite. Na filmu me fascinira i uzbuđuje kojim suptilnostima možeš dočarati scenu i lika, kako možeš nijansama i sitnicama donijeti bogatstvo. Mislim da je najbitnije da redatelj, i na filmu i u kazalištu, ima neku viziju i da vjeruje glumcima i obratno te da će onda stvar kolaborativno zaživjeti. Ja sam za sada imao puno sreće što se tiče ljudi s kojima sam radio.
Mislim da je razlika samo u sredstvima kojima se dolazi do publike, a unutarnji život i vatra moraju biti jednaki.
Kristijane, Vaš put do kazališta nam je vrlo zanimljiv, vjerujemo da nismo prvi koji to kažu. Kao netko tko u početku nije imao iskustva s glumom, koliko Vam se čini da je hrvatska kazališna scena otvorena novim licima i onima koji se nisu kretali zagrebačkim kazališnim krugovima?
Kristijan: Naša scena otvorit će se svakome tko pokaže dovoljno želje da ga se primijeti. Ne dolazimo svi iz istih krugova ili s istim pozadinama, ali mislim da je to pravilo koje vrijedi za sve. Tko želi raditi i razvijati se, dobit će i priliku da to pokaže. Normalno je da ne krećemo svi iz iste pozicije i ne krećemo se u istim krugovima. To ne treba nikoga obeshrabriti.
Jakove, jednom ste izjavili da studiranje glume često znači zaboraviti vanjski svijet i hobije. Što se događa kad krene sama karijera – je li ovo zanimanje kojemu morate biti predani i u “slobodno vrijeme”? Vidite li poveznicu između tog stava i lika koji igrate u “Kratkom izletu”?
Jakov: Razlika između akademije i ”stvarnog svijeta” je u tome da si kao student i po deset sati na akademiji dnevno. To kad krene, sama karijera, ipak je malo drukčije. Naravno da moraš biti predan, zapravo mislim da je to i neka čar ovog posla jer znam da rad na predstavi nosim doma sa sobom, on nikad nije definiran u rasporedu. Nakon probe dođem doma i samo krene tok misli; tko je moj lik, koje su njegove namjere, kako on razmišlja, koji su mu ciljevi… Da se razumijemo, nisu te misli opterećujuće uopće, one su kao neka vrsta meditacije, ali tu su i ti im se često vraćaš. A to ne stane samo na tome, ti se u svoje ”slobodno vrijeme” baviš tekstom, analizom, tražiš neke unutarnje odabire, zapravo mislim da dokle god traje kazališni proces proba ti si konstantno obuzet time… Sad, koja je sličnost mog lika i svega ovoga o čemu govorim, to ne znam. Moj lik želi ići dalje i on ide dalje i on ide do kraja, nadam se da ću i ja u svojoj poslovnoj sferi života ići dalje te ne dozvoliti stati prerano i zadovoljiti se manjim stvarima od onoga što zaslužujem.
Foto: Luka Dubroja/PR
