Praznik rada koji slavimo prvoga svibnja, šire poznatiji kao Prvi maj, spomen je na 1. svibnja 1886. i pobjedu radnika iz Chicaga. Tog su dana dotad besramno izrabljivani radnici prosvjednim akcijama tražili tri osmice: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja.
U mnogim mjestima u Hrvatskoj u rano se prvomajsko jutro mogu čuti budnice. Prije nekoliko godina sam boravila u manjem gradu u zagrebačkoj okolici i naumila tog jutra dulje odspavati. U šest sat probudila me lokalna limena glazba. Nakon prvotnoga šoka jer takvo što nisam očekivala, a sat vremena ranije sa svojom su „glazbom“ počele vrane u obližnjem parku, prožela me zahvalnost što se takva (iako glasna) tradicija i dalje održava.
No, jesu li od te tradicije ostale samo budnice i prvomajski grah u najvećem gradskom parku? Je li najveći problem ovogodišnjeg Prvog maja što nesretno pada na nedjelju, pa nema dugog vikenda ili predaha usred tjedna? Bojim se da odgovor na posljednje pitanje nije potvrdan.
Radništvo i radnička prava riječi su koje se vrlo često izgovaraju s određenim zazorom jer mnoge još podsjećaju na crni socijalistički mrak u kojemu smo do prije tridesetak godina živjeli. Raspravu o tome je li tada bilo bolje ne mislim započinjati jer pripadam u prvu generaciju djece koja nije primljena u pionire, pa doista nisam relevantan izvor za komentiranje života u Hrvatskoj u razdoblju prije devedesetih.
Ipak, čini mi se da smo, odlučivši se za novo društveno uređenje, s prljavom vodom iz kadice izbacili i dijete. Naime, u tom crnom mraku trgovine nisu radile do 22 sata uvečer, zdravstvena zaštita bila je dostupnija, obrazovanje bez školarina. Kad smo već odbacili plansko gospodarstvo (s razlogom), mogli smo neka društveno korisna rješenja zadržati i u novom modelu pronaći načine kako javnim financijama poduprijeti djelatnosti od javnog interesa.
O ekonomiji znam vrlo malo, pa je moje čuđenje prodavanju javnih i državnih poduzeća „poduzetnicima“ za jednu kunu time veće. Jasno je da radničko samoupravljanje nije imalo budućnosti, no prodaja vrijednih pogona, tvornica, poduzeća, njihovo gašenje, prenamjena i grabež za zemljištima i nisu neka alternativa. Osim za one koji su ih kupili za kunu. Toga nema ni u Monopolyju.
U posljednjih tridesetak godina stotine su tisuća ljudi ostale bez radnoga mjesta. Stotine tisuća su se iselile u potrazi za dostojanstvenom plaćom uz koju ulaznice za kino ili odlazak na pizzu neće biti luksuz i prekomjeran trošak. Broj onih koji su radili za minimalac, a ostatak plaće dobivali na ruke je nepoznat, ali pozamašan.
Osim plaće koja je sličnija džeparcu zapadnoeuropskih tinejdžera, i loši uvjeti rada, poput neplaćenih prekovremenih sati, ugovora na mjesec, dva, tri, pa opet ispočetka, otkaza trudnicama, su razlog drastičnom padu broja onih koji pokušavaju u Hrvatskoj živjeti od svoga rada.
One tri osmice iz 1886. mnogi i dalje mogu sanjati. Onaj tko dnevno u prometu izgubi dva sata na dolazak na posao i povratak kući, mora otkinuti od odmora ili od kulturnog uzdizanja. Cinično možemo pretpostaviti, da s obzirom na cijene kulturnih događanja i usluga (osim eventualno knjižnica) nema dileme od koje osmice će se odvojiti vrijeme za put.
Oni koji su kupovali poduzeća za kunu polako su ušli i u politiku, pa i kod izrade zakona koji se odnose na radnička prava, ali i povezane aspekte života, ne razumiju da je dugoročno bolje uložiti u zadovoljstvo radnika.
Za to zadovoljstvo je temelj pravedna i za život (a ne preživljavanje) dovoljna plaća, a neophodni su dostupnost prijevoza, dostupnost infrastrukture poput vrtića, škola, kulturnih i sportskih aktivnosti, zdravstvene zaštite te poštovanje radničkih prava. Borbu za radnička prava trebali bi voditi sindikati, no njih kao da je pregazilo vrijeme, pa kod svakih pregovora traže čitavu štrucu kruha, a onda pljesnivi okrajak predstave kao velik uspjeh. Posebno uznemirujuća je vijest da se pregovara o mogućnosti o ostvarivanju prava iz kolektivnih ugovora samo za članove sindikata.
Koliko je to diskriminatorno i koliko ograničava slobodu izbora ne treba ni naglašavati. Umjesto da mladim generacijama radnika objasne ulogu sindikata, pojasne koja stečena prava danas uživamo njihovom zaslugom, te se prestanu ponašati kao posilni Vlade RH, oni broj članstva žele povećati prisilom. Jasno je da bez broja članova nema reprezentativnosti u pregovorima, no „dobrovoljno moraš“ je potpuno pogrešan pristup.
Umjesto da nude šunkice za Uskrs i bonove trgovačkih lanaca koji su primjeri sve samo ne poželjnih poslodavaca, mogli bi ponuditi jaču pravnu pomoć, redovito izvijestiti članstvo o promjenama u zakonskom okviru i posegnuti za primjerima iz inozemstva koji imaju jake sindikate i zaštićenije radnike. No, za to bi se, barem u javnim službama, trebalo skinuti s državnih jasli i financirati se samo od članarina. Dotad su i dalje u šaci vladajućih.
Onaj nesretni popis stanovništva pokazao je da nam je zbog pada broja stanovnika rapidno porasla procijepljenost protiv korone, a pao broj nezaposlenih. Prema Eurostatu, u Hrvatskoj je u radnom odnosu tijekom 2021. bilo tek dvije trećine osoba od 20 do 64 godine. Zanimljivo je to usporediti s podacima Državnog zavoda za statistiku: taj se skroman udio zaposlenih ipak posljednjih godina povećavao. No, teško je ne primijetiti, i kod Eurostata i kod DZS-a, porazan podatak o zaposlenosti žena: oko 47% osoba u radnom odnosu su žene. Razlika u omjeru zaposlenih muškaraca i žena u Hrvatskoj je tek nešto manji od prosjeka EU. Ta činjenica nije utješna jer u razvijenijim zemljama s boljim plaćama, žene ne rade jer je to njihov izbor, budući da je plaća jednog člana obitelji dovoljna za njezino uzdržavanje.
Kod nas pak, sigurno ima žena koje bi izabrale ne raditi, no jednostavno si to ne mogu priuštiti. Od jedne se plaće, osim ako nije dužnosnička ili menadžerska, u Hrvatskoj vrlo teško živi. Vjerujem da tu utjecaja ima i mentalitet „moraš imati svoj kruh u rukama“, što nije nužno loše. No, ipak bi bilo lijepo imati izbor radit na puno radno vrijeme, na pola ili uopće ne biti u radnom odnosu, nego raditi u vlastitom kućanstvu. Posljednjih šest godina najveći broj zaposlenica radi u trgovini. I ovog će Prvog maja mnogi iz tog sektora umjesto uz roštilj ili grah, dan provesti uz police i blagajnu. I sigurno će se naći onih koji će komentirati „pa što, bar imaju posao“. Koliko je taj stav problematičan, teško je sažeti u jednom tekstu.
Na europskoj razini, s preko 80% zaposlenih prednjače Švedska, Njemačka I Nizozemska. Hrvatska je sa svojih 68%, uz Italiju, Španjolsku i Grčku na dnu ljestvice, u društvu „što južnije, to tužnije“. Čak petina zaposlenih u Hrvatskoj ima ugovore na određeno. S takvim ugovorom teško je planirati zasnivanje obitelj i kupiti nekretninu. Lakše je, a i razumljivije, dići sidro pa put neke od zemalja na vrhu ljestvice. Možda sunce tuđeg neba neće grijati kao naše, ali će plaća biti dovoljna za dva tjedna sunca i Jadranskog mora svakoga ljeta.
Ovog Prvog maja želim da svih onih 118 922 naših sugrađanki i sugrađana koje stranice Državnog zavoda za statistiku navode kao nezaposlene čim prije pronađu posao s plaćom dostojnom čovjeka, umirovljenima da ih zdravlje posluži i da mogu uživati u zasluženoj mirovini, kad već financijski gotovo mađioničarski s malim mirovinama i hrvatskim cijenama žive iz mjeseca u mjesec, sindikatima da uđu u 21. stoljeće, a radnicama i radnicima da ih prvomajski grah ili roštilj ne uspavaju i učine zahvalnima za „pa bar imaš posao“.
Samo zato što netko nema posao, ne znači da se zaposleni ne trebaju boriti za poboljšanje. Jedna borba ne isključuje drugu. Borba nije samo odlazak na prosvjed i učlanjenje u sindikat. Borba je izlazak na izbore, pa makar bilo loše vrijeme i makar glasali protiv. Borba je i upoznavanje sa zakonima i propisima koji uređuju rad i prava i obveze radnika. A kad nas tomu već neće poučiti drugi, naučit ćemo sami.
Foto: Wikipedia Commons, Secanja.com
