Prije nekoliko smo se dana, nažalost, osvjedočili da pravo i pravda osim korijena riječi u Hrvatskoj imaju malo toga zajedničkog
Na obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u medijima je osvanula i vijest kako je sutkinja prekršajnog odjela Općinskog suda u Karlovcu jednakom novčanom kaznom kaznila počinitelja i žrtvu njegova napada. Ako se to tako sroči, svatko zdrave pameti odmah će se zgroziti. Dodamo li priči i važne detalje, zgražanje će vrlo brzo prijeći u revolt i bijes. Naime, pedesetjednogodišnjak je u jednom kafiću za stražnjicu uhvatio osamnaestogodišnju djevojku, a ona se od toga obranila šamarom. Djevojka je, uzgred budi rečeno, zaposlenica kafića i na svom je radnom mjestu doživjela napad. Da, napad, jer svaki neželjeni tjelesni kontakt, pogotovo ovako agresivan nije ništa drugo doli običan fizički napad.
Ako stvari pogledamo iz kuta da je djevojka netom punoljetna, a napadač ima gotovo triput više godina od nje, može se reći da je odrasla osoba napala gotovo dijete. Samo nekoliko mjeseci ranije doista se, čak i zakonski, moglo govoriti od starijoj maloljetnici, laički rečeno djetetu.
Druga grozota kojom je prožet ovaj slučaj je da je djevojka napad doživjela na svom radnom mjestu. Nebitno je, doista, je li riječ o kafiću, takvog krkana vjerojatno ne bi spriječilo niti da je možda u trgovini slagala robu na police, na tržnici prodavala voće i povrće ili pak negdje dijelila letke. On je odlučio da je njezin tjelesni integritet nebitan i osim pića koje mu je donijela valjda i svoju stražnjicu treba staviti na raspolaganje njegovim šapama. Vjerojatno će svoje „nježnosti“ kompenzirati kroz napojnicu, budući da je teško moguće da ugostiteljski objekti na cjenicima imaju istaknutu i cijenu za grabanje osoblja za razne dijelove tijela.
Razgovarajući s prijateljicama koje imaju kćeri, sve do jedne su se složile da bi svojim kćerima, u slučaju takvog napada savjetovale da se brane. Ova se djevojka, razumno i ljudski, obranila i nasilniku pokazala istinitost one mantre da nasilje rađa nasilje. Što je dao, to je i dobio. I tu je priča prekršajnom prijavom za pedesetjednogodišnjeg pubertetliju nekontroliranih nagona, te njegovim kažnjavanjem kroz pravosudni sustav, za žrtvu trebala i završiti.
No, nažalost, nemili se događaj zbio u Hrvatskoj. Onoj istoj Hrvatskoj iz koje se ljudi masovno iseljavaju, a vladajući se čude zašto. Vladajući koji se kunu u neovisnost pravosuđa i sudstva. I onda ovaj predmet dođe na stol neovisnoj sutkinji. Sutkinji, dakle osobi koja je i sama žena. Ta ista sutkinja, postupajući po prekršajnoj prijavi za remećenje javnog reda i mira, odreže jednaku kaznu i počinitelju kao prvookrivljenom, jer je omalovažavao moralne osjećaje građana, ali i žrtvi kao drugookrivljenoj (!) jer je obranivši se od nasrtaja šamarom remetila javni red i mir. Nebitno što je siledžija prvookrivljeni, a žrtva drugookrivljena, nema tu hijerarhije i za koga razumnog. Nasilnik treba odgovarati za svoje nedjelo, žrtva nipošto.
Dodatni alanfordovski moment je što se kazne izriču u njemačkim markama, valuti koja nije u uporabi već dobrih dvadesetak godina, a novčanice i kovanice ne mogu se više naći ni pod madracima naših najstarijih sugrađanki i sugrađana. Možda koji numizmatičar ima pokoji primjerak dojčmarke i pfeninga u svojoj zbirci.
Tu se vraćamo na sudstvo i pravosuđe u Lijepoj našoj. Živo se sjećam višegodišnjih telenovela s pretpristupnim pregovorima, dok je Hrvatska žarko željela postati članicom Europske unije. Jedno od najproblematičnijih poglavlja pregovora bilo je ono koje se odnosi na pravosuđe i kad smo to konačno dotjerali i posložili, mogli smo ući u birano društvo uređenih europskih zemalja.
No, očito su neke stvari prošle ispod radara jer su nam zakoni i dalje prepuni anakronih elemenata, poput kazni izrečenih u valuti koja je odavno pluskvamperfekt.
Očito je i ta sutkinja netko tko živi u prošlosti, pa ne smatra problematičnim da se osoba, u ovom slučaju ženska osoba, obrani od napada na vlastiti tjelesni integritet od bitno starijeg, a može se pretpostaviti, i fizički jačeg napadača. Vjerojatno živi u uvjerenju da je nezreli pedesetjednogodišnjak ovoj tek punoljetnoj djevojci udijelio kompliment.
Živo me zanima bi li tako reagirala da se to dogodilo njezinoj sestri, kćeri, nećakinji ili prijateljici.
Možda je problem i drukčije prirode. Svjedoci smo, naime, još većih tragedija u kojima su se zbog divljanja bijesnim automobilima gubili životi, a krivci za tuđu smrt zbog vlastite obijesti su kao kaznu dobili blago mahanje kažiprstom i „no, no“ jer su iz uglednih obitelji.
Ova djevojka možda ne pripada nekoj odabranoj uglednoj obitelji, pa se valjda onda ne treba ni braniti. Iskreno, ne znam koja od te dvije mogućnosti je gora.
Znam samo da se na tu sudsku odluku, ako je moguće, treba žaliti, a bude li trebala platiti kaznu, vjerujem da bi nas se našla nekolicina koja bi skupila iznos od 150 njemačkih maraka ili otprilike 575.
Možda da ipak prokopamo po madracima i nađemo marke.
Tekst: Ivana Valjak Ilić
