Protekli tjedan bio je pravi emocionalni tobogan za vladajuće. Prvo su iz Bruxellesa stigle sjajne vijesti da su nam produljili rok za korištenje financijskih sredstava za obnovu prije gotovo dvije godine potresom ranjenog Zagreba i prije nešto više od godine Banovine, Banije, kraja o kojemu smo dotad u vijestima rijetko slušali. Sjajna je vijest da smo dosad iskoristili gotovo ništa, pa na krilima tog uspjeha imamo priliku još godinu dana nakon prvotno određenog roka pokazati svoj puni potencijal u obnovi potresom porušenih domova, škola, bolnica, stambenih zgrada i ostale infrastrukture. Podsjetilo me to na kampanjce u školi, koji za zadnji čas ostave izradu nekog rad ili referata, pa onda pri predavanju istog kažu: “Jučer mi je baš nestalo struje pa nisam mogla/mogao koristiti računalo.“ Nema veze što dva tjedna prije struja nije pokazivala takvu nesklonost suradnji.
Kad smo već kod struje, plina, i sudeći po cijenama koje se najavljuju od početka travnja, ostalih luksuza, i tu smo prošli tjedan bili na vrhuncu jer je Vlada donijela mjere koje bi građanima mogle olakšati poskupljenje energenata. Čak su i dijelovi oporbe podržali spomenuti paket. Nema veze što su mali gospodarstvenici, ali i javne ustanove poput škola, bolnica, domova zdravlja i sličnih, već u dubokim problemima zbog cijene plina koji se naplaćuje po tarifi za gospodarstvo. Ionako je sad sve manje, više online, pa se škole manje griju, a u bolnice ionako zbog korone ne idemo.
Veliku brigu pokazali su vladajući i za naše iseljene sugrađane. Prvo su im poslali sirenski zov u obliku do čak 200 000 kuna ako se vrate u Lijepu našu. Zatim im, u maniri odgojne metode „mrkva i batina“ uzgred spomenuli kako će, ako dosad nisu, porez morati platiti u Hrvatskoj, bez obzira što ga već plaćaju u zemljama u kojima rade.
Mnogo je članaka izašlo o tome tko su porezni rezidenti, no problem je u tome što se kod iseljavanja ljudima nije spomenulo da, osim odjave prebivališta, treba i u poreznoj upravi potpisati određeni obrazac da osoba ovdje nema „životni interes“, a time ni obvezu plaćanja poreza. I tako naši iseljenici opet igraju ulogu u domovinskoj opereti „Fali ti jedan papir“.
Znam za slučaj obiteljskog poznanika kojeg su na MUP-u uvjeravali da je odjavom prebivališta u Hrvatskoj i prijavom u članici EU za njega sve riješeno, te da i u poreznoj upravi vide da više nije rezident. U poreznoj, pak, nemaju pojma o tome jer, unatoč tomu što smo u trećem desetljeću 21. stoljeća, nema digitalne povezanosti između različitih državnih tijela. Ne znam samo čemu OIB kad ga gotovo nitko od ustanova ne koristi za provjeru i ažuriranje podataka. Sreća za poznanika, u Hrvatskoj nema obitelj niti nekretninu, pa time ni „životni interes“, pa izgleda da porez neće morati retrogradno platiti. No, što je sa svim onim ženama koje su otišle raditi kao njegovateljice da zarade mirovinu radom, a ne na zavodu za zapošljavanje, a ovdje imaju djecu, unučad, kakav stančić koji iznajmljuju? Što je sa svima onima koji su otišli voziti kamione, istovarivati robu, slagati police, poučavati migrante strane jezike, programirati računala ili pak liječiti ljude? Ovaj potez djeluje mi kao zadnja podlost zlostavljača u toksičnoj vezi: čak i kad osoba ode iz takve veze, čini se da maltretiranju nema kraja.
I tu dolazimo do dna tobogana. U subotu ujutro hladan tuš, pretražuje se kuća i automobil ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, a kasnije ga i uhićuju. Šuška se i o postupcima protiv ministra rada i socijalne skrbi, te potpredsjednika Vlade, a i o nekim bivšim dužnosnicima. Sve je to zločesto DORH smislio, a još zločestiji mediji prenijeli baš taj uspješni tjedan. Kako se čini, nitko se u oporbi neće morati postaviti na trepavice. Kad smo kod oporbe, sve je to da se svrne pažnja od oporbenih političara koji koriste naknadu za odvojeni život. Uzgred budi rečeno, ispada da je to naknada za odvojenost od adrese, a ne i od obitelji, pa su tako naknadu primali i oni čije su obitelji živjele s njima u Zagrebu, ali i oni razvedeni s djecom koja su u dobi da već mogu imati vlastitu djecu. Pri tom je važno spomenuti da djela za koja se terete rečeni dužnosnici nemaju veze s obnovom od potresa, već sa zbivanjima prije gotovo četiri godine. Tko zna što će se još sve otkriti kad se pročešljaju natječaji i dokumentacija vezani za obnovu. I ovi što su dobivali naknadu za odvojeni život to rade već godinama. Spretnost i snalažljivost kojom ti foteljaši uspiju izvući svaku lipu koju mogu čini mi se višestruko većom i od onih Anne Sorokin, poznatije kao Anna Delvey, koja je uspjela izmuljati njujoršku elitu i nekoliko banaka. Ipak, i ona je završila u zatvoru. No, kao i Anna, i naši mi se politički predstavnici čine odvojenima od životne stvarnosti. Zanimljivo je, doduše, kako političari vrlo dobro znaju na što sve imaju (zakonsko, ako baš i ne moralno) pravo, a običan građanin tek će pukom upornošću doznati što sve mora prijaviti na što sve ima pravo.
Potresi u Hrvatskoj očito nisu samo geološka pojava, već su se počeli baviti i sastavom Vlade, pa se tako otvara pitanje koliko je još afera potrebno da se prizna manjkavost radara koji provode selekciju za ministarska mjesta?
Fotografija: Thinkstock/Getty Images
Tekst: Ivana Valjak Ilić
