Nedavno je objavljen posljednji naslov iz serije stripova posvećenih umjetnosti, umjetnicama i umjetnicima 20. stoljeća u izdanju MSU-a, a u sklopu projekta Runaway art – Duh Bauhausa dizajnerice, ilustratorice i spisateljice Klasje Habjan.
Strip donosi priču o ovoj čuvenoj umjetničkoj školi, ali i o njezinim studentima koji su bili vezani uz prostor današnje Hrvatske – Otti Berger, Ivani Tomljenović Meller i Gustavu Bohutinskom. S obzirom na to da nam se jako svidjelo, zamolili smo Klasju, diplomiranu grafičku dizajnericu čiji rad već nekoliko godina oduševljava javnost, o procesu rada na ovom zanimljivom projektu
Otkud interes za Bauhaus i ideja da se publicira kao strip? Koliko ti je dugo trebalo za istraživanje o školi, kako je izgledao cijeli proces? Gledaš li danas, nakon toliko rada na materijalima, drukčije na Bauhaus?
Na proljeće 2019. godine, jedna od urednica knjige i kustosica Muzeja suvremene umjetnosti, Jasna Jakšić, predložila mi je projekt koji slavi stogodišnjicu Bauhausa i povezuje nedovoljno istražene živote studenata s ovih područja u jednu priču. No osim tih okosnica imala sam potpuno slobodne ruke. Odlučila sam se za edukativni pristup namijenjen široj publici, unutar kojeg sam povijesne činjenice ispreplela sa elementima zaigrane fikcije temeljenim na određenim pismima, osobnim interpretacijama i legendama koje su kružile uz znamenitu školu.
Od početka je to bio projekt iz snova. Mogla sam pisati i crtati praktički što sam htjela o temi koja me zanimala i o kojoj sam trebala puno naučiti. Iako smo na Studiju Dizajna obrađivali fenomen Bauhausa, nismo se dotaknuli života Ivane Tomljenović, Otti Berger i Gustava Bohutinskog. Prije samog rada na projektu, poznavala sam jedino Ivanine fotografije, no Gustavova arhitektura i Ottin tekstil bili su mi više-manje nepoznanica. Začudilo me kad sam otkrila da je atelijer Emila Bohutinskog (kojeg sam doživjela prilikom posjeta bivšem profesoru Stipi Brčiću) jedina „prava“ Bauhaus arhitektura u Zagrebu, i dan danas veličanstvena, dok je Otti, osim što je vodila tekstilnu radionicu, patentirala nove vrste tkanina, otvorila svoj dućan u Berlinu i sudjelovala na svjetskim izložbama.
Prvih sam par mjeseci proučavala literaturu čiji je popis na kraju knjige. Uz onu koju su mi preporučile urednice, dio sam pronašla na internetu i kod kuće (srećom, majka je povjesničarka umjetnosti s posebnim interesom za arhitekturu). Podcrtavala sam ključne elemente i kasnije ih pokušavala kronološki povezati. No odmah sam znala da nisam u mogućnosti stvoriti udžbenik te da imam veće šanse doći do smislene cjeline kroz manje strogu formu – na kraju krajeva, prva je ideja bila strip. A on kao medij podnosi puno toga. Od klasičnog poimanja odnosa teksta i slike, do potpune separacije. Zatim sam izradila strukturu samog teksta. U uvodu sam izložila program škole i uvela duha koji je zapravo opipljiv i neopipljiv utjecaj škole te povezuje životne putanje Otti, Ivane i Gustava prepolovljene u dva dijela: prije i do samog dolaska u školu te nakon zatvaranja škole od strane nacističke vlasti. Na kraju je epilog posvećen utjecaju koju je škola ostvarila u SAD-u kao posljedicu migracije profesora i studenata, kao i na lokalno područje (pokreti EXAT 51 i Nove tendencije).
I prije Duha Bauhausa, ideje koje je Bauhaus razvio bile su mi bliske (interdisciplinarni pristup, prožimanje industrije i umjetnosti, forme koja slijedi funkciju i detalji koji slijede cjelinu), no tek nakon otkrivanja s koliko su radosti i snage studenti i voditelji radionica pristupili tim idejama, s koliko avangardnih i sveobuhvatnih načela, otkrila sam koliko bi toga tek trebalo implementirati u današnje škole i industriju. I koliko je ključno povezati to dvoje. Uz sve to, zaljubila sam se u (naravno, osobnu i romantiziranu) asocijaciju na „Hogwartsom za arhitekte i dizajnere“, gdje su polaznici otkrivali i razvijali vlastite (kreativne) moći, a pritom se dobro zabavljali i družili, na valu općeg entuzijazma i vjere u izgradnju novog svijeta.
Kako si odabirala boje, oblike? Koliko su dijalozi u stripu inspiracija na temelju istraživanja a koliko stvarna događanja?
Igrala sam se, osim s prijelomom, sa stilovima ilustracije. Škola je poticala raznolikost i puno je različitih autorskih potpisa obilježilo njeno djelovanje. Nastojala sam to šarenilo prenijeti doslovno i metaforički. Geometrijski, pojednostavljeni oblici, primarne boje i modularnost načela su škole koje sam također pokušala grafički podcrtati. S dizajnerske strane ističe se odluka da, po uzoru na školu, sav tekst ispišemo malim slovima.
Eksperimentirala sam, a bio je to uostalom moj prvi cjeloviti projekt – istovremeno spisateljica, grafička dizajnerica i ilustratorica (i to prvi puta u digitalnoj ilustraciji). Velik zalogaj, pomalo strašan. No naravno, urednice Jasna i Vesna su mi puno oko teksta pomogle, čitale su ga stotinu puta, izbacile viškove i provjeravale činjenice, a u ilustracije su minimalno intervenirale. Dijalozi likova temeljeni su na stvarnim izjavama koje sam smjestila u izmišljen kontekst. Ivana Tomljenović u jednom pismu tako spominje da „predavati u Bauhausu može svatko, čak i pop, ako ima što novo za reći“, uz anegdotu s redateljem, no to nije govorila Gustavu Bohutinskom. U stripu on je njezin sugovornik, „kolega sa zagrebačke akademije“ i zaista postoji Gustavov portret iz profila kojega potpisuje Ivana. Završni Gustavov monolog o umjetnosti, u kojemu zvuči pomalo razočaran, također je temeljen na pismu kojega je s Havaja slao zagrebačkoj prijateljici, a Otti je zapisala da je zadaća Bauhausa od umjetnika ponovno stvoriti čovjeka.
Tekst u Duhu djeluje kao prozno djelo, isječci kratkih priča, je li to bila namjera? S obzirom na to da ti je dosadašnji rad uključivao i grafike uparene s poezijom i prozom, nalaziš li da ti se najviše sviđa to sjedinjenje teksta i slike?
Volim ilustrirati vlastiti tekst, ili pisati prema postojećim ilustracijama. Sličan je to proces, temeljen na istoj zamisli. Krenula sam s puno i previše informacija o školi koje je trebalo skratiti i zbog čitatelja i zbog samih ilustracija koje ipak prikazuju samo ključne elemente.
Koji su ti sljedeći planovi, imaš li neki projekt već u povojima, ili nastavak ovoga?
Trenutno, baš zbog Duha Bauhausa, koji je služio kao poveznica, ilustriram set igraćih karata na temu Bauhausa za Goethe Institut u Washingtonu. Projekt bi trebao izaći krajem godine i nadam se da će zaživjeti po muzejskim dućanima. Također ilustriram jednu slikovnicu za djecu u izdanju Malih Zvona, slažem seriju velikih šarenih kolaža i vodim uz Zitu Nakić naš mali dizajnerski studio. Ukratko, šareno i ispunjeno, punom parom.
Ilustracije: Klasja Habjan, Duh Bauhausa
