Tri su tjedna protekla od uvođenja niže stope poreza na dodanu vrijednost na neke osnovne namirnice i neophodne higijenske potrepštine, dječju hranu, na ulaznice na sportska i kulturna događanja, na isporuku prirodnoga plina, ogrjevno drvo i slične proizvode, sjeme i neke vrste gnojiva. Budući da od svega navedenoga novac trošim na namirnice, higijenske proizvode, katkad odem u kino ili na izložbu, a grijem se na plin, ne mogu reći da sam u ova tri tjedna primijetila da je PDV na navedene proizvode i usluge doista niži. Istina, za plin će se to tek vidjeti, no ulje je i dalje znatno skuplje no što je bilo početkom protekloga ljeta, voće i povrće također nije znatno pojeftinilo, a bude li mraza ili drugih vremenskih nepogoda, mogli bismo jagode i maline uskoro kupovati na komad, a ne u mjericama od pola kilograma. Poskupljenje voća, povrća i ostaloga što proizvode poljoprivrednici neminovno je čak i ovom pojeftinjenju sjemena i gnojiva usprkos.
Za to vrijeme, cijene goriva udomaćile su se na iznosu od preko jedanaest kuna za litru. Nafta i njezine prerađevine, tumače nam ekonomski i energetski stručnjaci, osciliraju s cijenama zbog rata u Ukrajini i posljedično napete geopolitičke situacije. Visoka cijena goriva uvjetuje visoku cijenu prijevoza robe i namirnica, a to se pak odražava u onoj cijeni na polici trgovine u koju sve češće s nevjericom gledamo. Plastične vrećice su, srećom za okoliš, sve rjeđe u upotrebi, pa su zato platnene torbe za kupovinu svakog tjedna praznije, iako je iznos računa isti.
Cijene prijevoza utječu i na povećane troškove svih onih koji vlastitim automobilom putuju na posao, ne iz komocije, nego iz nužde. Javnoga prijevoza za mnoga mjesta nema, ili ga pak nema s voznim redom koji bi omogućio redoviti dolazak na posao i povratak kući. Djelatnici javnih službi za takav vid prijevoza dobiju kunu po kilometru. Sve to možda funkcionira ako gorivo nije skuplje od otprilike devet kuna po litri, no s ovim cijenama neophodno je za gorivo koje se potroši na dolaske i odlaske s posla, doplatiti iz vlastita džepa. Uz inflaciju nastalu što zbog pandemije, što zbog ratnih zbivanja, s onim što svaki mjesec sjeda na tekući račun može se sve manje toga.
U tijeku su pregovori javnih službi za novi kolektivni ugovor i Vlada velikodušno nudi kunu i deset lipa ili kunu i dvadeset lipa kao odgovarajuću naknadu. I meni s tek osnovnim znanjem matematike jasno je da je ta svota nedovoljna. Na stranu to što radnik koji koristi vlastiti automobil osim za gorivo, za amortizaciju vozila ne dobije niti lipe. Registracija, servis, izmjena zimskih i ljetnih guma, kakav povremeni manji ili veći kvar… sve je to za našu državu nepostojeće. A u isto vrijeme istaknuti lokalni političari po drugi put završe u crnoj kronici jer su pijani slupali službenu škodu. Da koriste vlastiti auto za službeni put, dobili bi dvije kune po prijeđenom kilometru. Ovako, sa službenim, može se i popiti čašica više, razbiti auto, ionako će opet na izborima dobiti glasove jer bolje oni nego neki drugi.
Ovi koji su na prethodnim izborima dobili glasove bave se, budući da je opasnost od pandemije na zalasku, puno važnijim stvarima. Nije sad baš tako važno što su potresom pogođena područja i dalje nedirnuta građevinskim radovima, kao da su se tektonske ploče pomaknule jučer, a ne prije dvije godine odnosno, četrnaest mjeseci. Stigne se to sve obnoviti, ipak su nam kao pravim lošim đacima u Europskoj uniji dali popravni rok za korištenje sredstava. U tom roku cijene građevinskog materijala mogu još porasti, a i stigne otići još nekoliko tisuća ljudi iz Hrvatske, onih koji su završavali strukovne škole i znaju armirati beton, zidati, zavarivati, postavljati električne i druge instalacije, postavljati pločice i montirati klime.
Neka odu, neka se djeca upisuju u gimnazije, jer, kako tvrdi ministar obrazovanja, u Lijepoj našoj je stopa odustajanja od studiranja viša no u EU, a to je sigurno zato je kod nas manje djece pohađa gimnazije. Ne znam na koji je način u tomu prepoznao uzrok i posljedicu, no od fakulteta se odustane i zato što je skupo plaćati smještaj, prehranu, udžbenike, školarinu. Samo zato što je netko završio strukovnu školu, položio državnu maturu i upisao studij, ne znači da će od njega lakše odustati od onoga tko je pohađao gimnaziju.
Tko zna, možda netko od glavonja ima namjeru otvoriti neko učilište za prekvalifikacije pa će svi ti gimnazijalci koji su trebali u neku drugu školu za neku naknadu na ubrzanim tečajevima postajati majstori koje je vrlo teško naći. Bilo je teško kad sam prije nekoliko godina tražila električara i vodoinstalatera, a danas, kad je potreba za takvim stručnjacima još veća, djeluje mi nemoguće.
Ne znam jesu li oni koji se međusobno šalju na poligraf i time uvjetuju povlačenje iz politike, ili pak oni koji komentiraju tuđu provokativnu, a usudim se reći i prizemnu retoriku, kao posljedicu korištenja nekih supstanci na koje se trebaju testirati, završili gimnazije ili strukovne škole, no mnogi od njih su završili fakultete. Ipak, izgleda da kućnog odgoja baš nemaju jer besramno u ovako teška vremena u prvi plan izvlače teme koje nisu važne velikoj većini građana. Da se na njihove bedastoće naplaćuje PDV po najnižoj stopi od pet posto, državni bi proračun vrlo brzo bio oporavljen.
Fotografije: Anton Vierietin/Getty Images
