“Ova predstava ne bi bila toliko snažna da se izvela u kazališnoj crnoj kutiji”
U sklopu izložbe RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA: nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi u Galeriji Nova, plesna predstava Arbajt problematizira romantizaciju rada u polju dramskih i plesnih umjetnosti. Razgovarali smo s njima
Izložba RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA: nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi kustosice Tene Starčević u središte postavlja radove koji otvaraju pitanja prekarnog rada u kulturi i faktora koji utječu na nesigurne radne uvjete u kontekstu neoliberalnog kapitalizma. Temeljni cilj izložbe je otvoriti problemska pitanja s kojima se susreću mladi u kulturnom polju, prikazati kontinuitet nestabilnosti kulture te istaknuti nužnost umrežavanja kulturnih radnica i radnika.
Grupna izložba rezultat je šireg pilot projekta NOVAci kustoskog kolektiva WHW i Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade. U sklopu istoga, kustosice Ana Kovačić i Lea Vene šest mjeseci su mentorirale mladu kustosicu Tenu Starčević koja je odabrana na temelju javnog natječaja. Mentorski tim radio je s Tenom Starčević u svim etapama pripreme izložbe: od razvoja koncepta, susreta s umjetnicima, teoretičarima i praktičarima, do odabira radova, dizajniranja postava i izvještavanja projekta.
Otvara se u utorak, 7. prosinca u 19 sati u zagrebačkoj Galeriji Nova s radovima umjetnika i umjetnica Vanje Babića, Klare Berdais, Tare Ivanišević, Mie Maraković, Morane Radočaj, Dore Slakoper, Šimuna Stankova, Une Štalcar-Furač, Espija Tomičića i Marka Vojnić Gina.
Na otvorenju izložbe u utorak bit će izvedena i vrlo zanimljiva plesna predstava Arbajt Šimuna Stankova, Une Štalcar-Furač i Espija Tomičića, koja problematizira nerijetku pojavu da se kvaliteta i uspjeh nekolicine umjetnika i umjetnica pripisuje urođenom talentu, a ne dugotrajnom i predanom radu.
Šimun, Una i Espi tako su nam otkrili proces rada na Arbajtu, kao i uvjete koje te koliko je slojevita kombinacija talenta, rada, truda, ali i borbe potrebna za biti umjetnikom ili umjetnicom.
Možete li objasniti našim čitateljicama i čitateljima koja je ideja projekta i kako ste se okupili?
Espi: Bavimo se dekonstrukcijom romantizacije rada u kazalištu i kroz plesni jezik obuhvaćamo ples, pokret, a i samu umjetnost, kao onu koja supostoji na tržištu rada, ali čiji je produkt često doživljen od strane društva kao hobi ili zanimacija, a proces ostaje potpuno nevidljiv. Okupili smo se tako da je Šime radio na baušteli u koroni i pozvao je mene i Unu da od iskustva rada na gradilištu posudimo i preuzmemo materijal i bavimo se njime u umjetničkom polju. Mi nismo radili dramski narativ umjetnika koji glumi bauštelca na sceni, ali smo posuđivali materijal kako bi prikazali najčešću pojavu u društvenom diskursu koja zapravo fizički rad vrednuje kao jedini istiniti i pravi, a onaj misaoni još uvijek ostavlja po strani. Kao da se društvo još uvijek nije adaptiralo u nove procese rada i samo tržište koje je doživjelo velike promjene.
U najavi stoji da želite dekonstruirati i stereotip umjetnika i umjetnica kao neradnika. Što mislite, kako je došlo do te percepcije? Imam osjećaj da se taj cijeli koncept u javnom prostoru intenzivirao zbog raznih komentara da su umjetnički projekti “na državnoj sisi” i kao takvi nepotrebni, a istovremeno, svjedočimo sve manjim takvim potporama koje se dobivaju iz natječaja.
Šime: Imam osjećaj da je pojam umjetnosti i umjetničkih žanrova i dalje preopćenit u javnom prostoru, a gravitira između mainstream pojmova lijepog i uspješnog ili na drugu stranu, konceptualnog, čudnog, nerazumljivog i šokantnog. Influenserski način oglašavanja i pristup teatru, senzacionalistički naslovi i razgovori o Zara kolekcijama uvelike pomažu poopćeniti stvari.
Osjećaj nerada se meni prvi put javio kada je korona kriza počela, kada smo bili stvarno primorani “sisati” državni proračun s obzirom da smo u potpunosti bili onemogućeni raditi posao za koji smo prije svega visoko kvalificirani, priznati, nagrađivani i slično. Tek kada je pandemija stigla sam postao svjestan dugogodišnjeg zanemarivanja i ulaganja u kulturni sektor, a paralelno s time se javio osjećaj potpune nemoći s kojim se zapravo i dalje borim.
Financijska potpora je naše pravo u kriznim situacijama, a obaveza države i grada je da se uhvati u koštac s problemima nezavisne scene i financiranja, odnosno ravnomjernog raspolaganja sredstvima u budućnosti. Kroz predstavu ukazujemo na pitanja predstavljanja suvremenog plesa, ali i ostalih izvedbenih umjetnosti široj publici te naglašavamo obavezu umjetnika, a time i umjetničkog poziva, da bude prisutan, da se referira na okolinu i ljude s kojima dijeli radni prostor i život u istom gradu koji je mjesto prezentacije njegove umjetnosti.
Zašto je pokret taj kojim ste htjeli ukazati na te probleme? Mislite li da se i za plesnu izvedbu vežu određeni specifični stereotipi?
Una: Mislim da postoje stereotipi koje bih nekad nazvala razumljivima. Dojmovi poput: “Ja ne razumijem o čemu se tu radi”, “Postoji li neka priča”, “Ovo mi je sve preapstraktno”, “Pa samo se valjate po podu”… Zato mislim da je gledatelju plesa potrebno neko vrijeme da pronađe svoj pogled na predstave koje gleda. Prijatelji koji su krenuli na plesne predstave isključivo zbog toga što ja plešem u njima, sada stvaraju kritična i argumentirana mišljenja o pogledanom, a neki su nam čak i stalni suradnici na predstavama.
Moram priznati da se i meni nekad dogodi da se ne mogu konektirati s plesnom predstavom koju gledam, da misao ne dopire do mene kao gledateljice, da se gubim u pokušaju shvaćanja autorove misli, međutim isti taj osjećaj se događa i u dramskom teatru iako tamo postoji tekst, scenografija, kostimi i ostali konkretniji konteksti koji ti pomažu popratiti radnju.
Zašto pokret? Ja bih odgovorila na to pitanje sasvim jednostavno: jer je to medij kojim se izražavamo, kroz koji mislimo i kroz koji kreiramo ideje.
Kako ste odlučili o prostoru izvedbe, po čemu je specifičan i odgovara vašoj ideji? Je li bilo prepreka za dobivanje mogućnosti korištenja prostora, koliko vam je prostor generalno važan?
Šimun: Znao sam za prostor još od ranije jer sam prije nekoliko godina s prijateljem pokušao srediti jednu od prostorija za glazbeni live streaming program kojeg smo tada zajedno provodili. Imao sam priliku neko vrijeme provesti u tvornici i na neki način maštati potencijal koji nosi taj golemi, prazan prostor. Postoji neka posebna povezanost između umjetnika i praznih prostora s potencijalom. Naš prostor izvedbe je bio jedini bez grafita, ali i u najgorem stanju u smislu količine otpada koja je tamo bila.
Ova predstava ne bi bila toliko snažna da se izvela u kazališnoj crnoj kutiji ili u nekom drugom adekvatnom izvedbenom prostoru. Postojao bi jedan paradoks bavljenja teškim fizičkim radom i uvjetima rada u toploj grijanoj prostoriji s garderobom i tušem. Arbajt se nastanjuje u neadekvatne prostore i na neki način ih ukroti, prisvoji i pretvori u prostor izvedbe.
Što se dozvole tiče, gotovo do zadnjeg trena smo skvotirali prostor, a za dobivanje dozvole je zaslužna koprodukcija s Dominom i premijerna izvedba na festivalu Perforacije. S obzirom na to da se vlasnik mijenjao, bilo je teže doći do pravog kontakta nego dopuštenja za provedbu programa.
Što radite kada niste dio Arbajta? Jeste li još uvijek primorani raditi ovakve projekte kao side projecte i je li uopće moguće u nekoj skorijoj budućnosti “zarađivati od umjetnosti”?
Una: Za mene je Arbajt jedan od najopsežnijih projekata kroz 2021. godinu, u vremenskom i u umjetničkom smislu. S druge strane, kroz godinu sam uz Arbajt prošla kroz 4 velika projekta uz istovremeno repriziranje svih predstava iz 2020.g. (koje su bile na “pauzi” zbog epidemije), svakodnevni rad na Akademiji dramske umjetnosti kao vanjska suradnica, pedagoški rad s djecom, snimanja, pisanja novih projekata, vođenje Umjetničke organizacije Škvadra itd. Itd. Ono što želim reći je da smo apsolutno primorani održavati paralelni rad na više fronti kako bismo uspostavili nešto što bi se moglo nazvati financijskom sigurnošću.
Osjećam ogromnu odgovornost za to što stvaram, odgovornost da svoj rad crpim iz realnosti i stvarnog kontakta s trenutnim zbivanjima u mojoj bližoj ili daljnjoj okolini, odgovornost o kojoj se možda stalno zaposleni ne trebaju brinuti – osjećam da mi je posao “hvatati” angažmane, biti konstantno prisutna, mozgati o plesu u slobodno vrijeme, stvarati ideje i oblikovati ih u pisani sadržaj koji se može prijavljivati na natječaje… Nekad mi je sve to nešto u čemu uživam i shvaćam da mi se ples prožima u svaki aspekt života, a nekad me taj osjećaj previše zaokupljuje i obuzima. Ovisi o danu!
Smatram da je apsolutno nužna promjena u financiranju umjetnosti, a to je posao koji se odnosi na nas kao struku i na nužnost da se to prepozna od strane viših tijela.
Espi: Ja sam se zaposlio kao administrator i bavim se financijama, a popodne, nakon tog posla, bavim se umjetničkim radom. Iskreno ne vidim mogućnost da se od ičega danas živi, a kamoli od umjetnosti. Sve je postalo nesigurno, ako netko i ima ugovor, on je često na određeno s probnim rokovima, osim toga, pojava Bolta, Wolta i drugih je samo pokazalo ono što kapitalizam radi društvu i na koji se način tretira radnik u sadašnjosti. Osim toga, i u našem je poslu vrednovanje odavno promijenjeno zbog projektnog funkcioniranja umjetnosti pa se radi mnogo, u kratkom vremenu i s fokusom na produkt koji se mora do određenog roka ispostaviti. Ono što najviše nedostaje je vrednovanje procesa kao jednako važnog, ako ne i najvažnijeg, dijela same umjetnosti.
Tijekom pandemije se konačno više u fokus počelo stavljati i to da jedan umjetnik/umjetnica ne čini “proljeće”, već da je riječ o hrpi profesionalaca i profesionalki koje sudjeluju u krajnjem rezultatu određenog artističkog projekta. Koliko vi morate biti vrsni u više toga jer si ne možete priuštiti, primjerice, tonca? Sjećam se da sam s jednom umjetnicom još prije par godina razgovarala i tada mi je rekla da je ona piše i vlastite projekte. Je li to stvarnost samo mlađih generacija?
Una: Kao plesačica sam naučila pisati projekte i baviti se produkcijom radova, voditi računovodstvo, imala iskustva u režiranju, još na Akademiji smo pripremljeni da se moramo pobrinuti za svoj rad na svim mogućim razinama – jer nitko drugi neće. To smo prihvatili kao dio svog posla i jednostavno ulažeš sva svoja znanja i vještina skupa s autorskim timom da se projekt ostvari jer si najčešće ne možeš priuštiti produkcijsku podršku, scenografa, kostimografa, dramaturga. Iz tog razloga, u projekte zovemo izabrane suradnike za koje na neki način znamo da su nužni, a ostatak posla obavljamo sami.
Koliko god ti to pruža mogućnost za svestranost i skupljanje najrazličitijih iskustava, uvijek se zapitam o kvaliteti produkta koji izlazi takvim “krpanjem rupa” zbog nemogućnosti angažiranja profesionalnih suradnika koji bi mogli na svoj kreativni način obogatiti projekt.
Na primjer u Arbajtu se radi o mještovitijem timu s obzirom na to da je Espi dramaturg, a Šimun i ja plesači, ali svjesno smo odlučili da predstava neće imati light ni razglas, a jedan od razloga su financijske nemogućnosti. Takve odluke definitivno usmjeravaju rad u određenom smjeru.
Ne radi se o stvarnosti koja je vezana za mlađe generacije, svi stariji kolege jednako funkcioniraju, jedino što kroz godine i godine aktivnog stvaranja možeš dobiti malo viša financijska sredstva i podržati svoj rad u nešto više aspekata.
S romantizacijom umjetnosti prvi sam se put susrela još u osnovnoj školi, i zaista je nevjerojatno prisutna u diskursu o ikoničnim umjetnicima i umjetnicama – od siromaštva, gladi, ovisnosti, do onog klasičnog uspjeha nakon smrti. Kako to komentirate i mislite li da se taj diskurs može promijeniti?
Espi: Za romantizacijom posežemo kad stvari postanu bolne, a činjenica je da novaca u umjetnosti nema i da se na istu uvijek gleda kao na nužno zlo, na poziv i usmjerenje u kojoj su nesigurna egzistencija i neizvjesnost uvijek pristutne. Može se raditi kroz sustav i državu koji će kroz zakone i institucije poboljšati status umjetnika i umjetnica i tako da se izborimo za normalne honorare, a onda, napokon, i za stalna zaposlenja i zaštitu radničkih prava. Realno, nitko gladan nije kreativan, ali svakako i sam romantiziram neimaštinu jer je to ono što nam preostaje.
Inače se uvijek postavlja pitanje, što možemo učiniti da bi situacija bila bolja? Imam i još jedno – postoji li nešto što bismo mi, neumjetnici i neumjetnice, trebali/e prestati raditi kako bismo prerezali neke stereotipe vezane za umjetnički rad?
Una: Tijekom razdoblja karantene mi je bilo jako teško i intenzivno čitati komentare ljudi vezano za potpore samostalnim umjetnicama i umjetnicima koje su bile usmjerene na podržavanje nezavisne umjetničke scene jednako kao što su se dijelile potpore za ugostitelje, privatnike i sve ostale djelatnosti. Primijetila sam ogromno nerazumijevanje našeg posla, mišljenja da samostalna umjetnica cijelo vrijeme dobiva nekakvu financijsku potporu u smislu plaće, da ništa ne radimo i slično.
A onda se osvrnem na jedan svoj dan tijekom kojeg se nekad dogodi da ne stignem pojesti, prošetati psa, tijekom kojeg promijenim otprilike 4 posla da bih osigurala vlastitu financijsku stabilnost – u tim situacijama takvi komentari pogađaju.
Naš rad je usmjeren na publiku; u svom radu se trudim biti u konekciji s trenutnim zbivanjima, sviđa mi se kad rad komunicira, kad publika ima priliku pronaći svoj prostor u predstavi. Mislim da je od strane publike potrebno dolaziti na plesne predstave, koliko god se možda činilo preapstraktnim ili udaljenim. Gledatelju je često potrebno vrijeme da pronađe sebe u plesnim radovima, ali moguće je, no da bi se to dogodilo, jednostavno treba probati. Postoji hrpa različitih radova i umjetnika i umjetnica na našoj plesnoj sceni, od site-specific, kazališnih, interaktivnih, video izvedbi, filmova, radionica, suradnji s glazbenicima, redateljima, glumcima… Utemeljeno mišljenje o nečemu ipak zahtijeva sudjelovanje i informiranje o sadržaju koji se komentira ili argumentira.
Postoji li neki sljedeći projekt na kojem zajednički radite, ili individualno?
Šimun: Trenutačno tražimo druge prostore i uvjete za repriziranje predstave, dolaze zimski dani i ne bih htio stavljati publiku u situaciju hladnjaka niti sebi osigurati potencijalnu ozljedu. U veljači izlazi Arbajt dokumentarac, zabilježili smo višemjesečni proces rada na kameri, tako da ćete iz prve ruke vidjeti na koji način, gdje i u kakvim uvjetima smo napravili predstavu.
Sljedeći projekt je ekstenzija Arbajta, a veže se na jednu scenu iz predstave koja ima potencijala postati cjelovečernja predstava. Pretpostavljam da ćemo se ovog puta ipak vratiti u kazališnu kutiju no o tome mi je trenutno teško pričati jer je ideja tek u začetku.
Osim Arbajta, Una i ja smo članovi i jedni od osnivača umjetničke organizacije Škvadra, oformili smo se na zadnjoj godini plesnog studija pri ADU te nastavili zajedno raditi vlastite autorske projekte. Trenutno su na programu Teatra ITD predstave Plaža i Monomit, a u Kazalištu Knap glazbeno scenski performans OBLIQUE koji smo napravili u suradnji s elektroničkim jazz bendom Trokut.
Espi: Arbajt ide dalje i veselim se tom procesu, a uz Arbajt i posao 8-16 pišem scenarije i radim na još jednoj plesnoj predstavi. Nadam se da ću imati dovoljno snage za pisanje nove drame jer mi to nedostaje.
Foto: Karla Kocić, PR
