Dalmatinski duh slobode koji se odbija pokoriti vremenu i betonizaciji
Jeste li ikad bili na mjestu gdje vrijeme gubi značenje, gdje se stvarnost topi u ritmu pljuskanja valova i salvi smijeha? Mjesto gdje odrasli ljudi s ozbiljnošću kirurga i gracioznošću balerina jure za oguljenom teniskom lopticom u plićaku, kao da o tome ovisi – spas svijeta od propasti?
Ako niste, onda niste bili na Bačvicama u Splitu, niste upoznali picigin – taj sui generis fenomen koji je istovremeno sport, umjetnost, filozofija i, usudila bih se napisati, čin čistog dalmatinskog prkosa. Moja prva piciginska inicijacija dogodila se jednog od onih varljivih jesenskih dana kad se sunce još uvijek uporno drži na nebu, a more mami svojom tirkiznom toplinom. Do tada sam mislila da znam što je dobar provod, da sam shvatila bît života. Oh, kako sam bila naivna!
Šetajući legendarnim Bačvicama, prizor koji mi se ukazao bio je nadrealan. Naizgled kaotična skupina ljudi, od tinejdžera nabijenih testosteronom do vitalnih staraca s godinama mora u očima, izvodila je piruete i skokove u plićaku, a sve kako bi održali mali gumeni projektil u zraku. Njihova strast bila je zarazna, njihova koordinacija zapanjujuća, a njihova sposobnost da ignoriraju sve oko sebe – uključujući i zbunjene turiste koji su ih promatrali kao da su pobjegli iz cirkusa – apsolutno fascinantna.
“Što je ovo, pobogu?”, pitala se naglas turistkinja, gospođa s avangardnim šeširom na glavi, s obodom toliko širokim i asimetričnim kako sam morala paziti da se ne zabijem u njega dok ga hipnotizirano promatram; gospođa u godinama koja sa suprugom ljetuje u postsezoni, zapravo u prvim danima jeseni jer se “ne miješa s turistima, s gužvom, oni ljetuju u miru, u gradu, ali daleko od turističke vreve”.
I dok je ona tako stajala kao neka postmodernistička skulptura pokušavajući shvatiti pravila te čudnovate igre, njezin suprug, jednako zbunjen, slegnuo je ramenima, no nastavili su promatrati tu igru, to natjecanje, tu hrpu energije satkanu od mladosti i starosti, kao da se sva ta tijela u pokretu nalaze u eliksiru vječnosti.
A ja? Ja sam samo stajala kao hipnotizirana, shvaćajući da sam upravo naišla na nešto što se ne može objasniti riječima, nešto što se mora doživjeti. Bačvice nisu samo plaža; one su hram picigina, njegovo sveto tlo.
Picigin – fenomen koji je došao iz Praga
Tu je sve počelo, početkom 20. stoljeća, 1923. godine, kad su splitski studenti, povratnici iz Praga, donijeli sa sobom ne samo češko pivo nego i neobičnu igru loptom. Isprva se igrao “glavomet” vaterpolskim loptama, ali ubrzo su shvatili da im treba nešto lakše, okretnije. Tako su rođene legendarne piciginske loptice, izrađene od starih automobilskih zračnica, a igra je dobila svoje ime i pravila (ili nedostatak istih, o tome ćemo kasnije).
Zašto baš Bačvice? Pa, odgovor je jednostavan: Split. Samo u gradu koji je toliko ponosan na svoju posebnost, u gradu koji živi kao teatar, picigin je mogao procvjetati do ove razine savršenstva. Jer picigin nije samo igra; to je predstava, to je izraz splitskog identiteta, to je način da se kaže: “Mi smo svoji, mi smo ludi i mi se zabavljamo.” U potrazi za dubljim razumijevanjem ovog fenomena, obratila sam se Damiru Markovini, povjesničaru i istaknutom igraču picigina, koji se krenuo prisjećati svojih početaka: “Igrao sam nešto slično piciginu u Lumbardi, na Korčuli, teniskom lopticom. Isto četiri, pet igrača, kako kad. Ja sam bio uvjeren da znam što radim, da igram picigin.”
No dolaskom u Split, njegova se perspektiva promijenila. “Onda sam došao živjeti u Split, naravno, prije toga sam svu mitologiju Splita upio kroz Miljenka Smoju i Đermana Ćiću Senjanovića. Nakon ljeta, krajem listopada 2000. godine, Torcida je slavila rođendan, i tada sam doživio svoj prvi susret s tim fenomenom na Bačvicama. Vidio sam na stotine ljudi koji se kupaju, u centru grada. To inače nije bio običaj, znali su se ljudi u to vrijeme kupati, ali to je bilo rijetko, samo ako je vrijeme bilo iznimno toplo, i definitivno nije bilo toliko ljudi. Tada su bili samo Splićani na Bačvicama. Tu sam sreo upravo Senjanovića koji je igrao picigin sa svojim sinovima i ekipom. Poznavao sam ga otprije i bio sam oduvijek fasciniram njegovim djelom. Odmah me pitao hoću li igrati i tako je sve krenulo. Tada sam vidio da ja zapravo o igri ne znam ništa.”
Pravilo je da pravila nema
Ako me pitate koja su pravila picigina, nasmijat ću se i reći vam da je prvo pravilo to da – nema pravila. Dobro, to nije sasvim točno. Postoje neke smjernice, neki nepisani zakoni koji se prenose s koljena na koljeno, od Ćiće Senjanovića do današnjih majstora plićaka.
Damir Markovina slikovito opisuje: “Došao sam živjeti u Split nakon studija, počeo sam se kupati i tako sam shvatio da živim na moru, da nema razloga zašto se ne bih samo nastavio kupati i igrati picigin nakon što završi ljeto, kao što se puno ljudi kupa i igra picigin nakon ljeta. I tada sam shvatio da je picigin mogao nastati samo u Splitu, što sam i pisao u nekoliko navrata. Zašto baš i samo u Splitu? Jer Bačvice su plaža koja ima uvjete za njega. I dobro da jest jer je čin otpora turizmu, betonizaciji, koji se javlja posljednjih desetak godina. Split se dosta promijenio od tada, na ovom dijelu niknuli su razni hoteli, betonizacija je uzela maha, a picigin kao zaštićeno kulturno dobro koje se igra na Bačvicama na neki način čuva ovaj dio Splita od tih promjena. Novi hoteli spojili su sve površine – zelene površine su nestale, puno je zahtjeva za koncesijama nad plažama, što u Splitu, na svu sreću, još ne može proći i činjenica da je picigin zaštićen upravo na toj lokaciji, na plaži Bačvice, potvrđuje da on Bačvice čuva od betonizacije. Njima se to ne bi smjelo dogoditi.”
Markovina također ističe važnost (ove) tradicije: “Upravo je ova tradicija prepoznata od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a zapravo se radi o užem krugu od tridesetak aktivnih igrača koji njeguju tradiciju, dok je ukupna brojka s pridruženim igračima nekih stotinjak. Ja sam picigin počeo igrati zimi s 2006. na 2007. i trebalo mi je nekih pet, šest godina da dođem na jednu prihvatljivu razinu igrača. I sada je igra drukčija nego tada, dinamičnija, brža, ona se razvija, mijenja.”
Cilj je održati lopticu u zraku što je dulje moguće, dodavajući je između igrača uz što više akrobacija, skokova i dramatičnih padova u plićak. Ali prava ljepota picigina leži u njegovoj slobodi, u improvizaciji, u trenutku čiste kreacije. Nema pobjednika ni poraženih, nema bodova ni golova. Postoji samo čista radost igre, čista povezanost s ekipom, čista esencija ljeta. A ta ekipa, to je srce picigina. Generacije se miješaju, granice nestaju, a jedino što je bitno jest zajednička strast prema igri. Vidjet ćete starca koji se baca za loptom s energijom mladića i djevojku koja izvodi akrobacije koje bi posramile i profesionalnog gimnastičara. U piciginu su svi jednaki, svi su dio te lude, prekrasne obitelji. Da, shvatili ste; picigin je više od igre, više od sporta, u Splitu pogotovo.
“U Splitu je picigin jedna stvar, dok u ostatku Dalmacije on nosi jedno drugo značenje”, priča Markovina te nastavlja: “U ostatku Dalmacije smatra se sramotnim kupati, “j***vjetariti”, nabijati lopticu cijelu godinu, posebno nakon recimo 20 godina života. Tada se čovjek gleda kao onaj koji nije vrijedan, koji ne živi život odraslog čovjeka. Samo se djeca kupaju u moru cijelu godinu. U mentalitetu Splita je takvo provođenje vremena, uživanje u životu, “malim” svakodnevnim trenucima. Picigin u kontekstu Splita stvara jednu “poželjnu” sliku toga grada, takvog načina života.”
On je i čin prkosa, subverzivan odgovor na užurbanost modernog života. U svijetu gdje se sve mjeri u rezultatima i postignućima, picigin nas podsjeća na važnost uživanja u trenutku, na ljepotu besciljnog lutanja, na radost zajedništva. Kad vidite Splićane kako igraju picigin usred zime, u kratkim hlačama i s osmijehom na licu, shvatit ćete da oni ne prkose samo hladnoći nego i cijelom svijetu koji im govori da moraju biti ozbiljni, produktivni, “normalni”. Picigin je njihov način da kažu “j****e se, mi ćemo se zabavljati!” No nije sve zaj*****ija, kako ističe Markovina: “Veliki napori udruge Picigin Bačvice urodili su plodom da je ovaj sport, ovaj fenomen postao dio hrvatske kulturne baštine.” Picigin se razvijao kroz desetljeća. Od loptica od zračnica do “noćnih loptica” koje svijetle u mraku, od jednostavnog dodavanja do složenih taktičkih manevara, picigin je postao prava mala znanost. Postoje čak i varijacije picigina, poput “picigola” (kombinacija picigina i vaterpola) i “picingtona” (hibrid picigina i badmintona).
“U svijetu gdje se sve mjeri rezultatima i postignućima, picigin nas podsjeća na važnost uživanja u trenutku, na ljepotu besciljnog lutanja, na radost zajedništva”
Splićani su od picigina napravili cijeli mali svemir, sa svojim pravilima, svojim herojima i svojim legendama. I točno je to mjesto bilo nužno za taj svemir: “Dakle, Bačvice su posebno, specifično mjesto, ta plaža u kojoj su na istoj razini i oni koji odu u dubinu i oni koji stoje u plićaku”, pojašnjava Markovina i nastavlja: “Picigin se igra u svibnju i lipnju, rujnu, listopadu i studenome, tada nema turista. Igra se rano ujutro i u onih sat vremena na kraju dana, kad je i dalje toplo, ali sunce ne prži.” Izgleda da su Splićani našli savršen recept za svoj savršen sport, pardon, način života.
I premda je picigin duboko ukorijenjen u splitskoj kulturi, njegova se magija proširila daleko izvan granica grada. Danas se igra diljem hrvatske obale, pa čak i u nekim udaljenim zemljama poput Portugala, Španjolske i Malte. Jer picigin nije samo sport; to je zarazna ideja, to je poziv na slobodu, na zaigranost, na život punim plućima. Godine 2013., picigin je službeno proglašen nematerijalnom kulturnom baštinom Republike Hrvatske. Ova odluka nije samo priznanje njegove važnosti za hrvatsku kulturu nego i obveza da se ova jedinstvena tradicija zaštiti i prenese na buduće generacije. Ali prava vrijednost picigina ne može se izmjeriti u odlukama ministarstava ili turističkim brošurama.
Njegova prava vrijednost leži u osmijesima igrača, u njihovoj povezanosti, u onom neobjašnjivom osjećaju sreće koji ih obuzima dok se bacaju za loptom u plićaku. Ovaj način života, filozofija koja slavi jednostavnost, zajedništvo i radost postojanja potrebna je, jako, posebno u svijetu koji je često previše ozbiljan, previše stresan, previše brz, i podsjeća nas na to da je život igra i da se trebamo zabavljati. “Picigin je simbol jednog hedonističkog mediteranskog učenja s jedne strane, a s druge strane to je jedna slika koju Split o sebi voli slati u svijet te, po meni, posljednja brana autentičnosti toga grada, mentaliteta i Dalmacije pred najezdom turista i turizma.
Pred onime što se dogodilo drugim gradovima, poput Venecije”, govori Markovina i nabraja: “Marjan, Peristil, klape, Splitsko ljeto, picigin. To je sve dio identiteta.” Zato, ako se ikad nađete u Splitu, nemojte samo promatrati picigin sa strane. Uđite u plićak, zgrabite lopticu i prepustite se ritmu igre. Možda nećete razumjeti sva pravila, možda ćete se osjećati kao da ste upali u neku ludu predstavu, ali jedno je sigurno: doživjet ćete nešto jedinstveno, nešto istinski splitsko, nešto što će vas promijeniti zauvijek.
Jer picigin nije samo igra; to je ljubav. A ljubav, kao što svi znamo, ne poznaje granice.
