Film „Paklena naranča“ Stanleyja Kubricka, adaptacija istoimenog romana Anthonyja Burgessa premijerno je prikazan u New Yorku 19. prosinca 1971. Film je bezbroj puta analiziran, dekonstruiran, parodiran, važan je dio globalne pop kulture i potpuno je uklopljen u filmsku kulturu; sada govorimo i o filmskom klasiku, dok je knjiga izdana 1961. možda aktualnija nego ikada.
No, što toliko uznemiruje u tom djelu da je ono aktualno i izazovno preko pola stoljeća nakon što je napravio filmsku revoluciju? Stanley Kubrick film je opisao kao „Društvenu satiru koja se bavi pitanjem jesu li psihologija ponašanja i psihološka uvjetovanost opasno novo oružje koje totalitarna vlada može upotrijebiti kako bi nametnula veliku kontrolu nad svojim građanima i pretvorila ih u nešto više od robota“. Kubrick ilustrira nestabilnost i prevrtljivost javnog mnijenja. Oni koji danas pozdravljaju metode vlasti, sutra postaju njihove žrtve. Nešto s čime se danas možda više nego ikada možemo poistovjetiti.
Film je tijekom svoje povijesti svakako prolazio kod kritičara. Kritika je većinom hvalila film, iako su i neki prigovarali da je nasilje previše ekscesivno. James Brundage je hvalio film: “Poruka, za sve one koji nisu u stanju analizirati “Paklenu naranču” u bilo čemu osim u nasilju, je ista ona u Hinduizmu koja govori o karmi; svatko na kraju dobije ono što zaslužuje. Ovaj film je gorko slatka ironična priča o sociopatu Alexu Delargeu…On završi u eksperimentalnom programu kondicioniranja stvorenog kako bi od njega stvorili “programiranu naranču”, nekoga tko je nesposoban ozlijediti bilo koga. Kada biva otpušten iz zatvora, karma počinje djelovati. Beskućnik kojeg je prije istukao sada istuče njega. Spase ga dvojica policajaca, dvojica njegovih bivših kolega koje je prevario, pa sada i oni istuku njega…”Paklena naranča” je film koji, od početka do kraja, pršti ironijom. To je briljantno, crno poetično djelo koje istodobno fascinira i izaziva gađenje”. Michael Atkinson je napisao: “…Kubrick je stvorio prvu punk tragikomediju koreografiranu poput crtića, meditaciju o pojmovima dobra, zla i slobodne volje koja je u jednakoj mjeri zavodnička koliko i neukusna. Da je Kubrick krivo procijenio udaljenost između komedije i okrutnosti je neosporno; no danas nije lako odgovoriti zašto ovaj film ostaje duboko u sjećanju…”Paklena naranča” je uokvirena poput satire, no nije jasno čemu se rugao Kubrick – tinejdžerima, silovateljima, kriminalnom postupku, liberalnoj birokraciji, bogate britanske klase; vi odlučite. Poput većine Kubrickovih filmova, i ovaj je originalan, hermetičan, jezovit spektakl kojemu se moramo diviti jer je jedinstven”.
S druge strane, veliki Roger Ebert je jednostavno otvoreno priznao da mu se film nije svidio te mu dao samo 2 od 4 zvjezdice: “Kubrickova “Paklena naranča” je ideološki kaos, paranoidna desničarska fantazija koja se maskirala kao Orwellovo upozorenje. Pravi se da se protivi policijskoj državi i nametnutoj kontroli uma, no sve što radi je samo slavljenje zlobe glavnog protagonista, Alexa”.
No, „Paklena naranča“ živi i dalje. Mlada hrvatska režiserka Kristina Grubiša je pod mentorstvom profesora Ozrena Prohića i Tomislava Pavkovića na kazališnu pozornicu postavila hrvatsku adaptaciju romana. Usprkos otežanim uvjetima rada u epidemiološkoj krizi, studenti različitih fakulteta i odsjeka su uspješno složili predstavu koja, prateći sve epidemiološke mjere, pruža upečatljivo kazališno ambijentalno iskustvo. Iz perspektive mladih, preispituje se njihova pozicija u doba kada su često prvi na udaru kritika i optužbi za trenutnu situaciju.
Predstava je nastala u suradnji sa studentima Akademije likovne umjetnosti, Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, i s prostorom Shock Show Industry koji su izašli u susret autorskom timu i podržali projekt. Sudjelovali su studenti preddiplomskih i diplomskih godina s odsjeka Kazališne režije, Glume, Dramaturgije, Oblikovanja svjetla, Plesa, Produkcije, Snimanja i Montaže s Akademije Dramske Umjetnosti, studenti odsjeka Slikarstva i Grafike s Akademije Likovne Umjetnosti, te studenti odsjeka Arhitekture i urbanizma i Dizajna s Arhitektonskog fakulteta.
Radi se stvarno o velikom profesionalnom zalogaju za koji mi je jako drago da se dogodio i da je spojio sve ove umjetnike, kreativce i odsjeke. Prostor Katrana – Shock Show Industry tako je postao kultni Korova bar u kojem publika dijeli prostor s nasilnim i često grotesknim likovima „Paklene naranče“. Predstava kroz duh mračnog cabareta u kojem se nasilje najprije estetizira, a zatim ogoljava na puku informaciju, preispituje odnos društva prema mladima i mladosti te problematizira temu slobode i osobne odgovornosti pojedinca. U predstavi glume Igor Jurinić, Luka Knez, Dea Presečki i Marin Stević. Produkciju potpisuje Marta Radoš, dramaturgiju Đorđe Kosić, kostimografiju Ivana Patricia Đilas Čeranić, oblikovanje zvuka Nikola Krgović, oblikovanje svjetla Martin Šatović, scenografiju Ivan Šestan, Borna Ivanuša i Dora Šitum, postav scenografije Matej Kniewald, a suradnica za pokret je Viktoria Bubalo.
Predstava je odmah izazvala reakcije i ovo su imena koja treba zapamtiti jer ćemo ih čitati i slušati. Nakon prvotnog igranja tijekom listopada 2021. možemo ju očekivati na pozornicama sljedeće godine; pratite društvene mreže, ovo je predstava koja se ne propušta. Do tada imamo dva neodgodiva zadatka: pročitati roman i pogledati film.
Fotografije: PR, predstava/Karla Budiščak
