Pomisao da zavirim u mozak genija, onoga čije mentalne slike gledam na velikom platnu, uvijek mi je bila izuzetno intrigantna. To je taj voajerski užitak (bez krivnje!) jer je ulaz zapravo – dopušten i kada na kraju filma saznam (jer uvijek istražim likove, pisce, cijelu pozadinu stvaranja nakon gledanja filma; posebno onih scena koje su me se posebno dojmile) da je ono što sam upravo gledala stvarna memorija redatelja, zapravo doživim mali šok.
Ovdje se ne radi o biografiji, to je nešto mnogo dublje, nešto što graniči s transcendencijom. Ako gledam tu uspomenu na platnu, to postaje univerzalan i jedinstven trenutak, čak i čast da vidimo ono što je inače privatno, skriveno duboko u njihovim glavama.
Aftersun ili kako je počelo
Moja osobna fascinacija počela je s filmom “Aftersun” Charlotte Wells. Gledala sam tu priču o krhkoj vezi između mlade Sophie i njenog oca na odmoru, osjećajući neku neobičnu, bolno prepoznatljivu tugu. Kada sam otkrila da je film isprepleten s fragmentima sjećanja same Wells na vlastitog oca, bilo je to kao da mi je netko dao ključ za nečiju dušu. Ta tiha, melankolična atmosfera bila je rekonstrukcija žalosti. To jedno otkriće vodilo me je dalje, u zečju rupu filma utemeljenog na sjećanju. Shvatila sam da su neki od najcjenjenijih filmova zapravo briljantno zamaskirani dnevnici.
Federico Fellini i Ingmar Bergman
Sjećanje je nematerijalno, a ipak je često nešto najvrjednije što imamo. Ovi redatelji, umjesto da ga puste da izblijedi, odlučili su ga kodirati u celuloid, tako mu podarivši besmrtnost. Uzmimo Federica Fellinija. Njegovi filmovi su karnevali psihe. “Amarcord” je talijanski gradić, ali je i magija djetinjstva viđena kroz Fellinijevo oko. Kada gledam tu iskrivljenu, živopisnu nostalgiju, gledam čovjeka koji je svjesno odabrao mitologizirati vlastita sjećanja i pretvoriti ih u snove. Ista ta ekstravagancija mentalnog prostora prisutna je i u “8½”, gdje se borio s kreativnom blokadom, čineći vlastitu krizu i unutarnji monolog spektaklom. Ovi filmovi su mentalna dekonstrukcija umjetnika, uživo.
Zatim tu je Ingmara Bergmana i njegovog remek-djelo “Fanny i Alexander”. Film je vizualna simfonija unutarnjeg života, prizivanje strogog, ali raskošnog djetinjstva u kazališnom okruženju, suočavanje s mračnim i svijetlim stranama odrastanja. Gledajući ga, osjećam pritisak te luteranske atmosfere, ali i čaroliju dječje percepcije. To je Bergmanov arhiv memorije.Na sličan je način i François Truffaut s filmom “Les quatre cents coups” stvorio esenciju pobune i nesigurnosti adolescencije. Antoine Doinel je njegov alter ego, a film je prozor u osjećaj nepripadanja koji je Truffaut osjetio kao dijete. Gledati tog dječaka kako trči prema moru je kao gledati samog Truffauta kako bježi iz svoje prošlosti, pretvarajući traumu u umjetnost.
Alfonso Cuarón
Neki su filmovi geografija duše. Alfonso Cuarón u filmu “Roma” rekreira Mexico City 1970-ih godina, godina svog djetinjstva s takvom minucioznom preciznošću da se čini da osjećam prašinu s ulica u svom nosu. No, srce filma je Cleo, dadilja koja je oblikovala njegovu mladost. Cuarón odaje počast ženi čija je ljubav bila temelj njegova svijeta. Barry Jenkins je u filmu “Moonlight” transformirao iskustvo odrastanja u Miamiju u tri čina: Little, Chiron, Black. To je vizualno poetsko sjećanje na potragu za identitetom i prihvaćanjem. Iako nije striktno autobiografski, njegova duboka, osobna povezanost s likom čini ga nekom vreste emocionalne istine.
Steven Spielberg, Pedro Almodóvar, Kenneth Branagh i Terrence Malick
Steven Spielberg, pravi majstor eskapizma, potpisuje film “The Fabelmans”. Tko bi rekao da se iza nekih od najspektakularnijih holivudskih slika krije slom obitelji i fascinacija kamerom kao obrambenim mehanizmom? Gledati Spielberga kako secira vlastitu emotivnu i mentalnu jezgru je istinski dirljivo i, priznajm, neočekivano cool i sirovo. A onda je tu Pedro Almodóvar s “Pain and Glory”. Njegovi filmovi su katarza u boji. I ovaj nije ništa manje. Almodóvar se doslovno pretvara u Antonia Banderasa kako bi obradio vlastitu bol, sjećanja na majku i odnos s kinom. Njegove žive boje sada su prožete tišom, zrelijom kontemplacijom. Terrence Malick je sa “The Tree of Life” stvorio kozmičko sjećanje. Koristeći vlastito djetinjstvo u Texasu kao platno, Malick ne teži narativu, već osjećaju. Gledatelji su uvučeni u tijek svijesti, u bljeskove oca, majke i potrage za smislom. Ovaj film je njegova intimna oda prolaznosti života i sjećanja. Naposljetku, Kenneth Branagh je u crno-bijelom filmu “Belfast” uhvatio esenciju dječje percepcije povijesne traume. Neredi, nevolje, ali i ljubav obitelji, sve je to predstavljeno kroz oči djeteta, čineći prijetnju istodobno strašnom i maglovito herojskom.
Gledajući sve te filmove, shvaćam da su ovi režiseri kapilare sjećanja pretvorili u umjetnost. Osjećaj da sam počašćena zaviriti u te privatne svjetove, vidjeti njihovu najintimniju stvarnost ne povezuje nas samo s njihovim privatnim personama, već s onim univerzalnim osjećajem da su naša vlastita sjećanja jednako važna, dramatična i vrijedna priče. Filmovi su (osim samorazumljivog i očekivanog eskapizma) ogledala u kojima vidimo njihovu prošlost, ali i prepoznajemo sebe. Pogledajte ih, gledat ćete ih s drugim očima.
Foto: The Tree of Life
