Klimt, Courbet, Goya i Rodin redom se u svojim umjetničkim radovima nisu libili igre s erotikom i prikazom seksualnosti. Erotski motivi danas kao da su vidljiviji no ikad kroz pop-kulturu, u glazbenim spotovima, posebice u filmovima umjetnika poput Yorgosa Lanthimosa pa i Gaspara Noe. No, iako je vidljivost sve veća, komfor razgovora o tim temama kao da je sve manji
Tijelo i seksualnost još uvijek su tabuizirani, a scene seksa nerijetko grube i fetišizirane u mainstream blockbusterima. Seksualnost i erotika, s druge strane, mogu duboko utjecati na društvo, učiniti ga otvorenijim i nježnijim. Paradoksalno, iako tabuizirana, upravo LGBTQ+ zajednici zasad dugujemo najviše otvorenosti i transparentnosti erotike u vizualnim umjetnostima. U Hrvatskoj, kao zemlji u kojoj su oduvijek (ali i sve jače) nametane tradicionalne vrijednosti, otvoriti temu erotike široj publici svakako je izlaz iz zone komfora.
Upravo to čini nedavno objavljena ilustrirana knjiga “Osam priča o ljubavi”, koju je izdala naklada Bodoni, a dostupna je i u ponudi Frakture.
Kolekcija stripova Victorije Bellezze, umjetnice koja piše pod pseudonimom, ne libi se istraživanja ljudske seksualnosti bez zadrške. Nesputan svijet erotike približava nam kroz vlastite autorske priče, ali u knjizi se nalaze i dvije priče hrvatskih autora Drage Glamuzina i Želimira Periša koje je Bellezza ovim povodom ilustrirala.
Razgovarali smo s autoricom o skliskom terenu erotike, inspiraciji i reakcijama hrvatske publike, kao i procesu nastanka. Otkrila nam je kako su nastale ilustracije, odakle potreba za ovakvom knjigom na hrvatskom tržištu, kako su se uklopili radovi drugih spisatelja i tko su junakinje njezinih erotskih radova.
Danas je erotika postala jako sklizak teren – može provokativno otvarati tabu teme, a može ispasti i trivijalna. Kako pronaći balans, čime ste se vodili?
Trivijalna može biti bilo koja tema o kojoj se piše, ako joj se pristupi na trivijalan način. Mene je upravo činjenica da se erotici pristupa trivijalno dodatno privlačila jer je predstavljala izazov da pronađem bolji pristup, autentičan ton kojim bih ovu temu obuhvatila na pravi način. Nisam je željela obezvrijediti, već sam je željela prikazati kao duboko ljudsko iskustvo koje ima moć da nas oblikuje, mijenja, koje proizlazi iz pokušaja da budemo prihvaćeni kao cjelovita bića, na najintimnijoj ljudskoj razini.
“Polazila sam od ideje da je seksualnost, jednako kao i umjetnost, vrlo osobna i vrlo čulna”
Koliko god da ova knjiga donosi eksplicitne scene zbog kojih bi se mogla kvalificirati kao pornografija, uz njih donosi i brojne emocije i slojevitost međuljudskih odnosa. U tom kontekstu eksplicitnost je bila neizbježna jer seksualnost naše emocije čini zaokruženima, bilo da je riječ o pozitivnom ili negativnom partnerskom odnosu.
U traženju balansa najbitnije mi je bilo da ove priče imaju opravdanje u umjetničkom pogledu. Polazila sam od ideje da je seksualnost, jednako kao i umjetnost, vrlo osobna i vrlo čulna. Umjetnost se obraća našem unutarnjem biću i raste iz njega pa se ovo djelo u svom dubljem sloju bavi odnosom umjetnika i slobode umjetničkog stvaralaštva.
Što je bio okidač da krenete razmišljati o stvaranju ove knjige? I postoje li slične knjige ili druga djela koja smatrate vrijednom inspiracijom?
Okidač za prvu priču koju sam napisala, a koja se zove Satyr & Nymf, bio je prekid veze iza koje je ostalo jako puno nepotrošenih emocija s kojima nisam imala kuda pa sam ih pokušala potrošiti u pisanju i crtanju.
No, dio inspiracije pronašla sam i u mojoj kućnoj biblioteci koja sadrži puno izdanja sa zbirkama erotskih crteža iz svih dijelova svijeta i svih povijesnih razdoblja – od japanskih shungi (koje sam prvi puta vidjela na izložbi „Shunga – erotika i snovi Edo perioda“ u HDLU 2019.), rimskih freski, indijske kama-sutre do brojnih suvremenih stripova kakve su stvorili primjerice Andrija Maurović, Milo Manara, Georges Pichard, Ulli Lust ili grupa mladih grčkih autorica koje su nedavno boravile u Zagrebu predstavljajući svoju antologiju erotskog stripa pod nazivom Smut Comics.
Sva ova djela svjedoče da je seksualnost uvijek i svugdje bila i ostala jedna od najvažnijih tema koja zaokuplja čovjeka.
U vrijeme kada sam već nacrtala i napisala nekoliko svojih priča počela sam čitati i više književnih djela koji se kvalitetno bave temom erotike, od kojih su moji osobni favoriti romani Milana Kundere, Erice Jong, Anais Nin, Alice Munro, Annie Ernaux i Marguerite Duras.
Možete li približiti knjigu svima onima koji je nisu još primili u ruke? Što će u njoj pronaći – samo ilustracije ili i priče? Ako da, kakve?
Riječ je o osam kratkih priča koje su po svom stilu i likovno i žanrovski različite i govore o različitim vrstama ljubavi – od onima koje nas ostavljaju u suzama do onih s kojima se rastajemo sa smiješkom. Upravo ovom raznolikošću željela sam izbjeći opasnost da „ženski rakurs“ koji će knjiga donijeti svedem pod jedan nazivnik, jer smatram da bih na taj način navela čitatelje na krivi zaključak o tome što je i kakva je ženska perspektiva seksualnosti. Seksualnost je raznolika i tu raznolikost sam pokušala staviti u prvi plan, no trebam napomenuti da se u ovim pričama govori samo o klasičnim muško-ženskim odnosima.
“Kroz neke ilustracije nacrtala sam hommage vizualnim postignućima Gustava Klimta, Henrija Rousseaua, Jima Flore, Irme Vep i Fritza Langa koji su, svaki na svoj način, silno doprinijeli pozitivnom percipiranju erotike”
Nadalje, priče su ispričane u formatu slikovnica i stripova iz razloga što mi se bajkovitost i nježnost na koju smo navikli unutar tih formata učinila vrlo prigodnom, obzirom da seks zaista zna biti bajkovit i nježan. Uz to, pripovijedanje u kojemu se riječ i slika međusobno nadopunjuju je pripovijedanje u kojem se najbolje snalazim, a u njemu je na neki način sadržana i slojevitost komunikacije specifična za seksualni odnos. Crtanje mi je pružilo mogućnost da prikažem govor tijela, a to je najrečitiji jezik koji čovjek poznaje. Trudila sam se pritom, na 96 ilustracija ovog predivno dizajniranog izdanja, ne pokažem puku topografiju ljudske anatomije, već da ga obogatim emocijom kolorita, energijom samih linija i slojem simbolike. Kroz neke ilustracije nacrtala sam hommage vizualnim postignućima Gustava Klimta, Henrija Rousseaua, Jima Flore, Irme Vep i Fritza Langa koji su, svaki na svoj način, silno doprinijeli pozitivnom percipiranju erotike.
Isto tako, željela sam u ovim pričama izbjeći koncept odnosa u kojoj partneri jedno drugome oduzimaju slobodu, čast, poštenje – koncept koji je pisan iz pozicije „lovca“ ili „osvajača“. Umjesto toga željela sam seksualnost prikazati kao dobitak koji nas obogaćuje na razne načine, ako ništa drugo zato jer nam pruža mogućnost da upoznamo sami sebe. Željela sam u prvi plan staviti ljepotu seksualnosti pa je to jedan od nekoliko razloga zbog kojeg sam odabrala pseudonim Victoria Belleza.
Koliko je priča ispričana iz perspektive žene, a koliko muškarca? Zapravo, ti se svjetovi upravo u erotici prepliću, kako ste ih interpretirali?
Šest priča sam napisala sama, a dvije priče sam ilustrirala prema tekstovima književnika Drage Glamuzine i Želimira Periša.
Priče koje sam napisala ne govore o perspektivi svih žena, iako sam ja, koja sam ih pisala, žena. One govore o mojoj osobnoj perspektivi i mom osobnom svjetonazoru. Neke bi druge autorice na mom mjestu možda bile hrabrije, neke sramežljivije, vjerujem da to proizlazi iz osobnosti svake od nas.
Meni je bilo zanimljivo stvoriti junakinje koje “ne puše” fazone o čednosti i uzročno-posljedičnoj vezi seksualnosti i morala koji se često nameće ženama, mislim tu na sugestiju da žene koje vole seks nisu u stanju biti suosjećajne, etične, humane, da nemaju mozak i da ne znaju za duhovna bogatstva. Nadalje, bio mi je užitak lišiti ih plahosti i bojažljivosti, no mislim da su baš takve junakinje stvorene i u tekstovima koje su napisali Drago i Želimir, a koje sam ja samo ilustrirala.
Kako su se u to uklopili Drago Glamuzina i Želimir Periš? Možete li nam otkriti čime se bave njihove priče?
Obojici autora sam silno zahvalna za ovu suradnju i mislim da su se naše priče sjajno nadovezale i zaokružile u cjelinu ovog izdanja.
Za Dragu Glamuzinu čula sam prvi puta kada sam čitala strip-album Kandaul Andrije Maurovića, izdanje koje je Drago uredio i za koji je napisao sjajno odmjereni uvodnik, što nije bilo nimalo jednostavan zadatak obzirom na prirodu ovog Maurovićevog stripovskog opusa. Nakon toga pročitala sam sve knjige i zbirke pjesama koje je Drago napisao i njegova me umjetnička hrabrost inspirirala i ohrabrila na mnoge načine. Drago mi je pomagao i sa svojim osvrtima na radne verzije priča koje sam pisala posljednje tri godine. U jednom trenutku sam mu predložila da pokušam ilustrirati njegovu pjesmu „Sezona u paklu“ u formatu mojih erotskih slikovnica i on je pristao. Meni se pjesma svidjela jer je silno duhovita – u njoj glavni lik upadne u neobičan ljubavni četverokut, ali ga na vrhuncu radnje uhvati panika koju je Drago vrlo duhovito prikazao pa mi se bilo lako nadovezati na scene koje je kreirao u pjesmi. Ilustracije za ovu pjesmu sam crtala četiri puta iznova dok nisam bila sasvim zadovoljna s njima, iako su se njemu sviđale i prve verzije.
Želimira Periša upoznala sam također čitajući njegove knjige. U njima je kreirao niz snažnih ženskih likova, od kojih je najpoznatija Mladenka Kostonoga, zbog čega je bilo lako pomisliti da se iza njih krije autor čiji mi je svjetonazor blizak. Nakon što smo se upoznali, pokazalo se da su moje pretpostavke bile točne, pa sam nakon nekog vremena skupila hrabrosti da mu pokažem ove svoje priče i zamolim ga da i sam napiše jednu. Tako je nastala Yula, vampirica koja u potrazi za vlastitom srećom sama sebi podmeće nogu i na taj način otvara potencijal za zanimljive erotske situacije koje sam s užitkom ilustrirala (iako sam i njih crtala iznova nekoliko puta, ali samo zato jer sam ja to tako željela).
Kakve reakcije očekujete od publike? Smatrate li da su čitatelji u Hrvatskoj otvoreni za erotski strip kao umjetnički žanr?
Ono što sam primijetila u dosadašnjem kontaktu s publikom jest to da ljudi reagiraju na moja djela ovisno o svojim osobnim iskustvima – ako se prepoznaju u nekoj mojoj priči zato jer su je i sami proživjeli, to će im biti najdraže djelo, dok će kroz neku neproživljenu priču proći bez da ih ona dodirne. Tako da su i prve reakcije na ovih šest različitih priča raznolike, svatko ima onu jednu koja mu je najdraža. Nekima su priče previše eksplicitne, neki smatraju da su preblage i to je sasvim normalno, različiti smo i bilo bi čudno kada bi svi na priče reagirali na isti način.
“Ono što sam primijetila u dosadašnjem kontaktu s publikom jest to da ljudi reagiraju na moja djela ovisno o svojim osobnim iskustvima”
U prvim reakcijama koje sam dobila pokazalo se i da ova zbirka priča ima svojstva afrodizijaka i da je idealna za čitanje u dvoje, barem sam tako vidjela u prvim reakcijama koje sam dobila putem poruka i na Goodreadsu. Mislim da bi zbog toga ova zbirka mogla biti idealan poklon za Valentinovo.
No, svjesna sam da sve reakcije ne mogu biti dobre, da mogu očekivati i razne neugodnosti i to je jedan od razloga zbog kojeg sam uzela pseudonim. No, pseudonim nije samo mjera zaštite, vjerujem da čitateljima može biti zanimljivo razmišljati o tome tko se krije pod velom Victorie Belleze.
Erotika je često i ogledalo društva. Jeste li htjeli ovim pričama komentirati i šire teme – rodne uloge, slobodu želja, tabuizaciju seksualnosti?
Seksualnost je subverzivna samo ako je u sukobu s represijama društva. U Hrvatskoj represije nisu toliko ekstremne da bi se oni koji se usude govoriti o njoj osuđivali na smrtnu kaznu, ali očito je da ipak postoje. Mislim da se to, između ostalog, ogleda u činjenici da u hrvatskom leksiku uopće ne postoje riječi za brojne seksualne prakse, primjerice, fingering, što znači da smo toliko naviknuti da ne govorimo o seksu da naprosto nismo razvili ni pojmovnik kojim bismo obuhvatili sve senzacije čulnog svijeta. Ne mislim da je nužno prisiljavati ljude da govore o toj temi, naročito ako su sramežljivi, no smatram licemjernim puritanstvo onih koji sebi dozvoljavaju seks, a žele ga zabraniti drugima.
“Seksualnost je subverzivna samo ako je u sukobu s represijama društva”
U tom kontekstu naročito je licemjerno to što se od žena očekuje da ne pričaju o erotici i moja odluka da uzmem pseudonim bila je djelomično motivirana time što je mizogini patrijarhat prema ženama koje otvoreno pokazuju svoj seksipil pun okrutnosti, prezira i mržnje. Žene se potiče da s ponosom govore o svojoj patnji, a da se svog užitka srame, iz tog je razloga žena koja nije objekt nego subjekt požude često prisiljena na skrivanje, maskiranje istine, prešućivanje, tajenje i laži.
U povijesti svijeta brojne su države i carstva pokušavale sputati moć seksualnosti, uskratiti je ljudima i upregnuti ga u okvire svojih političkih ideja. Ali seksualnost je uvijek opstajala, ona je snažnija, vječna i trajnija od svih carstava i era – njena ljepota pobjeđuje, čak i kad je zabranjivana, čak i pod cijenu najveće kazne, pa je pseudonim Victoria Belleza ujedno i moj umjetnički statement.
Foto: Bodoni, Victoria Bellezza
