Kada sam prije više od dvadeset godina gledala film “Memento” ostala sam impresionirana, ne toliko pričom, radnjom, glumcima, koliko načinom kako ovaj film priča priču. Scene filma se nižu nekronološki što je kod mene (a kasnije sam shvatila – i kod svih) ostavlja dojam dezorijentiranosti jer mi, gledatelji moramo spojiti elemente priče na isti način na koji protagonist shvaća što se događa oko njega. I tako postajemo više od promatrača. Odmah sam zapamtila ime režisera – Christopher Nolan.
Oppenheimer – prekretnica u Nolanovoj filmografiji?
Uslijedili su filmovi ” Insomnia”, “Batman Begins”, “Inception”, “The Dark Knight”, “The Dark Knight Rises”, “Interstellar”, “Dunkirk” i “Tenet”, da spomenem ove koji su mene dojmili. Nakon “Dunkirka” sam imala podvojene osjećaje, i sada s vremenskim odmakom mogu kazati da mi se činilo da je to možda najveća epska priča koju je Nolan mogao obraditi. I onda je najavljen film “Oppenheimer”. O temi znam dosta, davno sam čitala i “Proces stoljeća” Ivana Supeka; knjigu sam prije nekoliko mjeseci uspjela naći u antikvarijatu u Rijeci, naručila je i pročitala. Zapravo, još je čitam, “napreskokce”… Zaboravila sam koliko je dobar roman i ne mogu se još rastati od njega. Pisan netom nakon cijelog procesa, 1963. objavljen, sada je opet aktualan i iskreno ga preporučujem za čitanje. Kada je već tema, zbog filma, aktualna.
I takva, puna impresija, sam pogledala film. Odmah je uočljiv taj nolanovski potpis – momentalno sam postala više od promatračice; scene se nižu na njegov karakterističan način. Hoyte Van Hoytema opet donosi savršene slike, kadrove, kao što je to radio i za filmove “Dunkirk”, “Interstellar” i “Tenet”. Iako vizualno karakterističan nolanovski film, zahvaljujući uspješnoj suradnji s Hoytemom, Nolan je ovog puta ostvario nešto drugačiju dinamiku filma, barem od one očekivane; možda je to zbog suradnje s Jennifer Lame koja potpisuje montažu… ne znam, ali promjena mi se vrlo svidjela. Dug, težak i mastan film… Nešto što obično ne preferiram, ovog puta se pokazao kao odlična kombinacija vizualnog, zvučnog i ritmičkog doživljaja filma. A glumci? Eh, tu je bilo iznenađenja.
Cillian Murphy je već toliko komuniciran i sudjeluje u promociji filma da je zapravo ispunio visoka očekivanja. Njegov portret Oppenheimera je bez greške! Čak sam ga sličnog doživljavala u romanu “Proces stoljeća”, Ivana Supeka. Emily Blunt kao supruga i Florence Pugh kao ljubavnica, obje “oštećene”, obje, možda ne jednako, ali obje dovoljno loše tretirane od strane Oppenheimera, odlične su u svojim ulogama. Matt Damon kao general Leslie Groves, Robert Downey Jr. kao Lewis Strauss (onaj koji je prezirao Oppenheimera!) su isto odlični u svojim ulogama. Ne, ono što se mene najviše dojmilo je jedna sporedna uloga, čak epizodna, u vjerojatno najvažnijem dijelu filma: sceni legendarnog poslijeratnog susreta u Ovalnom uredu Bijele kuće. Susreta Oppenheimera i predsjednika Harryja S. Trumana kojeg glumi fantastičan Gary Oldman! Evo, od cijelog filma, od svega što sam (dugo i s maksimalnom pozornošću!) gledala, ja sam izlazeći iz kina prijateljici koja obožava Garyja Oldmana krenula momentalno prenositi svoje oduševljenje.
Ovo je susret predsjednika najveće vojne i političke sile na svijetu i znanstvenika koji je kreirao najužasnije oružje u povijesti (… izgleda i budućnosti) ljudskog roda. Oppenheimer se skuplja i savija na kauču ispred njega, poput uplašenog, plahog dječačića, mrmljajući da ima “krvave ruke”. Gary Oldman je u toj sceni zapravo, zajedno s Cillianom Murphyjem kreirao pravi okršaj glumaca titana. Usudila bih se reći da je ovo jedna od najboljih filmskih scena ikada snimljena u filmskoj povijesti. Ovo je jedna od onih scena koje će ostati urezane u kolektivnu memoriju, koja će se citirati i na koju će se referirati.
Film “Oppenheimer”, u retrospektivi, bi mogao biti prekretnica u Nolanovoj filmografiji. Kao da je sve što je do sada u svojoj karijeri usavršio izokrenuo kako bi dopro do najskrovitijih trenutaka i emocija, onih vidljivih dijelova priče, i onih koji se “samo” osjećaju.
Fotografije: Stillovi iz filma
