Nisam od ratnih filmova, štoviše izbjegavam tu filmsku tematiku. Koji je smisao gledati temu rata, koja je itekako stvarna, danas ili bila u prošlosti, gledati kako se uzaludno gine za „više ciljeve“. O ratovima su ionako uvijek odlučivali ONI drugi. A mi iz te fotelje ne možemo baš ništa.
Sinoć sam pogledala Na zapadu ništa novo, službeni njemački kandidat za Oscara, film koji recenziraju s puno poštovanja i hvalospjeva, predviđaju mu ulazak na Oscare i brojne druge nagrade. Sinoć sam pogledala jednostavno – izvrstan film, nakon dugo dugo vremena. Onaj od kojeg se slediš, kojim se oduševiš, nakon kojeg ostaneš razmišljati o svemu što si od njega doživio. I nosi tešku ratnu tematiku, podsjeća na sav besmisao rata. Eto, filmovi o ratu imaju smisla samo onda kada nas podsjećaju na besmisao ratovanja.
Film je snimljen prema najznačajnijem romanu njemačkog književnika Ericha Marie Remarquea koji ga je napisao pod utjecajem vlastitog iskustva sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu kao mladi vojnik. Izlazio je tada u nastavcima kao dodatak u liberalnim berlinskim novinama Vossische Zeitung, sve do dolaska nacista na vlast 1929. godine kada se našao na popisu naslova koji se ne uklapaju u njihovu viziju buduće Njemačke. Bio je spaljen i zabranjen. Izvan Njemačke, ovaj antiratni roman je doživio veliki uspjeh i već dvije holivudske ekranizacije. Prva ekranizacija redatelja Lewisa Milestonea iz 1930. je briljirala na Oscarima te je osvojila sedam nominacija i dva kipića, a ušla je u povijest kao prvi oskarovski pobjednik snimljen prema nekoj knjizi. Druga je nastala 1979. kao televizijski film u režiji Delberta Manna i osvojila je Zlatni globus. Ovogodišnja ekranizacija redatelja s berlinskom adresom Edwarda Bergera, prva je na originalnom njemačkom jeziku, i veliki je Netflixov filmski adut jer ga upravo tamo, nakon što je premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Torontu, možete pogledati.
Radnja prati mladića Paula Bäumera (tumači ga sjajan mladi austrijski glumac Felix Kammerer) i njegove kolege i prijatelje koji se potaknuti zajednicom i domoljubljem samovoljno prijavljuju u rat, vjerujući zadovoljno da čine nešto plemenito i uzvišeno. Nakon dolaska na Zapadnu bojišnicu, ta se slika brzo razbija u niz teških blatnih ratnih prizora, u niz izlazaka iz rovova direktno prsima u kišu metaka, a njihovu početnu euforiju sudjelovanja uskoro zamjenjuje golemi strah i beznađe. Jer tako to izgleda kada ste u ratu, a to su doživjeli upravo oni njemu stvarno izloženi na bojišnici. Nema tu nikakve uzvišene ideje osim borbe za goli život onih koji ne odlučuju. Onih koji naprosto moraju u rat jer je sada to tako. Ova je ekranizacija pokušaj da samo zamislimo kako je to moglo izgledati u Prvom svjetskom ratu, kada je uzaludno poginulo 17 milijuna ljudi. To je najmanje prikazivan povijesni rat pa je utoliko radnja posebno zanimljiva. No, svaki rat je uzaludan, težak i za one koji ga nisu prošli iz prve ruke, taj strah od smrti koja je stalno tu negdje je nezamisliv.
Nakon što je iskusio oskudicu, ranjavanje i svjedočio pogibiji svojih školskih prijatelja i poznanika, Paul polako gubi vjeru u svoja domoljubna načela, a mi do kraja filma nastavljamo pratiti prikaze rata u svoj njegovoj besmislenosti. Fotografija je fantastična, čak često fukncionira i kao samodostatna kategorija. Pojedini kadrovi poput pogleda prema vrhovima drveća, dugi mirni prizori nemilosrdne zime i vjetra, ratišta iz ptičje perspektive, svi oni tako poetično dočaravaju svu tragičnost rata. Glazba koja prati svaku ključnu ratnu scenu je jezivo ponavljajuća, i tada samo naslućujete koliko će ih još poginuti. Također, prizori u kojem se gomile uniformi peru i suše, a imena na njima se skidaju i zamjenjuju s novima unovačenih mladića koji dolaze kao svježe topovsko meso na bojišnicu, je također jeziva. Dokaz je to kako su ljudi u ratu samo broj koji se skida s lančića nakon što poginete i ostaje vaš jedini dokaz sudjelovanja i vašeg domoljublja. Paralelno sa slikama blatnih krvavih strahota, pratimo scene onih koji jedu tople kroasane, doduše, jedan dan odstajale, voze se u toplim vlakovima i pišu elegantnim nalivperima, i koji upravo odlučuju o životima. Količina njihovog ega upravlja odlukom kada je vrijeme da se stane i potpiše to primirje. O količini njihovog ega, ovise još tisuće života. Jezivo.
Moram li vam uopće reći koliko je tužno za gledati taj kontrast smrti na bojšnici i onih koji su na toplom i muči ih čast. Radi se doslovno o posljednjih petnaest minuta Prvog svjetskog rata koji je u filmu prikazan ključno i apsurdno, onako za kraj kada doista nema smisla poginuti. Naslov romana i istoimenog filma odnosne se na Zapadno bojište, najznačajnije bojno polje Prvog svjetskog rata. Otvorila ga je njemačka vojska okupacijom Luksemburga i Belgije preko čijih teritorija je namjeravala uspostaviti kontrolu nad industrijskim područjima Francuske. Brzo napredovanje njemačkih snaga zaustavljeno je Bitkom na Marni gdje pobjeđuju snage Antante. Nakon ove bitke, sukobljene strane utvrdile su svoje položaje na crti bojišnice koja se protezala od Sjevernog mora sve do švicarske granice s Francuskom, i otpočele su pozicijski ili rovovski rat. U svojoj osnovi, crta bojišta je ostala gotovo nepromijenjena sve do kraja samog rata. Na toj je bojišnici tijekom Prvog svjetskog rata poginulo 3 milijuna muškaraca koji su uspjevali okupirati pa braniti pa se opet boriti za svega nekoliko stotina metara teritorija.
I znate što je još jezivo, da se nakon ovakvog antiratnog zastrašujućeg romana napisanog iz vlastitog iskustva jednog mladog vojnika, dogodio i Drugi svjetski rat, a nakon toga još hrpetina ratova u svijetu, da ne spominjemo naš rat, ili pak ovaj aktualni u Ukrajini. Ništa od spominjanja, ekraniziranja, direktnog suočavanja sa zastrašujućim činjenicama ne pomaže spriječiti sve buduće ratove. Oni se i dalje vode, kao da se nismo dovoljni izranjavali sa svim prethodnim ratnim tragedijama. Samo si na kraju postavljam pitanje, bi li svijet bio drugačije mjesto da njime upravljaju žene.
