“Njegova podržavajuća ruka – kuriranje kustosa: Davor Matičević” najnovija je izložba iz ciklusa Okidači kojim MSU poziva umjetnike, kustose i kustoske kolektive da se kritički osvrnu odnosno reagiraju na muzejski fundus. Otvara se u četvrtak, 9. 11. 2023. u 19 sati, u MSU Black Boxu. Naziv izložbe je preuzet iz citata Ivana Posavca iz razgovora koji je dao za časopis „15 Dana“ objašnjavajući da veliki dio njegovog fotografskog opusa, kao i onog Mije Vesovića, ne bi postojao da ih Matičević nije podržavao.
Njegova podržavajuća ruka – kuriranje kustosa: Davor Matičević
Na poziv kustosice MSU Leile Topić koja je za „okidanje“ muzejskih Zbirki izabrala rad s kustoskim kolektivima, platforma za audiovizualna istraživanja JDS (Leri Ahel, Željko Luketić) odlučila se za novo čitanje kustoskog opusa Davora Matičevića (Split, 5. 8. 1945. — Zagreb, 13. 5. 1994.). Premda je njegov lik već poslužio kao inspiracija za izdanje časopisa DIK Fagazine – Zagreb – Queering the Museum, želja je ove izložbe reinterpretirati muzejsku i duhovnu baštinu Davora Matičevića korak dalje, uzimajući u fokus i njegov profesionalni opus kao izniman doprinos zajednicama te promatrajući ga kao jednog od prvih kustosa koji je bio sposoban razumjeti naslijeđe kustoskog diskursa i njegove nestrukturirane složenosti istodobno se igrajući s različitim i često kontroverznim poticajima.
Kustosi izložbe Leri Ahel, Željko Luketić i Leila Topić polaze od pretpostavke da queer pozicije nisu samo dugine boje, seksualne preferencije ili tjelesne slobodoumnosti, nego u širem kontekstu društva, identiteta i međusobno prožimajućih utjecaja propituju može li i na koje načine seksualnost poslužiti kao jedan od mogućih alata kustoske prakse – upravo na primjeru kustoskih odabira Davora Matičevića.
Queer je pojam koji u širem smislu propituje normativne sustave i odnose unutar društva i pojedinca. Pripadajuća teorija shvaća rod i seksualnost kao konstrukte koji su podložni povijesnim i kulturnim mijenama. Ideja queera zagovara udaljavanje od trajnog i stabilnog identiteta, povezujući seksualne orijentacije s drugim identitetskim oblicima stvarajući tako ideju intersekcionalnosti i dokazujući da upravo preplitanje mnogostrukih modela identiteta rezultira plodnim hibridnim modelima identifikacija.
U recentnim aktivnostima progresivnih muzeja i instituta suvremene umjetnosti nerijetko se pokazuju opusi suvremenih umjetnika i umjetnica koji su, prema modernim standardima i posve samoinicijativno, queer. Međutim, te izložbe u određenom smislu, izoliraju taj pojam unutar vlastitog, samostvorenog prostora. S obzirom da je riječ o našim suvremenicima, takve izložbe zapravo tek podcrtavaju već postojeći narativ koji vidi seksualnost kao inherentno podijeljenu između heteroseksualne većine i queer manjine. Posljedica takve (samo)izolacije je da diskurs postaje hermetičan, nevidljiv i nečitljiv unutar šireg društvenog radijusa. Davor Matičević ostao je upamćen za širu javnost kao prva javna žrtva AIDS-a, što ga je za umjetnike mlađeg naraštaja, umjetničke kritičare, pisce ili povjesničare umjetnosti, uvrstilo u queer povijest umjetnosti bez dodatnog poznavanja na to kako i na koje načine je ona u njegovom kontekstu i radu zapravo manifestirana. Nadalje, kriza je AIDS-a u razvijenim demokracijama, od druge polovice 80-tih, poslužila kao svojevrsni katalizator za nova savezništva, isticanja seksualnih sloboda i jednakosti, borbi protiv netolerancije i nasilja ili širenju društvenog horizonta, s queerom koji je sugerirao stanje izvan podjele seksualnih razlika. Međutim, naša se lokalna sredina, a što će se vidjeti na izloženoj dokumentaciji koja prati medijske reakcije o Matičevićevoj bolesti i smrti, urušila u nesnošljivost i kriminaliziranje AIDS-a medijskim harangama, dodatno marginalizirajući prava seksualnih manjina.
Proučavajući povijest izložbi i kustoskih odabira Davora Matičevića želimo pokazati da postoji povijest identitetskih razlika, koliko god ona bila prikrivana i negirana od stane našeg društva turbulentnih 90-ih. Izložbe koje je kustoski potpisivao Davor Matičević imaju snažnu tendenciju odmaka od binarnih podjela, zato u postavu radije promatramo složene reprezentacije iskliznuća, erupcija, preklapanja ili potiskivanja seksualnosti. Upravo na primjerima izložbi fotografija Josipa Klarice ili Roberta Mapplethorpea, performansa Vlaste Delimar i Željka Jermana, pojedinih slika Milivoja Bijelića, Zvjezdane Fio ili Vladimira Jovanovića uočavamo da je seksualnost snažan katalizator Matičevićevih istraživanja, vjerojatno zato što se tako često opire čitljivosti i transparentnosti prema našim uvriježenim koncepcijama. U njegovom kustoskom opusu bilježimo prožimanje elemenata visoke i popularne kulture (slika i motiva iz povijesti likovne umjetnosti odnosno reklama, fotografija, stripova te elemenata preuzetih iz masovnih medija), zbog kojih je njegova kustoska praksa obilježena dinamičnim i sveobuhvatnim interesom i stanovitim otporom prema konvencijama.
Izložbe koje nastoje istražiti seksualnost, lako se urušavaju u puka istraživanja razlika, što ovdje nastojimo izbjeći. Smatramo ih primarno poželjnima upravo zato što se tako rijetko vide u muzejskom kontekstu, a neosporno je da je takav pristup isticanja razlika i sam Matičević u svoje vrijeme želio dekonstruirati. Njegova praksa obuhvaćala je brojne inovativne fenomene domaće i međunarodne scene praćene promišljanjem iskosa. Stoga postavljamo pitanje što bi se dogodilo ako pojmom queer zamijenimo uobičajeni interpretativni kontekst; ne kao pomodnu muzejsku ideju ili sinonim za isticanje građanskih prava, nego kao stvarni prijedlog i mogućnost koji obogaćuje kvalitetu kulturnog rada bilo koje vrste.
Za izložbu „Njegova podržavajuća ruka – kuriranje kustosa: Davor Matičević“ pripremljen je izbor djela autora i autorica koje je Matičević „podržavao“, privatna dokumentacija fotografija, kataloga, pisama, dogovora i skica za izložbe, te vremenski prolaz kroz njegovu kustosku povijest unutar tadašnje Galerije suvremene umjetnosti čiju transformaciju u današnji Muzej suvremene umjetnosti, nažalost, nije doživio.
