Razgovarali smo sa spisateljicom, dizajnericom i osnivačicom Instituta održive mode Ivanom Biočinom te mladom aktivistkinjom Mijom Bradić o relativno novom prijedlogu Europskog ureda za okoliš prema kojem bismo trebali kupovati 75 posto manje nego sada ako želimo spasiti Zemlju od daljnjeg zagrijavanja

Europski ured za okoliš krajem ožujka je objavio izvještaj pod nazivom Wellbeing Wardrobe: A wellbeing economy for the fashion and textile sector. U njemu su izneseni prijedlozi kako bi se modna industrija mogla promijeniti u sustav koji nije orijentiran samo na rast već i na zdravlje ljudi i okoliša. Naveli su kako uspostaviti pravila za smanjenje količine proizvodnje i potrošnje, kako osigurati socijalnu pravdu na globalnog razini, kako zdravo i pravedno upravljati putovanjem kroz tu tranziciju prema održivijem sustavu te kako bi mogao izgledati novi sustav u kojem odjeća i drugi tekstili dolaze do konzumenata na načine koji ne ovise o prekomjernoj proizvodnji i prekomjernoj potrošnji.

Da bismo došli do tog održivijeg sustava odnosno da bismo zadržali zagrijavanje Zemlje ispod 2ºC do 2050. godine i zaustavičli raskrčavanje šuma i drugog raslinja radi poljoprivrednih zemljišta za uzgoj vlakana kojih bi, prema sadašnjoj situaciji, modnoj industriji do 2030. trebalo još 35 posto više nego danas, naveli su u izvještaju, trebali bismo kupovati 75 posto manje nove odjeće nego što to u ovom trenutku činimo. I ne samo to, trebali bismo kupovati odjeću koja traje dulje te bismo onu koju više ne nosimo obavezno trebali reciklirati. Proizvođači odjeće bi se pritom trebali pobrinuti da poboljšaju prava radnika te se pobrinuti za one koji bi zbog smanjene proizvodnje mogli ostati bez posla.

Iako ti navodi na prvu zvuče utopistički, klimatska aktivistkinja, borkinja za prava žena i planeta, Mia Bradić, koja je prošle godine sudjelovala na konferenciji COP26 u Glasgowu, kaže “da su sve društvene norme i pravila izmišljeni u nekom trenutku te da se možemo značajno približiti našim utopijama ako počnemo razmišljati izvan tih okvira koji su nam zadani.” A ističe i da su gore navedeni ciljevi puno manje ambiciozni “u odnosu na ciljeve brojnih klimatskih aktivistkinja i aktivista te znanstvenica i znanstvenika koji zagovaraju ostanak unutar 1.5ºC zagrijavanja do 2030. godine. Vjerujem da se navedeno zasigurno može ostvariti, a mislim da veliku važnost ima i edukacija o štetnim utjecajima modne industrije. Kada postignemo kolektivnu svijest o dinamikama moći koje modna industrija promovira u ovom trenutku, u kojima najviše ispaštaju radnice iz klimatski najpogođenijih zemalja čija se ljudska prava sustavno krše, počet ćemo više razmišljati o opcijama koje su u suprotnosti neprestanom kupovanju nepotrebnih količina odjeće loše kvalitete i zajednički zagovarati promjenu mode. Dobra stvar je što brojni ljudi u Hrvatskoj već imaju naviku popravljati odjeću, kupovati ono što im je zaista potrebno i s namjerom da traje ili kupovati u second hand trgovinama, a da možda i nisu svjesni klimatski pozitivnih strana tih navika.” 

S njom se slaže i osnivačica Instituta za održivu modu Ivana Biočina no ona nije tako pozitivna oko ostvarivanja samih ciljeva. “Tko prati izvještaje vezane uz tekstilnu industriju zna da su u prošlom desetljeću bila velika predviđanja za 2020., po izvještajima smo već trebali živjeti u predivnom ‘zelenom’ svijetu, gdje je sve bolje i ljepše. Umjesto ‘premetanja papira’, prebacivanja odgovornosti na potrošače te negdje u bližu ili daleku budućnost, kroz predviđanja i izvještaje, Europa itekako ima moć – ako uopće želi prave pomake. Ovako ćemo samo dobiti niz bombastičnih naslova, paniku, anksioznost i usmjeravanje pažnje s pravog problema, kao i mogućih rješenja. Ukratko, ništa od navedenog se neće dogoditi, samo ćemo uskoro dobiti još jedan izvještaj i opet nastaviti već poznati, dobro uspostavljeni niz.” Biočina smatra i da budućnost već živimo. “Realna vizija je pred nama, živimo ju – čine se veliki pomaci prema održivosti, a usporedno buja ultra fast fashion. Tako da, stvari su bolje no ikad, i gore no ikad. Stremljenje prema održivosti, uz ultra fast fashion, novo niče, staro raste – na steroidima.”

Mia Bradić, s druge strane, kaže da je promjena na bolje moguća uz promjenu društvene svijesti i percepcije mode. “Mislim da je budućnost mode kreativna, angažirana i decentralizirana, ali i istovremeno nespojiva s riječju industrija”, kaže i dodaje da nam prioritet mora biti kolektivna akcija. “Preporučila bih pridruženje lokalnoj grupi koja se bavi klimatskim i okolišnim problemima, a postoje i brojne organizacije koje se bave upravo negativnim utjecajima modne industrije i zagovaranjem promjena na tom području. Svaki čitatelj i čitateljica, bez obzira na to jesu li prije imali doticaj s temom klimatskih promjena, ima neko znanje i vještine koji mogu doprinijeti klimatskom pokretu.” Upozorava i na to da je važno uočiti greenwashing odnosno situacije u kojima nam brendovi prodaju određene proizvode s oznakom ‘eko’, a koji su tu oznaku zaradili primjerice jer u sebi imaju svega 10 posto organskog pamuka te se zapravo uopće ne radi o održivom komadu. Takvim postupcima samo zavaravaju kupce dok i dalje pridonose klimatskim promjenama, devastaciji okoliša i ugrožavanju zdravlja svojih radnica i radnika. “Za one koji žele promijeniti svoje osobne navike preporučujem prije svega čuvanje one odjeće koju već imaju te popravljanje iste umjesto bacanja, ali i kupovanje samo onoga što im je potrebno, kupovanje u second hand trgovinama ili od manjih tvrtki koje imaju jasno izražene klimatske ciljeve potkrijepljene dokazima o njihovom utjecaju na okoliš (ako za to imaju financijske mogućnosti)”, zaključuje Bradić.

S time se slaže i Biočina koja kaže da treba krenuti od edukacije. “Pođite od sebe, za početak izbjegavajte bombastične, apokaliptične naslove, ako vas nešto zanima, krenite na put učenja – život i svaki dio industrije je složen. Zapitajte se koliko ste spremni na stvarne promjene? Vjerujem da se u svakom od nas, u odgovoru na to pitanje, krije pravi odgovor naše budućnosti. Njegujte promjenu, pa makar postoji kao zrno, sjeme, taj osjećaj da život mora i može biti bolji, da ‘ovo’ nije ‘to’. I krenite gdje jeste, što god to značilo – kako će to izgledati za svakoga ponaosob, individualna je odluka koja se oblikuje u životu pojedinca; gdje živi, kako može pridonijeti, što promijeniti. Pojedinac koji osjeća taj potencijal, te djeluje, najviši je ideal kojem možemo stremiti.” Uz ovakve savjete i budućnost koja bi se mogla ostvariti njihovom primjenom možda i nije tako teško zamisliti postizanje gore navedenih ciljeva.

#moda tema