“Ne postoji bit umjetnosti”, primijetio je Vito Acconci u intervjuu sa Cindy Nemser 1971. godine. Umjetnik Vito Acconci, postao je poznat i slavan tijekom 1970-ih, prvenstveno po svojim erotskim performansama i instalacijama. Acconcijeva izjava sugerira da gledatelj ne treba tražiti bit tj. smisao unutar umjetničkog djela, već umjesto toga mogućnosti koje umjetnost i umjetničko djelo mogu stvoriti. No, krenimo od početka
Eros u umjetnosti, često uzet kao frojdovska konceptualizacija želje, pozicioniran je kao sila koja sadrži potencijal da potkopa konvencionalne norme. Kako su ga preuzeli umjetnici kao što su ORLAN, Carolee Schneemann i Marcel Duchamp, eros je transformirao umjetničku produkciju kako bi predstavljao moćne alternative ustaljenim umjetničkim praksama. Feministička umjetnost i teorija 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća prikazuje kako su žene od predmeta motiva umjetničkog djela došle do kreatora umjetnosti. Tadašnji radovi naglašavaju načine na koje umjetnice kao što su Judy Chicago i Barbara Smith ne samo da su napravile prostor za sebe u svijetu umjetnosti, već su i promijenile ne samo ono što je “umjetnost”, već i kako je nastala i gdje se prikazivala. Feminističke umjetnice mijenjale su prikaze erotike koristeći tijelo kao željeni subjekt, a ne kao fetišizirani objekt umjetnosti.
Erotika, erotski motivi u vizualnim umjetnostima, filmu, književnosti i sl. i dalje su često tabu mjesta kojih se sugovornici ne dotiču. Takvi motivi i teme često padaju na leđa LGBTIQ zajednice i oni stvaraju siguran i otvoren prostor za temu. Hvala im na tomu, no svi bi trebali imati takav pristup erotici. Jer, erotika, posebno ona u umjetničkim disciplinama, nas mnogočemu uči. Sjećam se kada sam kao djevojčica s police kućne biblioteke uzela roman „Američki san“ Normana Mailera, napisan 1965. godine i ostala u potpunom šoku nakon što sam ga pročitala. Isto tako sam ostala u potpunom šoku kada sam prvi put pogledala film „Otac na službenom putu“, točnije scenu seksa u zadnjih deset minuta filma između Mehmeda Meše Zolja i Ankice Vidmar, glumili su ih Mira Furlan i Miki Manojlović. Jedno i drugo djelo prikazuju seks na posve dva odvojena načina. Prvi je sirov, ponekad grub, perverzan, ponekad nježan, s tuđim partnerima i neopisivo primamljiv, dok je drugi, onaj na filmu skoro pa izjednačen sa silovanjem tj. radi se o tzv. seksu na balkanski način. Svi ti i drugi prizori mnogo utječu na sliku i odnos prema tijelu i seksualnosti.
S LGBTIQ umjetnicima, prvenstveno onim vizualnim, seks se počinje prikazivati kao nešto nježno i emotivno. New Queer Cinema je tijekom 1990-ih pridonio tomu prilično. Ipak film najlakše dolazi do kulturne publike i iako neprimjetno, poučava ju. Sjetimo se samo filma „My Own Private Idaho“. Ovaj film, usudila bih se reći, je queer filmove unio u mainstream i omogućio nastanak drugih poput „Brokeback Mountain“ i „Milk“. Mislim da smo što se tiče odnosa prema tijelu i seksualnosti prilično napredovali od 1965. i „Američkog sna“ do „Planine Brokeback“ 2005. No, o kakvom se to putu radi i nazire li mu se kraj?
Umjetnici su dugo istraživali sebe i druge kroz umjetnička djela identiteta. Portret i osobni izričaj sastavni su dio umjetnosti još od prvih otisaka šaka na zidovima špilja. Možda se s osobnim prikazom i doživljajem sebe najviše (ili bolje rečeno; najpoznatije) bavila američka likovna umjetnica Cindy Sherman. Njezin autoportret naslovljen „Untitled Film Still #21“ bavi se upravo pitanjem doživljaja sebe i svog tijela. Kada prvi put pogledate ovu sliku, mogli biste pomisliti da je to samo dopadljiva fotografija mlade žene u gradskoj ulici, ali to nije tako. Sherman ga je postavila tako da izgleda kao da je i sama žena lik iz crno-bijelog filma 1950-60-ih. Za ovu likovnu seriju umjetnica se poigrala identitetom – oblačila se u različite likove stavljajući perike, odjeću i šminku, a zatim se smjestila u pažljivo uokvirene scene koje bi dočarale filmske kadrove. Dosjetljivo je kombinirala fotografiju s filmskim kadrom.
Seksualnost i identitet svi doživljavamo na posve osobnoj razini, no postoje iskustva u odnosu prema drugim ljudima i/ili stvarima. Kategorije „seksualnost“ i „umjetnost“ su kolektivne i društvene. Različite kulture stvaraju ih i razvijaju na različite načine. Jedan od osnovnih načina kako je naša zapadna ili još točnije; zapadnoeuropsko-balkansko-mediteranska kultura definirala umjetnost i seksualnost jest kao izraz individualnog tj. onog „osobnog“. Naša kultura daje veliku, vjerojatno povijesno neviđenu, vrijednost ideji individualizma. Budući da smo umjetnost i seksualnost učinili primarnim oznakama individualizma, one su iznimno važne za našu kulturu. Koliko li se samo troši vremena i novca koje im posvećujemo, a tek intenzivna zadovoljstva i ogromne frustracije koje nam donose!
Ukusi se mijenjaju, a uzimajući u obzir seksualnost i umjetnost vidimo da se mijenjaju i u različitim kulturama. Od rane renesanse umjetnost prikazuje seksualnost uglavnom kroz ženski akt, dok je golo muško tijelo skoro pa nevidljivo. Tizianova slika Danaje iz 1553. godine prikazuje Zeusa kao zlatnu kišu, Rembrandtova verzija mita prikazuje Zeusa kao svjetlost, dok Klimt 1907. ovaj mit slika kao autoerotsku scenu. Ovdje se radi o tradicionalnom konceptu koji kulturu i intelekt povezuje s muškarcem, a seksualnost i pasivnost sa ženom. Najveća promjena se dešava 1990-ih kada umjetnici zamjenjuju te koncepte. Tada su i nastale jedne od najvećih filmskih ljubavnih priča ispričana na velikom platnu, u mainstream društvenom i kulturnom okruženju; a i žanr erotskog trilera je u potpunosti vladao devedesetima. Što se glazbe tiče odmah na pamet pada Madonna s albumom „Erotica“. Devedesete su stvarno bile desetljeće erotskog spina!
Istovremeno erotika nas mnogo određuje, razvoj njezinog prikazivanja kroz povijest, kroz visoku umjetnost i popularnu kulturu; ono što je nekada bila čedna, sada je slobodna osoba. Upravo zato je bitno razumjeti utjecaj erotike u umjetnosti na osobnu seksualnost i isto tako kako osobna seksualnost utječe na prikaz erotike u umjetnosti. Paradoksalno je, ali istinito: naš osjećaj onoga što je individualno i osobno, zajednički je i kolektivan. I erotika u umjetnosti ga odaje.
