Jonathan Anderson trenutačno radi kostimografiju za novi film Luce Guadagnina, Challengers, Prada je radila kostime za film Elvis Baza Luhrmanna koji u hrvatskim kinima s prikazivanjem kreće 23. lipnja. Čini se da dizajneri sve češće postaju kostimografi. No mogu li taj posao odraditi jednako dobro kao što bi ga odradili školovani kostimografi?
Početkom godina najavljeno je da će britanski dizajner Jonathan Anderson ući u ulogu kostimografa za novi film Luce Guadagnina, Challengers. Redatelju suradnja s dizajnerima nije strana. Za kratki film The Staggering Girl koji je i koproducirao, kostime mu je kreirao kreativni direktor kuće Valentino, Pierpaolo Piccioli. Suradnje s modnim kućama nisu strane ni kostimografkinji, producentici i partnerici Baza Luhrmanna, Catherine Martin. Ona je za novi film o Elvisu koji potpisuje Luhrmann, na kostimima surađivala s kućom Prada, a njihove kostime je koristila i u filmu The Great Gatsby koji također potpisuje Luhrmann, a za koji je dobila Oscara za kostimografiju.
Brendovi općenito sve češće surađuju s filmskim ekipama, posebno ako one uključuju glumca ili glumicu koja je njihovo zaštitno lice. Bio je to slučaj s filmom Spencer u kojem Kristen Stewart u ulozi princeze Diane gotovo isključivo nosi Chanel čija je ambasadorica. Emma Stone u filmu Cruella nosila je Louis Vuitton čije je zaštitno lice, a mnogo prije nje Audrey Hepburn u svojim je filmovima inzistirala na tome da nosi Givenchy čija je muza bila. Suradnja s modnim brendovima nije novost u svijetu filma, ali čini se da se u posljednje vrijeme počinju brisati granice između uloga te da dizajneri sve češće postaju i kostimografi.
“Nije uvijek jednostavno prebacivanje iz mentalnog i kreativnog sklopa modnog dizajnera u mentalni sklop kostimografa i obrnuto, ali svakako je izazovno i privlačno”, govori nam Mirjam Krajina, kostimografkinja po obrazovanju i zanimanju koja ima i vlastiti brend torbi. “Postoji mogućnost da kostim gubi svrhu i postane puka izdizajnirana odjeća ili styling. Dizajneri sa sobom nose svoju modnu estetiku i jak modni potpis koji lako može previše dominirati i u tom slučaju je to ok jedino kada redatelj to izričito traži. Postoji naravno mogućnost da neki dizajneri naprave fenomenalan posao, da uspiju svoju estetiku podložiti kostimografskim zahtjevima.” Prada je to definitivno uspjela u Velikom Gatsbyju što je Catherine Martin potvrdila angažirajući je na novom filmu, dok Hubert de Givenchy prema mišljenju Edith Head koja je bila kostimografkinja na gotovo svim filmovima u kojima je glumila Hepburn, nije to činio vješto.
“Prednost mogu vidjeti u modnom filmu, koji je jako vezan uz modnu industriju i bitne modne dizajnere. Možda i u filmu koji je biografski vezan uz konkretnog dizajnera. Modni dizajneri tu mogu pridonijeti poznavanjem opusa rada pojedinih dizajnera, naročito suvremenih”, kaže Krajina, a u to smo se uvjerili u filmu House of Gucci. Film se snažno oslanja na komade istoimene modne kuće, ali je pritom povijesno točan. Naime, kostimografkinja Janty Yates muškarce u filmu odjenula je u Ermenegildo Zegna odijela koje su muški članovi obitelji Gucci doista nosili. Tko zna bi li to bio slučaj da je kostimograf bio Alessandro Michele, aktualni kreativni direktor kuće Gucci.
Ipak, odradili dobar posao ili ne, producenti nerijetko razmišljaju samo o tome tko će im donijeti najveću vidljivost, a onda na kraju i zaradu za film. “Modna imena puno su poznatija nego kostimografska imena. Vjerojatno ovako na prvu znate za rijetke kostimografe. Dizajneri poput Prade u priču donose svoj marketing i dizajnersku jačinu”, govori Mirjam Krajina. “Mislim da se prepoznatljivost danas kao i uvijek fatalno miješa u sve sfere umjetnosti i kreativnog izražavanja, a posebno preko društvenih mreža koje konzumiramo. Stoga me ne bi iznenadilo da se kostimografsko rješenje filma uz dizajnere ponudi i influencerima. Mislim da je očito da su granice umjetnosti, kulturne industrije i društvenih mreža nepostojeće”, zaključuje Krajina i daje nam zanimljivu tezu za razmišljanje. Ako ne postoje granice između uloga u kreativnim sferama, kako će nam onda u budućnosti izgledati obrazovanje za svaku od njih? Hoće li specifične vještine izgubiti na vrijednosti i što će se dogoditi s kvalitetom? To ćemo, izgleda, tek vidjeti.
