Od vječne obveze do promjenjive stvarnosti – kako suvremeno društvo preispituje tradicionalne odnose, prihvaćajući ograničeni vijek partnerstva i oslobađajući se tereta očekivanja da “prava ljubav” mora trajati zauvijek
Iako ne plivam u bračnim vodama i s partnerom živim bez pravog pravnog i/ili vjerskog papira, to ne umanjuje činjenicu da smo u monogamnoj i ekskluzivnoj partnerskoj zajednici jednakoj braku. I nas su odmalena hranili (ili bolje rečeno trovali) izjavama poput: “Smisao života je pronaći srodnu dušu”, “Kad naiđe pravi, znat ćeš i bit ćeš ispunjena”, “Prava ljubav nema roka trajanja i nije potrošna…”. No sad ispada da su nam svi oni (uključujući i Lanu Jurčević i Luku Nižetića) prodavali muda pod bubrege jer znanost već dulje vrijeme čovjeka, kao i većinu životinja, ne smatra baš u potpunosti monogamnim bićem, barem ne po svojoj prirodi.
“To nikako ne znači da ona nije moguća ili čak poželjna”, tvrdi evolucijski biolog, profesor David Barash, što se i vidi s obzirom na to da je ona i dalje najrašireniji i najprihvaćeniji oblik društvene zajednice (bez obzira na to što možda neki maštaju o vlastitom haremu). Kako je čovjek biće koje konstantno evoluira (iako možda malo presporo), neminovno je da evoluiraju i naše zajednice, stoga ne čudi što se sve više šuška o pojmu MODERNE monogamije.
Moderna monogamija s twistom
Što bi bila moderna monogamija? Monogamija “s twistom”, što znači da smo i dalje odani samo jednom partneru, ali twist je u tome da prihvatimo kako to ne mora trajati vječno, odnosno da taj odnos možda ipak ima rok trajanja (in your face, Lana i Luka!).
Oduvijek nam je nekako bilo nametnuto kako život treba izgledati – neka škola, posao, sigurnost, kućica ili stan u kojem ćemo živjeti s partnerom okruženi dječicom (ili ne, ako ne želimo), a kada djeca odu, s partnerom brojite jedno drugome bore na nekom kruzeru oko svijeta (figurativno rečeno, naravno) dok jedno od vas ne ode u vječna lovišta. Uz to je, naravno, obavezno da nas partner jednakim žarom voli i želi kao i prvog dana te da smo mu potpuno dovoljni.
Priroda ljudske privlačnosti
Tu dolazimo i do glavne premise tradicionalne monogamije – ako doista volite nekoga, drugi vas više neće privlačiti. Koja glupost, zar ne? Mislim, pored zdravih očiju i ušiju. Može li to doista biti moguće?
Esther Perel, belgijsko-američka psihoterapeutkinja i autorica, smatra da baš i ne: “Kad izaberemo partnera, mi se predajemo toj priči, ali ipak ostajemo vječno znatiželjni u kojim bismo još pričama mogli biti likovi.” Iako sama ne zagovara preljub, razumije ako i dođe do nevjere: “Nevjere nam nude prozor u te druge živote/priče, daju nam priliku da zavirimo u tog stranca u nama. Ona je često zapravo osveta naših propuštenih prilika”, te joj se sviđa pojam moderne monogamije: “Monogamija nam je nekoć predstavljala jednu osobu za cijeli život. Sad monogamija predstavlja jednu osobu u određenom periodu.”
Različite ljubavi za različite faze života
Pobornici takve teorije smatraju da je to zapravo prirodno jer se čovjekove potrebe razlikuju u različitim periodima života. Dok u 20-ima možda težimo kompatibilnosti s partnerom u lakoći življenja, u 30- ima nam je važnije da dijelimo slične svjetonazore, a u 40-ima možda više cijenimo vlastito vrijeme, vlastite hobije, vlastite rituale i tražimo nekoga tko će to razumjeti i poštovati. Naravno da ne možemo generalizirati, ali svima je svojstveno da se mijenjaju. Mijenjaju se naša razmišljanja, stavovi, prioriteti i sigurno nismo iste osobe s 25 i 45 godina. Zašto je onda teško pomisliti na to da su nam u različitim periodima potrebne i različite osobe?
Jay Shetty, britanski autor i motivacijski govornik, upravo na temu odnosa tvrdi: “U životu ćemo se svi zaljubiti barem u tri osobe – prva je vatromet, eksplozivna, golema, zapali nebo, ali isto tako brzo i izgori. Druga je svijeća, sporija, tiša, ima dulji vijek trajanja, ali ju naposljetku gasimo jer jednostavno nije bilo one početne iskre. Treća je ogledalo, pokazuje ti što zapravo ti jesi, sve tvoje mane, i najčešće ne voliš to što vidiš, stoga osjetiš potrebu skakutati ponovno malo do vatrometa ili svijeće. Morao sam proći sve tri ljubavi u životu kako bih shvatio da je upravo ogledalo najjača ljubav, ali samo ako je osoba koja drži to ogledalo usmjereno prema tebi suosjećajna, ne gura to ogledalo koje misliš da je razbijeno tebi u lice, već ga samo pridržava dovoljno dugo tako da shvatiš kako si taj odraz baš ti i da naposljetku zavoliš samog sebe. To je moja žena učinila za mene, pomogla mi je uvidjeti da nisam razbijen kako sam mislio. No i dalje ne vjerujem u tu jednu, jedinu srodnu dušu za svakoga jer smatram da postoji srodna duša za svaku pojedinu i različitu frekvenciju na kojoj trenutačno u životu djelujemo.”
Ograničenja tradicionalne monogamije
Možda će neki ustvrditi čemu izmišljati toplu vodu te pitati što nedostaje monogamnoj zajednici kakvu svi znamo i prakticiramo. Za početak, potencijalan ostanak u vezi koja nas više ne ispunjava jer je “dovoljno dobra” rezultira lažnim osjećajem sigurnosti zato što stavljamo plus jer nismo sami ispred minusa koji čini (ne)kvalitetnost takve zajednice. Monogamija tako postaje prisilni kavez, a ne naš izraz odanosti nekome, što dovodi do toksičnosti samog odnosa.
Naposljetku, i takve veze mogu završiti, a tada je osjećaj nespjeha puno veći ako smo se zavjetovali da će trajati vječno nego što bi on bio da smo ušli u taj odnos prihvaćajući mogućnost kako neće trajati zauvijek. Na to se nadovezuje još i komponenta okoline – svaki razvod ili prekid dugotrajnije veze “bez veze” (tipa, ako nema preljuba ili nečeg opipljivog, već ste se samo udaljili) na neki se način osuđuje, htjeli mi to priznati ili ne, jer uvijek je bilo važno “što će selo reći”.
Nova perspektiva bez novih problema
To breme koje nam je na leđa natovarila tradicionalna monogamija teško je nositi jer nam se čini da nemamo pravo na neuspjeh. Naravno, nije da moderna monogamija daje odgovore na sva pitanja ili zeleno svjetlo da se trebamo prestati truditi u odnosima općenito. Ne znači ni to da možemo otvoreno dati partneru do znanja kako je na nekoj vrsti probnog roka te ako ne zadovolji, bye-bye bez grižnje savjesti. Ne znači ni to da se pod svaku cijenu ne smijemo zadovoljiti onime što imamo i da stalno trebamo tražiti nešto bolje, uzbudljivije. Čak i to zvuči iscrpljujuće, zar ne? Tko kaže da pobornici moderne monogamije ne mogu pronaći i zadržati istog partnera do samog kraja, dapače, zašto ne? Mislim da svakome od nas zatitra mali smješak na usnama kad vidimo stariji par kako šeće zagrljen ili držeći se za ruke. Ali nikako im pronalazak partnera za do kraja svijeta nije imperativ, kao što se ponekad čini kod tradicionalne monogamije.
Zdrav pristup promjeni
Ono što trebamo jest samo uključiti zdrav razum i biti realni – znamo što je dovoljno dobro za nas, znamo koje su naše potrebe, znamo kako ih probati iskomunicirati partneru, a ako ni nakon svega odnos ne funkcionira – znamo da je potpuno normalno prekinuti to ako je to nešto što nas očito ne ispunjava. Bez obzira na to “kaj bu selo reklo”. Većina nas ne živi u tinejdžerskoj seriji ili romantičnoj komediji te ne nalazi na početku svog života partnera kojem će doživotno ostati lojalan. Dapače, ima istine i čari u tome kako trebamo poljubiti puno žaba da bismo našli princa/princezu. Jamči li to da je taj princ za “do kraja života”? Apsolutno nema jamstva. Bez obzira na to, smatram da još uvijek velika većina nas spada u nepopravljive romantičare koji se ne bi žalili da pronađu “svoju drugu polovicu”. Poanta je u tome kako treba promijeniti mindset općenito da postoji isključivo jedna srodna duša i da ne možemo imati ispunjen život ako ju ne pronađemo.
Prihvaćanje promjene u svim aspektima života
Sve se oko nas protekom vremena u društvu mijenja. Nekoć smo si bili feš, pa smo si bili cool, a danas smo slay. Mijenjamo stil odijevanja, glazbu koju slušamo, mijenjamo stilove u uređenju našeg interijera, mijenjamo automobile koje vozimo. Zašto onda bježimo od mijenjanja odnosa koje smo prerasli? Promjene su, ako su nužne, dobre. Inače bih još uvijek nosila kratke traperice preko debelih crnih najlonki dok mi u ušima odzvanja Papa Roach ili Limp Bizkit, kupala se u bordo kupaonici prekrivenoj brodskim podom (sorry, mama i tata) i vozila Suzuki Maruti koji se pali “na čok”.
Ako smo jednom odlučili da je tradicionalna monogamija baš taj univerzalan ključ za sreću, zašto ne bismo sad pristali na ovu monogamiju 2.0 koja doista ništa u shvaćanju odnosa ne mijenja, ni ne dovodi u pitanje odanost partneru, već samo mijenja trajanje partnerskog odnosa s neodređenog na određeno? Jednostavno, ulazimo u odnos bez opterećenja hoće li to biti baš taj “dok nas smrt ne rastavi” partner.
Možda postoji nešto oslobađajuće u tome da odnose koji traju forever after ostavimo u bajkama, a za stvarni svijet ostavimo odnos “dokle ide”. Pa tko kaže da taj “dokle ide” neće otići i u samu vječnost?
Foto: Pexels
