Ne tako davno postojala je utopijska ideja da će nas internet osloboditi. Nažalost, to se nije dogodilo, zato što alate koje ondje mogu koristiti potlačeni koriste i sami tlačitelji. A ti alati u suvremeno doba dolaze u obliku – društvenih mreža…
“Društvene mreže su promijenile način na koji se ratovi pokreću, prate i konzumiraju”, piše na početku knjige “War in 140 Characters” autor i novinar Davida Patrikarakos, koji tvrdi da, iako se sukobi i dalje odvijaju na ratištu, njih sve više oblikuju natjecateljske naracije na društvenim mrežama. Patrikarakos je otišao na “prvu liniju” modernog ratovanja kako bi intervjuirao ljude koje naziva homo digitalis: individualcima čije je umijeće na društvenim mrežama preoblikovalo vođenje suvremenih sukoba.
Među homo digitalisima tako su se našli tinejdžerica iz Palestine koja je pomoću Twittera prikazala sve strahote preživljavanja izraelskog bombardiranja Gaze; ukrajinska aktivistica koja je pomoću Facebooka prikupljala financijsku pomoć za opremanje ukrajinskih snaga koje su se borile protiv pro-ruskih separatista; bivši zaposlenik ruske “troll farme” zadužene za izmišljanje i širenje lažnih vijesti, te Elliot Higgins – bivši opsesivni igrač World of Wacrafta koji je pronašao dokaze da je Rusija odgovorna za obaranje leta malezijskog civilnog zrakoplova 2014. godine (iako su stavovi u međunarodnoj zajednici i dalje podijeljeni).
Tu je i mlada Senegalka, odrasla u Francuskoj, koju je regrutirao ISIL, točnije trojica muškaraca razgovarajući s njom preko Skypea. Ona je, doduše, sretnica koja je nakon mjesec dana života u kalifatu uspjela pobjeći doma, no upravo je Islamska država (koja je to umijeće naslijedila od Al-Qaede) primjer kako terorističke organizacije, čak i u trenucima dok gube bitku na tlu, mogu itekako jačati u digitalnom svijetu, regrutirajući i približavajući se najčešće osamljenim mlađim osobama ili onima koji pokušavaju u zapadnom društvu naći dublji smisao, a koji vrlo često ostaju zanemareni. Problemi nastaju kad oni postanu alat u rukama terorističkih manipulatora, spremnih na pokolje u ime svoje političke moći, i to sve pod krinkom više pravde i zazivanja Svevišnjeg.
NEKA NOVA PROPAGANDA
Iako je propaganda stara kao i ratovanje, ona je nekoć podupirala vojne operacije na terenu, dok danas te iste operacije na terenu podržavaju propagandu u cyberspaceu. Drugim riječima, informacije i internet mijenjaju načine na koje se ratuje, ali i razloge zašto se ratuje. Jedan od savršenih primjera je gore spomenuti ISIL. Iako džihadisti više nemaju moćnu vojsku, pretvorili su se u svojevrsnu franšizu koja navodi ljude da u njihovo ime radi napade kako bi ostali prisutni u globalnoj svijesti – a od tamo je nije tako lako iskorijeniti kao fizičku vojsku.
Dok su društvene mreže svakako odgovorne za prebacivanje moći s institucija kao što su vlade i velike medijske tvrtke na individualce i skupine individualaca, to može i ne mora nužno biti pozitivno, ovisno o tome tko i kako koristi taj glas. Cijela poanta homo digitalisa leži u umrežavanju i globalnoj povezanosti jer vam je cijeli svijet nadomak ruke, doslovno, preko pametnog telefona.
Propaganda funkcionira tako što ljudima pruža uvid u informacije. Međutim, pitanje je kakve su te informacije i jesu li istine? Dok smo nekoć birali dnevne novine koje čitamo i prema njima se politički opredjeljivali, istovremeno smo više propitivali te iste izvore. Danas, kad nam je cijela lepeza informacija besplatno dostupna, paradoksalno je da je čak i jednostavnije “ispirati mozgove” ljudi jer većina prati samo izvore koje smatra najvjerodostojnijima i koje ne propitkuje. Stječemo dojam lažnog filtriranja i kontroliranja informacija u našem “News Feedu”, dok se u stvarnosti učahurimo među skupinu istomišljenika koji dijele naše poglede, vjeroispovijest i predrasude.
Zanimljivo je da većina ljudi danas, pogotovo među mlađim generacijama, većinu vijesti dobiva iz društvenih mreža. Dakle, dobivamo odabrane informacije, što društvene mreže čini itekako snažnim sredstvom propagande i eksploatacije jer ako svi isto razmišljaju, vrlo je teško uopće razumjeti suprotne stavove, a kamoli usprotiviti im se, pogotovo ako ne želite postati društveni izopćenik.
I VLASTI ISKORIŠTAVAJU NOVE PLATFORME… U IME NACIONALNE SIGURNOSTI
Nisu pojedinci i građani jedini koji hrle na društvene mreže. Državni čelnici su sve svjesniji da itekako moraju pratiti što narod komentira i smjera zato da im se ne bi dogodilo još jedno “Arapsko proljeće”. Nikad prije niste mogli iz udobnosti svojeg doma kontaktirati Vladu neke države kao danas, kao što ni pojedini političari nisu mogli snimati svoje govore i selfije da ih vidi cijeli svijet (neki su se, voljeli ih mi ili ne, pokazali pravim stručnjacima u iskorištavanju ovakvog oblika propagande).
Vlasti koje razmišljaju unaprijed u potpunosti iskorištavaju online alate. Uzmite za primjer Rusiju koja je, na određeni način, predvodnik u tom području. Druga krajnost je Kina, u kojoj gotovo ništa nije dozvoljeno. Iako smo svi, ne tako davno, dijelili utopijsku ideju da će nas internet osloboditi (a do određene razine je to i učinio), činjenica je da će na kraju, ako uzmemo previše maha, vlasti uvijek “uzvratiti paljbu”.
U vrijeme kad se svi kunu u transparentnost, kao nekoć u Tita, postoje ipak granice koje ne treba prijeći. Dok je kod nas velike polemike izazvala objava registra hrvatskih branitelja, u SAD-u su mnogi puno oštrije osudili objavu povjerljivih informacija američke vojske i diplomatskih službi na Wikileaksu, ustvrdivši da je time dovedena u opasnost nacionalna sigurnost. A nacionalna sigurnost, vrijedi napomenuti, u širem smislu, ne obuhvaća tek fizičku obranu od neprijatelja, već i slobodu države i društva, teritorijalni integritet i suverenitet, ljudska prava, ekonomski razvoj, političku i socijalnu stabilnost, vladavinu prava i osobnu sigurnost. To je, naravno, vrlo širok raspon i mnogi strahuju da će, što ne bi bilo prvi put – dovoljno je da se prisjetimo SAD-a nakon 11. rujna, država na kraju uvesti previše ograničenja. No posebne strategije za društvene mreže, napominju ipak mnogi politolozi, već su postale “nužno zlo”.
Patrikarakos, pak, kaže da ni sam ne zna gdje je granica koju treba postaviti. “Ljudi djeluju vrlo sretni što žive u paralelnim svemirima. Ja, pak, iskreno mislim da će se stvari još puno pogoršati prije nego što krenu na bolje… ako nam uopće bude bolje.”
