Mladi glumice i glumci koje vam predstavljamo svjedoče da stiže novi val generacije – zreli, optimistični, odgovorni, ne zamaraju se kalupima i beskompromisnog su stava. Sudeći po njima, možemo reći da najavljuju kako su skromnost, koncentracija na rad, trud, nepokolebljivost i individualnost ono što je u trendu
JOSIP BRAKUS
“Svakome tko ganja nešto što misli da će ga usrećiti, držim fige. Mene, iskreno, takav svijet ne privlači u kontekstu Hrvatske. Dolaskom Netflixa i drugih platformi, glumcima s ovoga govornog područja Hollywood je bliži nego ikad.”
Ovaj 29-godišnji kazališni glumac iz Splita netom prije pandemije oduševio nas je ulogom Robija K. u predstavi “Bilježnica Robija K.”, remek-djelu Viktora Ivančića, a od 2018. godine stalni je suradnik Satiričkog kazališta Kerempuh, gdje nas čeka s premijerom “Psećeg srca” u režiji Aleksandra Švabića 23. rujna. Već dugo tražimo način kako da ga kontaktiramo, a sad kad se ukazala prilika, zamolili smo ga da nam opiše kako je ušao u svijet glume. “U svijet glume ušao sam, zapravo, slučajno. Prilikom jednog izlaska, kao brucoš FFZG-a, upoznao sam sadašnje kolege iz “Kerempuha”, Filipa Detelića i Matiju Šakoronju. Pozvali su me da sutradan igram nogomet s njima i ekipom s ADU-a (Akademija dramske umjetnosti). Na terminu je bilo još glumaca, između kojih su bili Filip Juričić, Ivan Magud, veliki Nikša Butijer, a nekad bi znao doći i Rene Bitorajac. Malo-pomalo, druženja su postala učestalija, a time je i rastao moj afinitet prema spomenutima. Zabavljale su me anegdote iz glumačkog svijeta, ispitne produkcije na Akademiji, te sam na nagovor nekih i potporu drugih odlučio pristupiti prijamnom ispitu.” Spremao se malo više od pola godine i bez ikakve kazališne pozadine uspio iz prve upisati studij glume. “Oduvijek sam pratio serije, gledao filmove i imao najdraže glumce. Kroz neke imitacije i zezancije došle su i prve rečenice: ‘Ma ti si za scenu’…” Najdraži projekt bio mu je “Narodni heroj Ljiljan Vidić” 2017. godine jer je riječ o prvoj njegovoj ulozi u “Kerempuhu”. “MOOOja prva predstava u “Kerempuhu”. Pišem “mooo” jer sam u jednom dijelu glumio Ljiljanovu kravu Frikušu. Slijepi snajperist Okac bila je druga kultna uloga u toj prerano ugašenoj predstavi. Tijekom rada na njoj, shvatio sam da je “Kerempuh” moja “Roma”, a ja njezin, nadam se, Totti.” Najizazovniji projekt bio mu je “Ciganin, al’ najljepši” Kristijana Novaka, u režiji Ivice Buljana u HNK-u Zagreb. “Ulogu sam dobio preko audicije, mjesec nakon “Ljiljana Vidića”, i morao sam se zahvaliti Oliveru Frljiću na pozivu da radim na njegovoj predstavi u “Kerempuhu”, u koju sam poslije, spletom okolnosti, uletio kao alternacija.” S obzirom na to da je teško uspjeti u svijetu glume i da se često misli “ili Hollywood ili ništa”, pitali smo ga kako se uopće odlučio tako preokrenuti karijeru. “Svakome tko ganja nešto što misli da će ga usrećiti, držim fige. Mene, iskreno, takav svijet ne privlači u kontekstu Hrvatske. Dolaskom Netflixa i drugih platformi, glumcima s ovoga govornog područja Hollywood je bliži nego ikad. Lokacije koje imamo bajkovite su i privlače razne svjetske produkcije. Umjesto tog, nazovimo ga sjaja glamura naše filmske scene, radije s prijateljima igram predstave za djecu po našim manjim mjestima i krajevima. Meni je, eto, to sjajnije od bilo kojeg odijela na crvenom tepihu.” Inspiraciju za glumu crpi od prijatelja i poznanika, a energiju dobiva od dječjih predstava. “Kad me “ne ide” kod mene se odnosi na posljedice umora ili neispavanosti, tako da to uspješno sprječavam popodnevnim ubijanjem oka između proba i predstave kad mi vrijeme dopusti. Ali, vodim se sistemom pogreške, proba je da se proba. Ne valja? Idemo dalje. Ne može tako zbog kostima, scene, nečeg trećeg? Idemo dalje. Ako paše i meni je ugodno, provrtimo, isprobamo, nađemo najplodniju opciju, i – to je to, kupljeno.” Za stereotip da mlade glumačke nade ne mogu uvijek izvući toliko emocija zbog nedostatka iskustva, kako životnog tako i glumačkog, kaže da postoji opravdana sumnja ako se, recimo, studentu prvih godina kao zadatak za ispit dodijeli zahtjevnija uloga. “Ali odakle da dobiju iskustvo ako ne pogriješe stoput, preispituju sebe i pristup, igraju što više u raznim uvjetima, i rade i trude se kako bi u tih sat i pol, dva uživali? Doduše, kod nas je specifično to što, ako nije redateljski koncept, nekad si jednostavno određen svojim psihofizičkim karakteristikama. Recimo, kao glumcu, uloge očeva su barem 20 godina daleko od mene. Scenski bi to jednostavno bilo neuvjerljivo. No mislim da to generalno nije nikad problem s glumačke strane. Ionako smo ulaskom u kazalište pristali na iluziju.” U razgovoru sa starijim generacijama, kako kaže, postoje dvije učestale reminiscencije. “Prije se od sapunice mogao kupiti stan” i “Pređo je bio legenda”. “Samo promjena je stalna, uvijek će biti uspoređivanja onih koji su dugo tu i imaju iskustva. Za druženja mi je najviše žao. Zbog tih sam priča i zavolio kazalište. Korona nam je uskratila godinu i pol druženja. Nakon nje osjeti se još nekakav strah, sad je evo nemoguće naručiti piće bez da digneš kredit. No kazalište će opstati, naša druženja isto, jer nas sve spaja to čime se bavimo, a to uključuje radost i veselje.” Na pitanje o sljedećem projektu, veselo kaže kako nije htio ništa htio govoriti, ali: “Zvali su me s HRT-a da rade jednu super seriju, pa da im proslijedim broj Gorana Navojca.”
GRACIJA FILIPOVIĆ
“Sviđa mi se to što dolaze novi ljudi s novim idejama, pa tako i novim pristupima, koji se ne boje biti kritizirani i koji žele poslati neku poruku kojom će mijenjati svijet”
Ova mlada glumica zapela je za oko široj javnosti nakon što je ostvarila prvu glavnu ulogu u dugometražnom nagrađivanom filmu “Murina” Antonete Alamat Kusijanović, a primijećena je i na inozemnoj razini kad je bila uvrštena u program “European Shooting Stars”, koji svake godine za vrijeme Berlinalea predstavlja nove glumačke nade europske kinematografije. Zrelost, intuitivnost i originalnost karakteriziraju njezin pristup ulogama koji kritika Graciju smješta u sâm vrh domaćih mladih glumačkih snaga. Paralelno uz to upisuje drugu godinu na PMF-u i usred polaganja ispita je, pa smo imali pravu sreću da je pronašla malo vremena za upoznavanje s nama. “U svijet glume ušla sam još kao dijete kad sam dobila prvu ulogu u kazališnoj predstavi. Nisam imala nekih pretjeranih ambicija jer kako ih uopće možeš imati s devet godina? Jednostavno sam uživala na sceni, voljela sam glumiti različite likove i bilo mi je fora istraživati skrivene kutke kazališta. Zanimala me cijela ta pozadinska atmosfera. Sjećam se da sam dosađivala kostimografkinjama i šminkericama, imala stotinu pitanja za ljude iz rasvjete i scenografije.” Njezine prve uloge bile su u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku i taj period joj je, kako kaže, ostao u predivnom sjećanju, a nakon filmskog debija u kratkometražnom filmu “Mali debeli rakun” redateljice Barbare Vekari zaljubila se u Meryl Streep i počela intenzivnije gledati filmove. “Jednostavno, shvatila sam da je to – to.” Inspiraciju crpi iz svega pomalo – same ideje lika, scenarija, redateljevih uputa, sebe same. “Nemam neki poseban stil. Još puno učim, radim ono što osjećam, a kad mi ne ide, duboko udahnem i pokušam opet. Uvijek postoje određene predrasude o mladim glumcima, ali po mom mišljenju to nije nešto što je pretjerano bitno jer ti za uspjeh često treba samo jedna osoba koja će vjerovati u tebe – u mom slučaju, to je bila Antoneta koja mi je povjerila ulogu, bila uz mene i kao redateljica i prijateljica te mi dala da se igram i istražujem.” Iako se ne zamara preprekama ka uspjehu, spominje izazove vezane za pripremu za film “Murina”, koji joj je, kako kaže, otvorio puno vrata i s kojim je najviše naučila, ne samo o glumi, već i o sebi. “Učila sam loviti ribu harpunom, roniti na boce, vježbala tehnike disanja jer je velik dio filma sniman u moru. Dosta naporne bile su i psihičke pripreme. Pisala sam dnevnik iz Julijinog lika te tako dublje ulazila u njezinu psihu i razmišljala o tome što bi ona napravila u određenim svakodnevnim situacijama. Izazovno je napraviti takav film u Hrvatskoj – susretala sam se sa svakakvim komentarima i zatupljenim mentalitetima, ali ne obazirem se previše na to i većina ljudi do kojih mi je stalo bili su mi velika podrška.” Na pitanje razgovara li sa zrelijim generacijama o mijenama u ovoj profesiji, kaže mi kako misli da su ljudi danas otvoreniji prema različitim temama, istraživanju i “bacanju” u nepoznato. “Sviđa mi se to što dolaze novi ljudi s novim idejama, pa tako i novim pristupima, koji se ne boje biti kritizirani i koji žele poslati neku poruku kojom će mijenjati svijet, ali mislim da ono glavno, a to je razlog zašto ljudi glume i snimaju filmove, uvijek ostaje isti. Ljubav i potreba za tom dimenzijom svijeta nije se promijenila.”
ZALA DJURIC
“Ako se ičega bojim, to su rutina i automatizam, tako da mi nesiguran život odgovara jer se u sigurnosti sigurno ne mogu dogoditi nadrealne stvari.”
Slovenska glumica Zala Djuric, koja iza sebe ima i zbirku pjesama, nedavno se na Filmskom festivalu u Puli predstavila dvjema ulogama, sporednom u dječjem filmu “Kapa” i glavnom u ratnoj drami “Šesti autobus”. Živi na više adresa, odnosno, ondje gdje su njezini trenutačni projekti – bila to Istra, Ljubljana ili pak New York. Kao kći glumaca Branka Đurića i Tanje Ribič upoznata je s time koliko je zabavna industrija izazovna, no kaže da ju za ulazak u glumu nije inspirirala ničija karijera. “Glumu sam pronašla u sebi, nisam imala idole. Inspiriraju me filmovi, slike, pa i glazba, često idem u galerije. No moj način izražavanja, moj love language jesu gluma i pisanje i slijedila sam srce.” Ta njezina pratnja uputila ju je na Manhattan u HB studio gdje je upisala glumu te se nakon toga preselila u New York. “Ako se ičega bojim, to su rutina i automatizam, tako da mi nesiguran život odgovara jer se u sigurnosti sigurno ne mogu dogoditi nadrealne stvari.” Iako je doživjela popriličan uspjeh sa svojih 26 godina, ona na njega ne gleda ukalupljeno. “Za mene je uspjeh kad se “nahranim” vlastitom umjetnošću, i metaforički i doslovno. Najveći izazov ovog posla jest izbjeći da te proces audicija i dogovaranja za uloge ne povrijedi, a u isto vrijeme moraš biti beskrajno ranjiv i suptilan kako bi uopće mogao osjetiti lik i priču lika kojeg glumiš.” Smatra da je dobar glumac strašan empat i maštovita osoba, no da nije potrebno doživjeti sve ono što bi trebao i odglumiti. “Pokušavam odvajati svoj život od uloge. Kad je dobijem, napišem biografiju lika, odgovorim na sva pitanja, do svakog detalja. Čak i koju kavu pije, koja mu je omiljena životinja… Kad stanem ispred kamere, dozvoljavam si reagirati kao ta osoba. Ne pada mi na pamet u sceni izvlačiti osobne traume jer – taj lik nije Zala, ima drugu povijest. Uostalom, i mentalno zdravlje stavljam na prvo mjesto.” U odnosu na to što su njezini roditelji doživljavali i starije generacije, kaže Zala kako je i sama primijetila određene promjene u tome što je potrebno za dobivanje uloge. “Nedavno sam bila na X/callback/X audiciji u New Yorku. Uđem u ured, pozdravim se s redateljem, casting direktorom i producentom. Odjednom me producent upitao koliko imam pratitelja na Instagramu. Bio je u pitanju baš jedan ozbiljan projekt i pitanje me doista zateklo.” U ovom trenutku snima jednu seriju te priprema drugo izdanje svoje zbirke poezije, no projekt koji joj je pak najviše značio jest uloga Esme u filmu “Dedek gre na jug”, koji izlazi 7. listopada. “Redatelj i scenarist Vinci Vogue Anžlovar rekao mi je, dok je pisao scenarij, da sam mu inspiracija za jedan lik. Kasnije mi je ponudio ulogu Esme i kad sam pročitala scenarij, iznenadila sam se jer sam mislila da nismo nimalo slične. No za vrijeme snimanja, tražila sam Esmin hod, parfem, napravila njezinu najdražu playlistu… I kad sam počela plesati na cigansku glazbu, ne znam kako to drukčije opisati, osim da sam se osjećala kao doma. Uz taj film, korak sam bliže sama sebi.”
UGO KORANI
“Zajedništvo koje stvaramo ondje i predstava koja je rezultat tog jedinstva ono je što je važnije od svega. Nisam se nikad bio zaljubio u kazalište, već u sebe u kazalištu.”
“Nisam se zaljubio u glumu, nisam iskreno niti znao što je gluma, nisam siguran da ni sada to znam. Učim iz dana u dan”, kaže nam Ugo, 29-godišnji kazališni glumac iz Pule koji je veliki favorit i kritike i publike. Nadodaje kako se bavio raznim sportovima, no to je uvijek činio radi društva, no ne radi uspjeha, na očevu žalost. Isto je i s glumom. Nedavno je ostvario zapaženu ulogu Dmitrija Karamazova u ZKM-ovoj predstavi “Braća Karamazovi” u režiji Olivera Frljića, a mi smo ga prvi put ulovili u predstavi “H.E.J.T.E.R.I.” Dine Pešuta prije nekoliko godina i još nam je otad pravi gušt pratiti ga. Iako se oko njega stvorio povelik šušur, Ugo se time nimalo ne zamara. Nema društvene mreže i nevoljko čita kritike, a hiperindividualizam mu ide na živce – radije bi da se okrenemo kolektivu, a ne forsiramo otuđenost. Kad sam ga pitala kako se uopće osjeća davati intervjue ili gledati snimku sebe u predstavi, kaže mi: “Neobično je, više volim sjećanja koja imam i volim ih takvima zadržati nego gledati zabilježeno, no nekad moram jer to dolazi s poslom. A što se intervjua tiče, ne smatram se adekvatnim pričati u ime svoje generacije. Uvijek se pitam: ‘Tko sam ja da je moje mišljenje važno? Što uopće imam za reći?'” Skroman u smislu eksponiranja, nezainteresiran za slavu i zvjezdani status, no itekako predan svome radu, kaže kako su mu važna očekivanja koja postavlja samome sebi i osjećaj pripadanja koje mu pruža kazalište. “Zajedništvo koje stvaramo ondje i predstava koja je rezultat tog jedinstva ono je što je važnije od svega. Nisam se nikad bio zaljubio u kazalište, već u sebe u kazalištu.” Kako mladi glumci sve više odabiru filmske projekte ili serije, smatra da je tako jer su dostupniji, praktički fast food forma na koju su nas istrenirali Instagram i TikTok. “Za odlazak u kazalište ipak trebamo duže vrijeme i koncentraciju.” Član ansambla ZKM-a postao je 2019. godine odmah po završetku fakulteta, a Akademiju dramske umjetnosti upisao je iz druge te kaže kako je na tome izrazito zahvalan. “U tih godinu dana nekako sam osvijestio samoga sebe. Shvatio sam da sam sazrio, da sam spreman odseliti se iz maloga grada u veliki i u to se sve upustiti. To mi je bilo najizazovnije, a sve se drugo, jednostavno, samo dogodilo. Ne bježim od toga da sam zaslužan za sva postignuća svojim trudom i radom, no nećemo se zavaravati da tu nema i puno sreće.” Za kraj, kako mi kaže, postoji nešto važnije od razgovora o njemu. “Predstava “Light Falls”, odnosno “Svjetlo pada” bit će prva izvedba drame kultnog Simona Stephensa u Hrvatskoj, u režiji Janusza Kice. Premijera je 7. listopada u ZKM-u i pozivam sve da dođu i pogledaju što je složila skupina ljudi s kojom je doista odlično raditi.”
