Mediji su jedni od najvažnijih krojača percepcije i savjesti individue, a samim time i društva. Kvalitetno, predano i ispravno izvještavanje temelj su uređenog društva i vladavine ravnopravnosti. Da bismo vidjeli gdje smo bili i kuda koračamo, razgovarali smo s doajenkom hrvatskog novinarstva i jednim od uzora većine nas u Graziji. Njezina impresivna i nagrađivana novinarska karijera oličenje je profesionalizma, a njezin poseban status u hrvatskom novinarstvu izaziva strahopoštovanje. Međutim, nakon razgovora s Mirjanom o njezinom profesionalnom razvoju, percepciji današnjeg novinarstva i aktualnih društveno-političkih zbivanja te o njezinim omiljenim aktivnostima – putovanjima i čitanju knjiga, možete joj se samo više diviti kad vidite da, iako u mirovini sa svoje 73 godine, njezin novinarski i životni entuzijazam nimalo ne jenjavaju
Iza nje je više od četiri desetljeća rada u medijima, pri čemu je bila jedna od rijetkih novinarki koja je dobila nagradu za životno djelo u sredini karijere. Hrvatsko novinarsko društvo prepoznalo je njezin doprinos novinarstvu dodijelivši joj nagradu “Zlatno pero” i “Otokar Keršovani” za životno djelo, dok je nagradu za istaknute profesionalce Hrvatskog radija i televizije “Ivan Šibl” dobila 1990. godine.
Međutim, inicijalno je htjela studirati medicinu i postati kirurginja, ali budući da nije uspjela upisati Medicinski fakultet, odlučila je krenuti u sasvim suprotnom smjeru – na studij politologije. Kao apsolventica, 1970. godine počinje raditi na Zagrebačkoj televiziji zahvaljujući kolegici s francuskog jezika koja je radila u tehničkom odjelu te joj sugerirala da dođe na razgovor u informativni program.
Iako joj je medicina ostala neostvarena želja, nikad nije požalila što je upisala Fakultet političkih znanosti. “U to vrijeme imali smo vrlo kvalitetne profesore koji su nas učili misliti. Dobili smo jedno široko opće znanje koje je silno važno i za današnje novinarstvo.” No ističe da je uz obrazovanje krucijalna uloga urednika u novinarskoj redakciji, koji će u vama prepoznati nekoga tko ima novinarsku budućnost, odnosno “osobu koja želi raditi, napredovati i razvijati se.”
Tako je i njezina priča krenula od novinara koji pokriva lokalne zagrebačke vijesti “pri Dnevniku”, preko unutarnje do vanjske politike, koja je postala njezina glavna domena, na nagovor kolege Tomislava Jakića 1981. godine. “Svaka stepenica u televizijskom novinarstvu je jako bitna jer vas uređivanje vijesti nauči selekciji, kratkoći, sažetosti, točnosti i brzini.”
Osim profesionalnog etosa, naglašava kako joj je novinarstvo u životu donijelo golemo bogatstvo. “Ono se ne mjeri u materijalnom smislu, nego u putovanjima i sudjelovanjima na raznim događanjima, propitivanjima vlastitih vrijednosti i otkrivanja novih mogućnosti te ljudi koji u nekim sredinama žive potpuno drukčije od onoga kako sam ja navikla.”
Kvalitetne novinarke i talentirane političarke
Novinarstvo je profesija u kojoj tradicionalno dominiraju žene, pri čemu je, kako dodaje Mirjana, uvijek bilo kvalitetnih novinarki – i to na visoko rangiranim pozicijama na Zagrebačkoj televiziji u okviru socijalističkog društvenog uređenja. “Direktorica tehnike Nataša Grubić uvela nas je 1959. godine na Euroviziju, dok je Zora Dirnbach kao urednica dramskog programa bila pojam za Zagrebačku i Jugoslavensku radioteleviziju. To su bila vrlo visoka urednička mjesta.” No dodaje kako su uglavnom muškarci bili na poziciji ravnatelja, izuzev kraćeg razdoblja kad je ona obnašala tu ulogu na HTV-u 2012. godine. Danas joj se pak čini da ima dosta žena na poziciji urednice informativnog programa ili kanala kao u slučaju HTV-a, što zasigurno nije za podcijeniti.
Od svjetskih državnika koje je intervjuirala, najveći dojam na nju ostavila je Margaret Thatcher, s kojom je razgovarala dvaput. Iako se s njom nije slagala u ideološkom smislu, uvijek je isticala da je bila talentirana političarka, odnosno političarka koja može za svoj potez predvidjeti pet idućih koraka. Prvi put su razgovarale u Londonu, na dan međunarodnog priznanja Hrvatske. Međutim, iako je već tada bila bivša premijerka, pristala je na intervju tek nakon što je Velika Britanija priznala našu zemlju, što dosta govori o njezinoj principijelnosti. “Ona je jako puno ulagala u sebe”, naglašava Mirjana. “Njezin glas, nastup, sadržaj, uvijek su bili na nivou.”
Na današnjoj globalnoj političkoj sceni kao talentirane političarke vidi Angelu Merkel, Jacindu Ardern (premijerku Novog Zelanda) te Nicolu Sturgeon (premijerku Škotske). Štoviše, da je još uvijek aktivna novinarka, uzevši u obzir aktualna događanja u području međunarodne politike i svjetske državnike s kojima nije imala priliku razgovarati, Angela Merkel bila bi prva osoba koju bi voljela intervjuirati. “Pogotovo sada na kraju svih njezinih mandata, zanimalo bi me na koji način je radila, kako je donosila odluke, što joj je bilo važno. Od fizičarke iz istočne Njemačke, postala je velika političarka. Trebate čovjeku pružiti šansu i vidjeti koji su njegovi dosezi i znanje. Ona je imala veliku volju i trud, uz pristup koji nije bio napadački, a kojim je znala postaviti sve na svoje mjesto i vući poteze za koje je sigurna da ih može provesti.”
Profesionalni izazovi
U jednom od svojih intervjua Mirjana je izjavila da “problem novinarstva nije u tome tko sjedi na suprotnoj strani, nego koliko ste vi spremni i što želite od tog gosta kojeg ste doveli, a to iziskuje ulaganje u obrazovanje novinara”. Stoga nas je zanimalo kako se ona pripremala za razgovore sa svjetskim državnicima i koji joj je bio najveći izazov u profesionalnom smislu. U svom stilu, Mirjana odgovora: “Vi i šef države nasuprot vas ste dvoje normalnih ljudi, samo obnašate različite funkcije. Bitno je jedino koliko ste oboje dorasli tome. Vi se morate pripremiti za bilo koji angažman i znati neke stvari unaprijed. Ako je ta osoba političar, morate o njegovoj politici znati gotovo sve, o stanju u dotičnoj zemlji, njezinim međunarodnim odnosima, mogućnostima i suradnjama.”
Poznavanje društveno-političke situacije na Bliskom istoku joj je itekako koristilo kad ju je kolega Zvonko Zmazek, koji je inicijalno trebao intervjuirati Jasera Arafata (1987.), u zadnji tren predstavio kao intervjuistkinju, stoga je taj razgovor vodila sasvim neočekivano. Pritom ističe prednost rada u redakciji koja novinaru omogućava spremnost na izvanredne situacije u kojima je potrebna snalažljivost, posebno u vrijeme kad nije bilo interneta i mobitela, a koje naziva “medijskom prapoviješću”. Od jedne javne govornice na pedesetak novinara ispred američke ambasade u Beču tijekom praćenja pregovora i dogovora s vlasnikom pizzerije da kupuju pizze u zamjenu za pozive, do telefoniranja uz zvukove drobilice za led u baru u Ženevi u kojoj su se prvi put sastali Tuđman i Milošević – “bilo je potrebno snalaženje za uopće bilo kakvo javljanje, dok su snimatelji hodali s kamerama od 15 kilograma.” Međutim, ističe da izvještavanje o Daytonskom sporazumu 1995. godine ipak percipira kao najveći profesionalni izazov u karijeri, ponajprije zbog njegova trajanja i nepredvidivosti vezanih događanja.
“Reporteri” i vanjska politika
Ipak, od svih radnih angažmana, osobito je ponosna na informativni magazin “Reporteri” koji se prikazivao na HTV-u od 2003. do 2013. godine, baveći se različitim društveno-političkim pitanjima na globalnoj razini. S druge strane, kako biste se danas mogli kvalitetno informirati o svjetskim događanjima, okrećete se inozemnim portalima s obzirom na to da je taj segment slabo zastupljen u našim medijima. Odnosno, kako je Mirjana više puta izjavila, “sveli smo svijet na razglednicu u Dnevniku koja se brzo zaboravi.”
Pitali smo je koji je razlog tome i je li problem nedostatka sredstava za novinare dopisnike ili opća percepcija medijskih kuća da javnost nema interesa za konzumiranje tog tipa informacija? Objašnjava nam da je uzrok u zaokupljenosti problemima u domeni unutarnje politike “koji se dnevno nameću kao gejziri” i traže rješavanje. “U krajnjoj liniji, svakome je prije svega važna unutarnja politika vlastite zemlje, a tek ona svjetska. Makar to nije dobro jer neke stvari u svijetu imaju reperkusije na nas i važno ih je znati – jer čovjek koji zna, ne boji se. Ne čudi se što se neke stvari događaju, a neke može i predvidjeti.”
Nekoć su domaći mediji imali strane dopisnike kao okosnicu informiranja o međunarodnoj politici, a danas ih imaju samo velike svjetske medijske kuće poput BBC-a. “Stacionirati stalnog dopisnika je skup biznis. Ali novinare se također može slati prema zadatku, što se također ne prakticira. Ne bih rekla da čitatelje i gledatelje vanjska politika ne zanima, ali mediji se ipak baziraju na unutarnju politiku i raspoloživa sredstva, stoga objavljujemo vijesti koje dolaze izvana i koje se ne obrađuju.”
Otkriva nam da su joj “Reporteri” bili predivno razdoblje u karijeri budući da je imala mogućnost istraživanja najkvalitetnijih radova na svjetskom tržištu u području aktualne dokumentaristike. “Kad gledate te materijale, odmah znate što biste dalje od njih mogli raditi, koji će vam biti domaći sugovornici da biste mogli dalje doraditi određenu temu. Bilo je fantastično vidjeti koje teme ljudi otvaraju i na koji način im pristupaju.” Pritom ističe rad kolega s Danskog radija i televizije (DR) koji su, kad se govorilo o poštovanju ljudskih prava i trgovini, uvijek polazili od vlastitih tvrtki koje izrabljuju djecu po svijetu, poput proizvođača čaja ili kakaovca.
Povratak analitičkog novinarstva
U kontekstu korjenite tehnološke preobrazbe i usmjerenosti na brzinu, “klikabilnosti” i senzacionalizma, pitali smo Mirjanu koliko se novinarska struka promijenila u posljednjih nekoliko desetljeća. Jesmo li postali društvo dezinformacija te u kojem sve manje možemo vidjeti kritičko promišljanje i kontekstualiziranje informacija, a sve više “čitatelje-reportere“, i što po tom pitanju mogu napraviti urednici u okvirima svojih mogućnosti?
“Može se napraviti puno jer smo ušli u fazu kad smo dotjerali ludost do kraja. Regulacijom objavljivanja u elektroničkim medijima, prije svega na portalima, neke stvari će se limitirati jer će vlasnici tih portala i urednici snositi odgovornost ako se objavi tekst koji krši zakon.”
Generalno, Mirjana osjeća “pozitivni vjetar” u hrvatskom novinarstvu: “Ponovno gledamo naslov i ime autora teksta.” Ističe kako je jako važno, unatoč nimalo jednostavnim uvjetima rada i potplaćenosti novinara, da se vraća novinarstvo koje čitatelji cijene – kvalitetne analize i komentari, analitički tekstovi koji otvaraju niz tema jer “novinari su ti koji su ovom društvu na neki način savjest zato što otkrivaju puno toga što je aktualna politika rado zaboravila ili stavila po strani da nikad ne izađe u javnost.”
Iako su se vremena promijenila, ponajprije zahvaljujući modernoj tehnologiji, postulati kvalitetnog novinarstva ostaju isti. “Kvalitetni novinar mora biti odgojen, pošten, iskren, mora tražiti i znati provjeriti te obraditi informaciju”, pojašnjava nam Mirjana. “To je kodeks Hrvatskog novinarskog društva. Ali vi to morate imati sami po sebi kao čovjek, a tek onda kao novinar. Važno je da vam ne promaknu neke bitne informacije te da se na vrijeme ogradite od nečega što niste uspjeli provjeriti.”
Upravo zbog novih izazova koje nosi suvremeno društvo, smatra da je postojanje strategije razvoja medija na nacionalnoj razini od krucijalnog značenja, uz Opći zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima te Zakon o HRT-u. “Strategija mora postojati da se zna u kojem smjeru ovo društvo ide i što u njemu uopće znače mediji.” Pritom ističe važnost poticanja raznolikosti medija, referirajući se na ulogu lokalnih medija koji su često marginalizirani iako imaju ulogu javnog servisa na lokalnoj razini. “Tko će izvještavati o rupi na cesti pred vašom kućom, u vašem mjestu, ako to neće lokalni mediji? I tko će, ako ne oni, utjecati na to da se taj problem riješi?”
“Govor mržnje je poniženje”
Nakon presedanske odluke Vijeća za elektroničke medije da medijskoj kući Z1 na tri dana oduzme koncesiju zbog govora mržnje 2016. godine, uslijedio je prosvjed, pri čemu su bili napadnuti članovi Vijeća te ona osobno kao predsjednica istog te ravnateljica Agencije za elektroničke medije. Unatoč činjenici da se radi o ataku na državnu agenciju u kojem je sudjelovao tadašnji potpredsjednik Sabora, predstavnici vlasti nisu reagirali na eskalaciju govora mržnje u čijoj je pozadini radikalizacija društva.
“Potpredsjednik je pokazao totalno nepoznavanje svoje vlastite funkcije, njezinih obveza i ograničenja. Kad preuzmete neku političku funkciju, vaša privatnost i sloboda su limitirani – uvijek se dovodi u pitanje što je od interesa za javnost i toga morate biti svjesni.“ Iako je ova epizoda za nju daleka prošlost, definitivno joj je bila najneugodnija situacija u karijeri. “Nije vam svejedno jer dovodite ljude u situaciju koja nije svakodnevna i za koju ne možete znati kako će se razvijati s obzirom na masu ljudi okupljenu na ulici.“
Stoga apostrofira da se trebamo fokusirati na medijsku pismenost. “Trebamo odgoj i obrazovanje koji će učiti ljude da se u civiliziranom društvu neke stvari ne govore i ne rade te da se na takav način ne rješavaju društveni odnosi. Negativni komentari koje ste izrekli sakriveni svojom anonimnošću ne znače ništa, ili kao što je rekao Shakespeare – “Full of sound and fury, signifying nothing.“ Nemate pravo kršiti slobodu nekog drugog jer vaša sloboda završava početkom moje i tu je kraj.“
Iako je za podizanje razine medijske pismenosti potrebno određeno vrijeme, Mirjana smatra da se time jako puno može postići, dok je zakon zapravo zadnja instanca, a sankcioniranje govora mržnje krajnja mjera. Pritom napominje da je potrebno razlikovati govor mržnje koji je u svojoj suštini – poniženje, od političke nekorektnosti ili nepristojnosti koju često gledamo u političkim arenama.
O pravu na izbor
Godine 2006. Mirjana je dobila “Godišnju nagradu Maja Miles“ za rodno osviješteno i angažirano novinarstvo koju u povodu Dana žena dodjeljuje Ženska mreža Hrvatske budući da je kao urednica spomenute emisije “Reporteri“ u medijskom prostoru progovorila o odnosu crkve i ženskih ljudskih prava, pedofiliji, AIDS-u, siromaštvu i drugim važnim temama. Stoga ne čudi njezin stav vezano za donošenje novog zakona o pobačaju kojim se predviđa uvođenje obveznog savjetovanja s liječnikom te institucionaliziranje priziva savjesti, smatrajući ga uvredljivim za žene. “To je povreda ljudskih prava, dostojanstva, digniteta, možemo kulu nazidati. A o tome opet odlučuju muškarci. Niti jednoj ženi nije prva stvar na pameti da pobaci, i onda s kojim se pravom netko prema njoj odnosi kao prema nižem razvijenom biću? Dobro da ne govore u trećem licu – one.“
Naglašava kako je nedopustivo da postoje bolnice u kojima nitko ne želi obaviti pobačaj unatoč tome što je primarna dužnost liječnika pomagati ženama. “Zakon bi trebao utvrditi postotak liječnika koji se mogu prizivati na savjest, ili vi kao liječnik nećete odabrati specijalizaciju iz ginekologije ako se to protivi vašoj savjesti.“ Kad je u pitanju uloga Crkve u kreiranju novog zakona, smatra kako je logično da se ona bori za svoj nauk, ali ne i da se država bori da taj nauk provede budući da smo još uvijek sekularno društvo. “Možete hodati i boriti se za život, ali ne možete odlučivati o tuđim životima.“
Novinarka za cijeli život
Iako je u mirovini, recentno je gostovala u medijima kao stručnjakinja za vanjsku politiku te komentirala američke izbore i predsjedničku inauguraciju, stoga je jasno da nastavlja detaljno pratiti globalna društveno-politička zbivanja.
“I dalje sam vezana uz informativni program i pratit ću ga dok me ima.” Otkriva nam da čak i nakon što pogleda neki film prebaci na CNN ili BBC kako bi vidjela da se “nije nešto mimo nje slučajno dogodilo” (smijeh). Na pitanje što očekuje od novoizabranog predsjednika politički destabiliziranog SAD-a, jednostavno odgovara – pozitivnu nulu. “Da sve što je Trump uništio, poravna. Na međunarodnom planu, vraćanje u Pariški sporazum, nastavak pregovaranja s Iranom oko nuklearnog naoružanja, poštovanje međunarodnih ugovora koje Trump nije poštovao, dogovor s Europskom unijom kao partnerom u cjelini, stabilizacija situacije oko Sirije. Na domaćem planu, restart gospodarstva i procjepljivanje stanovništva. Jako puno zadataka da dođe do razine koja je bila prije Trumpa i koji je sve porušio kao domino, a sada će srušiti i republikansku stranku.” Također, ističe da politički život podrazumijeva unutarstranačke promjene, a ista je situacija i u Hrvatskoj sa “strankama koje se ne mogu uhvatiti za neki sadržaj koji će svi zajedno zastupati pa se razilaze na sto strana.”
Putovanja svijetom i knjigama
Tijekom svoje karijere, Mirjana je putovala po cijelom svijetu. Koliko voli putovanja dovoljno govori da joj je nemogućnost putovanja tijekom pandemije najveći “koronalimit”. Otkriva nam da se uvijek voli vraćati u Italiju, poglavito u Veronu na tradicionalne ljetne operne festivale te općenito proputovati Italiju. “Italija nam je uvijek bila bliska. Ima jednu posebnu atmosferu, šarm koji ne postoji nigdje drugdje.” No, s druge strane, posebno voli kazališta New Yorka, grada za koji kaže da “imate osjećaj kako je tamo sve moguće, samo se vi morate potruditi.” Ipak, to je turizam, dok odmor postoji samo na Jadranu, i to u njegovom južnom dijelu. “Volim vrućine, stijene i kristalno more, a to jedino mi imamo.”
Koliko god to nevjerojatno zvučalo, Mirjana Rakić na odmoru ne gleda čak niti vijesti, ali zato se na njezinom stolu uvijek nalazi “hrpa knjiga”. Štoviše, ističe da je uvijek nalazila vremena za čitanje budući da “u kontekstu novinarstva vi polirate svoju rečenicu, govor i način razmišljanja kroz čitanje.” Stoga nije iznenađujuće da često čita nekoliko knjiga paralelno, ovisno o raspoloženju, kao i da joj je teško izdvojiti tri knjige koje su na nju ostavile najsnažniji dojam.
Međutim, knjiga koju ipak posebno izdvaja jest biografija Pabla Nerude “Priznajem da sam živio”. “To je fantastična knjiga kroz koju vam postaje jasnija južnoamerička literatura. Čovjek koji je imao tako bogat život da mu zavidite.”
Trenutačno čita knjigu Tvrtka Jakovine o biografiji Budimira Lončara, za kojeg kaže da “ima život za nekoliko romana”, knjigu “Bijes” novinara Boba Woodwarda o kraju Trumpove karijere, odnosno nastavku na njegovo djelo “Strah” koje je napisao za vrijeme Trumpova mandata. Ističe da je općenito u posljednje vrijeme usmjerena na domaće autore zahvaljujući iznimnoj književnoj produkciji, pri čemu posebno hvali “Putujuće kazalište” autora Zorana Ferića.
Razgovarajući o literaturi na kraju našeg razgovora, pomalo tužno konstatiramo kako postoji puno genijalnih knjiga koje nikad nećemo stići pročitati. I upravo zato, Mirjana nas podsjeća na sljedeće: “Ograničeni smo svojim životima i zato se u tom ograničenom vremenu trebamo potruditi da ipak imamo što više od tog bogatstva koje je stvoreno u ovoj civilizaciji.”
