U javnom, medijskom i beauty prostoru, koji je gotovo isključivo fokusiran na mlade, počeo se događati procvat reprezentacije osoba zrelije i starije životne dobi – u chic, zanimljivim i uzbudljivim ulogama modela, glumaca i stručnjaka vrijednih pažnje. Istražili smo kako su industrije prepoznale novu ciljanu skupinu i kako TV serije sa 70-godišnjakinjama u glavnoj ulozi mogu spriječiti jaz generacija i ageizam
Otkad sam prvi put upalila tad veliku kutiju zvanu televizor, koji mi je otkrio svijet filma, serija, ali i reklama, imala sam svoje razne idole – bili oni stvarni, ili pak likovi koje glume. Nakon prvih prištića i čitanja dostupnih teen časopisa, gledaš “starije” pjevačice, glumice, voditeljice i jednoga se dana ili želiš baviti tim poslom, ili pak izgledati poput njih, ili, možda, biti poput lika koji besprijekorno utjelovljuju. Tek sam godinama kasnije ustanovila da su svi ti moji idoli bili u svojim kasnim tinejdžerskim, maksimalno ranim dvadesetima te da se, sada u mojim tridesetima, taj trend nije promijenio. Idoliziram li mlađe od sebe istim riječima kao što sam i prije 20 godina, s dozom usporedbe “Di sam ja bila u njezinim godinama, igrala gumi-gumi, a ona je osvaja Grammyje“, ili se pitam što se dogodilo s nekom od glumica, pjevačica (i užasno mi smeta to što moja Tina Turner više nije u studiju), koje su sad prešle šezdesetu.
“Ajme, vidi kako je ona isto ostarila, sada glumi nečiju baku”, rekla mi je majka jednom prilikom gledajući u ekran, gdje sam i sama ugledala neponovljivu Meryl Streep, prepričavajući mi sve Meryline uloge kojih se sjeća, uz dodatak kako je “tada bila mlada” i bonus “kako sam i ja bila mlada”
Oduvijek mi je bio poznat pojam “nevidljivih žena”, od onih iznad 40. na tržištu rada, pa do onih koje se žale da do 30. glume djevojke zrelih muškaraca protagonista, a od 40. nečije majke. No nije me tada, kad mi je majka usput nostalgično iskomentirala Merylinu ulogu kao svojevrsnu prolaznost vremena, a ujedno i vlastitu, štrecnulo da se ne sjećam kad sam točno na ekranu vidjela priču zrelije uspješne žene, koja se poigrava modom, koja hrabro odlazi u mirovinu, kako se nosi s time, koje preparate koristi, kako se nosi s odraslom djecom, kako provodi dane. Štrecnulo me to tek onda kad sam to počela viđati na istim medijima. Da sam ih dosad uvijek vidjela u ulozi onih koji ne razumiju “nas mlade”, koji se povuku i čiji životi nisu toliko uzbudljivi, nego im ostaju samo prekrasna sjećanja, poput one ekipe u srednjoj školi koja ima toliko dinamičan društveni život da ne shvaćam kako su upali na Yale.
Slučajno sam, na kavi kod frendice, vrteći programe, vidjela reklamu u kojoj žena od 38 godina reklamira anti-wrinkling reklamu i guglanjem saznala da određeni beauty giganti mijenjaju takvu politiku te žele prestati veličati svijet bez bora. Također sam jednom, ne znajući što da gledam, upalila seriju “Grace & Frankie” (s Jane Fondom i Lily Tomlin) na Netflixu, i nakon pogledane dvije epizode, shvatila koliko su nam prikazi dviju žena u mirovini, koje otvaraju svoju tvrtku s vibratorima za zrelije žene, dejtaju i tračaju svoju nedokazivu djecu, neodoljivo potrebni. Jer jedino zbog čega ja nisam vidjela neprisutnost starijih generacija u svjetlu osjećaja punoće života, aktivnog rada na sebi, uživanja u prijateljskim odnosima i pomalo kompliciranim ljubavnim (i seksualnim!!) dogodovštinama je zato što nisam ta generacija. Generacije koje jesu definitivno na svakom koraku, dok im se osmjehuju mladi ljudi na proizvodima, filmovima, serijama, emisijama, svjesni su da ovo nije zemlja za “starce”. I novooblikovana i sve prisutnija reprezentacija osoba starije životne dobi, kao i ponosno nebojenje sijede kose, koje je sve viđenije među celebrityjima, svakako je potrebna da bismo smanjili jaz među generacijama, suzbili ageizam i možda shvatili da život u određenoj dobi ne prestaje (biti uzbudljiv), nego dapače – jednako je važan i vrijedan poštovanja.
Angažirane generacije
Do prije nekoliko godina, čovjek bi rekao da se osobe iznad 40. ne šminkaju, nemaju dugu kosu, više ne prate modu, ne čitaju časopise, nisu utjecajne osobe i da ih sve te stvari uopće ne zanimaju, i to ponajprije zato što ih u javnom prostoru, čast izuzecima, gotovo uopće nema.
U brojnim zvjezdanim industrijama postoji javna tajna da proizvod najbolje prodaju mlade i zgodne žene, pa čak i kad je riječ o proizvodima koji ciljaju zrelije osobe. Jedine reklame koje sam prije pet godina vidjela, a da su u njima umirovljenici, bile su za pomoć pri kralježnici, pelene za odrasle i slične ljekarničke potrepštine. I onda se, voljela bih reći, ekipa dostojna “Mad Mena” pomalo raspala, a nova era donijela je i nova lica – lica neapologetnih srednjih i zrelijih godina.
Helen Mirren, Lauren Hutton, Joan Collins, Viola Davis – sve su to nove it ne djevojke, nego žene čiju je vrijednost prepoznala beauty industrija. Ili su pak samo pročitali statističke podatke, koji pokazuju kako 54 posto žena iznad 45 godina kupuje kozmetiku, a čak ih 75 posto tvrdi da je spremno platiti više za dobivenu kvalitetu.
“Upravo su te žene najzdravije, najbogatije i najangažiranije generacije”, stoji u brojnim statističkim analizama. Stoga su iz tog razloga određene kozmetičke tvrtke počele testirati proizvode isključivo za lica 60-godišnjakinja, koji nemaju ulogu pomladiti ih, nego kožu učiniti zdravijom i sjajnijom. Ukratko, osvijestili su si da i zrelije žene mogu sebi dozvoliti osjećati se seksi, sampouzdano i u modi! Neke pojedinke počele su i samostalno stvarati vlastiti prostor, i to na društvenim mrežama: Lou Forbes, glumica koja je ostvarila popularnost Bowie naočalama, širokim trapericama i hrabrim čizmama, otkrila je Instagram u 51. godini, a ubrzo joj je konkurencija postala 66-godišnja Lesley Crawford, modna stilistica koja često komentira da tržište ignorira stariju publiku.
Ima još posla
Međutim, nije samo beauty industrija ta koja je postala inkluzivnija za osobe iznad 50, i koja je počela ustanovljavati da je potrebno slaviti svako razdoblje svoga života. Tko će drugi nego Japan prvi osmisliti lifestyle časopis “Tsurutokame” (u prijevodu “Dizalica i kornjača”) koji pokriva stil i modu specifično za starije osobe. S obzirom na to da Japan ima najduže očekivani životni vijek u svijetu prema WHO i gdje osobe u svojim 70-ima još uvijek rade kao upravitelji restorana ili djelatnici na višim pozicijama, ne čudi da imaju želju prikazati njihov svakodnevni život, ispuniti članke temama koje ih zanimaju, fotografirati ih kao da su poznate osobe te im na taj način, kao najmudrijoj generaciji, odati poštovanje i, na kraju krajeva, dati im do znanja da nisu nevidljivi. Još kad se uzme u obzir njihova visoka kupovna moć – “srebrna” generacija, kako je nazivaju, često je u njihovom fokusu upravo radi toga što si mogu sve priuštiti, ali čini se da ostatak svijeta još mora nekako “dotrčati”.
Nepostojanje narativa osoba zrelije dobi na TV-u, u filmovima, reklamama i informativnim emisijama iznimno je potrošena prilika kad je o mogućnosti ekonomskog procvata riječ, ali i za suzbijanje društvenog jaza između mlađih i starijih generacija, u kojemu mlađe u stvarnom životu vlastite članove obitelji starije životne dobi vide poput sporednih, rijetko prikazanih filmskih uloga. Osobe starije životne dobi, koje se uistinu boje odlaska u mirovinu, koje na osobnoj iskaznici nemaju datum isteka, osjećaju se nevidljivo i “potrošeno”, a nisu – i dalje su jednako puni života, razumno zdravi, željni ljubavi, intimnih odnosa i novih avantura.
Sigurno se ne vole vidjeti u reklami ili na TV-u kao osobe koje zahtijevaju lijekove ili su samo naporni susjedi koji zabadaju nos tamo gdje im nije mjesto, nego bi se htjeli gledati u inspirativnom svjetlu kako bi se i mi sami mogli sustavno ugledati na nekoga. Potrebni koraci su tu – samo ih ne treba prestati raditi, i koji put poskočiti da bi se prije vidjeli rezultati. Jer svi zaslužuju biti viđeni u svome pravome svjetlu, pa zašto onda to ne bismo, za razliku od brojnih loših priča kojima sustavno svjedočimo, prikazali one inspirativne – koje nam pokazuju da je ulazak u zrelije godine onaj kojem treba težiti, a ne ga se pribojavati. Stoga u kulturi koja još uvijek gotovo isključivo veliča mlade i koja je usmjerena na mladenačku uživanciju i sposobnost ima još puno posla – ustanoviti da se nitko ne može osjećati važno i ponosno ako se osjeća nevidljivo.
Foto: Profimedia
