Informacijska “džungla” kojom se krećemo nikad nije bila gušća. Sve je content. Upravo zato, kad se netko počne stalno pojavljivati na “For You” stranici s temama koje ne možeš – ali ni ne želiš – jednostavno zaobići, to je znak da radi nešto drukčije

Mia Nemčić grafička je dizajnerica – ali, prije svega, nevjerojatno zanimljiva osoba. Iako nosi više kreativnih “etiketa”, pozornost je privukla svojim izravnim, pronicljivim i često neočekivanim pitanjima koja otvara u kratkim videima. Ne drži se jedne niše – komentira univerzalna iskustva, promišlja o svakodnevici i društvu, i to na način koji je istovremeno britak, duhovit i autentičan. Otkrila nam je da cijeli život piše, crta, slika i fotografira. Nakon promjene brojnih poslova na kojima se nije dugo zadržavala, došla je u Austriju i počela se baviti izradom kožnih rokovnika. Sama tranzicija – bez klasičnog i predvidljivog plana, bez posla i jezika koji poznaje – bila je izazovna, ali ne i nepoznata. Ispričala nam je da je tijekom života češće mijenjala adresu nego posao, a ono što je bilo i ostalo konstanta upravo jest – stvaranje sadržaja. Njezin sadržaj nije visoko editiran i ne temelji se na estetici videa, nego na temama koje otvara. U posljednje vrijeme sve češće spominje pokretanje vlastitog podcasta, a prije nego što on zaživi do kraja ove godine, dotaknuli smo se tema koje su, vjerujemo, tek uvertira u ono što slijedi.

U jednom od svojih nedavnih videa spomenula si kako ljudi često imaju duboko uvjerenje da posao mora biti izuzetno težak i prožet patnjom da bi imao vrijednost. Kako objašnjavaš da takav stav ima toliko uporišta među “prosječnim” ljudima na ovim prostorima – što to govori o našem mentalitetu i na koji ga način moderan svijet i nove generacije počinju razbijati?

Taj je fenomen toliko duboko i tvrdo ukorijenjen u kulturu i u umove da je možda i nemoguće pratiti taj crveni konac do stvarnog razloga koji je potaknuo taj sklop. Uvjerenja koja sam ja čula kroz djetinjstvo bila su da “puno para imaju lopovi” i “pare kvare ljude”; da izvanredan masivan uspjeh mogu postići samo oni koji imaju želudac za manipuliranje i varanje sve do vrha. Danas mi se više čini da miješamo manjak poduzetnog duha s moralnom superiornošću. U našoj kulturi ustaljeno je da “pošten” čovjek radi dok ga rad ne ubije, da postoji nešto plemenito u mukotrpnom radu i da te to čini vrijednim članom zajednice. Ali ono što mi je ubrzo postalo nelogično i sumnjivo je to da taj mukotrpan rad rijetko, ako ikad, rezultira obiljem.

“U našoj kulturi ustaljeno je da “pošten” čovjek radi dok ga rad ne ubije.”

Smjene od po 12 sati u uredu, polju ili rudniku nisu pravocrtna putanja prema bogatstvu. Ne živim u uvjerenju da mi je suđeno buditi se ujutro prema tuđem rasporedu. Odbijam da mi lažni autoriteti diktiraju svakodnevicu i uzimaju energiju zbog vlastite dobiti. Razlike u razmišljanju moje generacije i generacije mojih roditelja jasno oslikavaju ovu dilemu. Moja generacija i one nakon nje one su koje dolaze na radno mjesto i na svaki zahtjev pitaju: “Zašto?”. I poslodavci to nerijetko vide kao provokaciju ili filozofiranje umjesto kao priliku za prijeko potrebnom promjenom načina rada. Novije generacije ključne su za napredak jer odbijaju ostati suzdržani u suočavanju s neučinkovitim sustavima. Kad bismo stavili imaginarnu superiornost poslodavca postrance i zapravo uzeli ideje mladih ljudi u obzir, možda bismo svi dolazili doma s posla u podne.

U početku su se tvoji videi uglavnom bavili grafičkim dizajnom, a zatim si zaokrenula sadržaj prema društvenim temama. Što te potaknulo na taj zaokret i koliko ti je to bio izlazak iz zone ugode? Jer dok pričaš o dizajnu, imaš određene reference i znanja, dok u temama koje se tiču društva svatko ima svoj svjetonazor i sve se bazira samo na mišljenju, nema stručnosti, ogoljen si.

Razlog zapravo nije nimalo uzbudljiv. Odlaskom u Austriju, nisam više bila okružena domaćim brendovima. Tijekom života u Zagrebu sadržaja je bilo svuda oko mene, dok u Austriji nije. Ali zbog te prepreke upustila sam se u teme koje otvaraju konstruktivne rasprave te otkrivaju više i o meni i o drugima. Možemo se smijati ružnim etiketama cijeli dan, ali moram ispoštovati svoju potrebu da se određene teme načmu.


Popričajmo ipak kratko o grafičkom dizajnu – možemo li negdje vidjeti tvoje radove? Možeš li nam navesti primjer stvarno vrhunskog dizajna za neki brend – domaći ili strani? Po tvom mišljenju, što grafički dizajn treba ispunjavati da bi se smatrao dobrim?

Uspješno vizualno rješenje ono je koje se ne primjećuje pa zbog toga ne mogu niti navesti neki primjer impresivnog dizajna. Primjeri dizajna u svakodnevnom životu kao što su pakiranja proizvoda, stranice časopisa ili billboardsi ispunili su svoje ako nam se ušuljaju u podsvijest bez da možemo konkretno imenovati elemente koji su nas impresionirali. Vrata koja ne trebaju natpis “povuci / gurni”, natpisi u javnim ustanovama zbog kojih se bez razmišljanja krećemo prostorom ili kutija keksa koja se otvara bez gledanja. Zbog toga dizajneri rijetko, ako ikad, postižu razinu popularnosti kao neki ilustratori ili slikari primjerice. Neuspješna dizajnerska rješenja privlače pozornost i ometaju svakodnevno kretanje, dok uspješna rješenja prolaze potpuno nezapaženo sa strane onih kome su i namijenjena. Mojih radova nema niti online niti u mom privatnom arhivu. Od škole do danas nisam se uspjela zaljubiti u proces dizajniranja. Oduševljenje koje imam kao konzument i promatrač moj je oblik sudjelovanja. Ja sam obožavatelj, a ne kreator.

Koji su aktualni trendovi u grafičkom dizajnu koje obožavaš, a koje ne podnosiš?

Minimalizam kao signal za kvalitetu. Primjećujem da se sve više brendova povede razmišljanjem da minimalistička etiketa podrazumijeva vrijedan, ekskluzivan i kvalitetan proizvod, pa na taj način pokušaju zavarati kupce. Šteta je što više ciljamo na “ispravan” dizajn umjesto da pokušamo stvoriti nešto novo, neobično i manje uglađeno. A s druge strane, zaljubljena sam u pakiranja japanskih proizvoda. Zaljubljena.

Otvorila si i obiteljske teme, pa i one osjetljive. Mnogima si dala do znanja da nisu sami u svojim iskustvima. Kad govorimo o obitelji – prati li tvoja obitelj tvoj rad i angažman na društvenim mrežama?

Teme vezane za dizajn iste su one koje sam često načimala u razgovorima s ocem, stoga imam dojam da takvi videi samo afirmiraju stavove koje dijelimo. Moji su prijatelji najaktivnije uključeni u moju online prisutnost i stalno im dolazim s pitanjima kao što su: “Je li ovo glupo?” “Jesam li se krivo izrazila?” i slično. Ne znam kako izgleda for you page mojih roditelja. Nemam nikakvih očekivanja niti želje impresionirati svoju obitelj, čak mislim da bi njihova uključenost imala kontraefekt.

Kod nas i dalje postoji snažan tradicionalan pritisak obitelji kad je riječ o karijernim putovima djece. Iako se sve više odupiremo, to ne znači da nam nije usađeno vlastito preispitivanje i podcjenjivanje. Umjetnost, tetoviranje, TikTok – ništa od toga ne spada u okvir tzv. “sigurnih” zanimanja ili hobija. Kako vidjeti vrijednost u onome što radiš, čak i kada društvo ima stav koji je dijametralno suprotan?

Ironija je u tome što se umjetnost, tetoviranje i TikTok još uvijek percipiraju kao rizični putovi iako imam iskustveni dokaz da su to unosni poslovi. Dok sam tetovirala, nikad nisam bila gladna. Važno je postaviti sebi pitanje: “Čime bih se bavila neovisno o novcu i neovisno o tuđem mišljenju?”. Pokazalo se korisnim sjetiti se čemu sam gravitirala u djetinjstvu prije nego što su mi tuđi nekorisni savjeti poremetili kompas.

“Inzistiranje na tome da se ide “provjerenim” putem savjet je baziran na strahu.”

Idealno bi bilo da nakon osamostaljenja počnemo gledati na mišljenje roditelja kao na mišljenje bilo kojeg njihovog vršnjaka. Inzistiranje na tome se ide “provjerenim” putem jest savjet baziran na strahu. Takvo usmjeravanje nikad neće biti efektivno koliko intuicija samog djeteta. Generacijski jaz dovoljno je velik i vremena se dovoljno mijenjaju da isti plan i ista strategija za uspješnu karijeru nisu primjenjivi. Uvijek postoji mogućnost neuspjeha. Radije bih da se taj neuspjeh, ako je već neizbježan, dogodi zbog moje krive procjene, nego zbog tuđeg lošeg savjeta.

Zanimljiva se rasprava povela kad si iznijela stav da ne podržavaš ideju kako su udaja i djeca najveća dostignuća jedne žene. Znamo da se feminizam s feminizmom u puno toga ne slaže – a dio publike odmah je tvrdio da je tvoj stav samo drukčiji oblik nametanja. U konačnici, to je tvoje mišljenje, ali možeš li razumjeti komentare koji su stigli s druge strane?

Moja krivnja je moja vjera u medijsku pismenost domaće publike. Propustila sam dovoljno jasno naglasiti da se radi o mom vlastitom viđenju i previše se povela time da samo zato što držim mikrofon u ruci ne znači da imam moć ni autoritet nekome nešto zabraniti. Ja nisam glas razuma ove platforme i ponekad mi se pripisuje odgovornost koju nisam na sebe preuzela. Ako se od mene očekuje da u svakom videu imam savršeno PR istrenirano, skriptirano, politički korektno mišljenje, onda se odjavljujem. Jer ja nisam ta osoba. Oni koji me poznaju u stvarnom životu znaju za moj crni humor, znatiželju prema tabu temama i moj dug jezik. Nemoguće je pripaziti na osjećaje svake osobe koja se našla na mom profilu. To je prije svega moj digitalni prostor. Svi imaju pravo izbora i svi imaju pravo odlučiti u kojem će smjeru njihov život ići. Naravno. Ali zar to isključuje da se o tim izborima povede neka rasprava? Ne vjerujem da je ijedna tema toliko sveta i nedodirljiva. Ja si ne mogu pomoći nego propitkivati koji je stvarni korijen nekih ustaljenih životnih putova. Za mene brak i djeca nisu bezopasne odluke.

Zaintrigirali su nas neki threadovi koje si otvorila o općoj konzumaciji sadržaja – o tome da stalno biramo iste stvari zbog osjećaja ugode, slušamo istu glazbu i gledamo comfort serije, ili o tome kako nas zapravo ništa novo više ne zanima. Čemu pripisuješ taj fenomen? Zašto smo postali toliko desenzibilizirani i ravnodušni?

U mom slučaju to je bila neka vrsta utjehe. Svaki dan gledala sam iste videe Jenne Marbles i Emme Chamberlain jer sam kroz godine s njima razvila parasocijalan odnos. Osjećala sam se dobro uvijek čuti njihove glasove negdje u stanu. S obzirom na količinu sadržaja koji nam je danas dostupan, razumijem tu potrebu za limitiranjem. Potrebu da unosimo predvidljiv sadržaj za koji apsolutno znamo da nam odgovara. Ali nastaje očit problem – nikad neću otkriti novu najdražu pjesmu ako svaki dan slušam istu playlistu. Mučno je i na racionalnom i na emotivnom planu konzumirati goleme količine novog sadržaja, epizode podcasta koje nas potiču na razmišljanje ili album u žanru koji inače ne slušamo. Previše sadržaja traži našu empatiju, mišljenje ili reakciju. Preslušavanje istog sadržaja daje nam oslonac i kontrolu, štitimo se od potencijalnog zasićenja.

Tema autizma otvorila se nedavno. Pojam novca, društvene norme, small talk – sve su to stvari koje osobe na spektru, kako si i sama rekla, prirodno ne shvaćaju. Kako se ti nosiš s tim i kako “raditi na tome”?

Tragikomično je što sam kao autistična osoba prisiljena sudjelovati u sustavima koji meni nemaju smisla, ali su neizbježni. Stoga je “rad na tome” zapravo momentalno ignoriranje vlastite intuicije kako bih si omogućila i olakšala to sudjelovanje. Gledam na to kao na igru. “Mi se sad igramo da potpisujem ugovor za posao” ili “ Ja tebi dam šarene papiriće, ti meni daš hamburger.” Ono što mi zapravo stvara najveći stres jest mogućnost da ću u razgovoru s prijateljima slučajno postupiti neprimjereno. Da ću se previše opustiti i da će mi promaknuti neki neverbalni znak. Da se neću nasmijati na neku šalu jer sam bila na trenutak odsutna duhom ili da ću dati krivi odgovor na neko retoričko pitanje. Osjećam tjeskobu i krivnju iako znam kakva bi njihova reakcija bila. Ako bi je uopće bilo.

O autizmu se, osim ako nemaš nekoga bliskog s dijagnozom, ne govori često – najčešće kroz prizmu roditeljskog straha. Zbog manjka doticaja s tom temom, mnogi nisu svjesni postojanja visokofunkcionalnih autista i širokog spektra poremećaja. Što bi se, po tvome mišljenju, trebalo promijeniti?

Jedino imam iskustvo svog položaja na spektru koji možda nije toliko koristan. S obzirom na to da sam dobila dijagnozu tako kasno, u dobi od 23 godine, stigla sam se “istrenirati” da nalikujem neurotipičnoj osobi. Svaka nelagoda bila bi pripisana svemu osim autizmu jer nisam znala stvaran razlog. Mislim da sam u povlaštenom položaju zbog rada na sebi (kroz shadow work, terapiju i istraživanje autizma), tako da mogu primijetiti i verbalizirati svoje potrebe. To nije oduvijek bio slučaj. Kroz osnovnu i srednju školu imala sam jake emocije bez ikakvog konteksta. Nisam se snalazila u društvu i tome nisam znala pronaći krivca. Uvijek bih nekako uspjela reći krivu stvar u krivom trenutku.

“Autizam postaje patnja kad je dijete prisiljeno ovisiti o okolini koja ga sputava, ne razumije ili mijenja.”

Nikad nisam bila smirena ni opuštena. I kroz te svakodnevne borbe nisam imala vokabular za objasniti ljudima oko sebe što se događa niti kako bi mi mogli olakšati. Iz te perspektive, ne mogu niti zamisliti kako se osjeća mlada osoba koja ima manifestirane simptome autizma bez edukacije o tome da je riječ o autizmu. Jedino što može biti gore od toga jest roditelj koji sumnja na autizam kod svog djeteta, ali mu je to previše bolno priznati. Roditelji koji za svoju autističnu djecu koriste riječi kao što su: “Moje dijete pati od autizma” ne uvide kako je takav pogled naopak i problematičan. Jer se zapravo radi o roditelju koji pati zbog djeteta koje ne ispunjava njihova očekivanja. Autizam postaje patnja kad je dijete prisiljeno ovisiti o okolini koja ga sputava, ne razumije ili mijenja. Pozitivna promjena za mene bi bila kad bih mogla na odgovarajući način objasniti da mi nikad nije namjera biti nepristojna. Voljela bih da mogu to usaditi u umove neurotipične populacije.

Počela si spominjati rad na podcastu. Kako će se on razlikovati od tvojih dosadašnjih videa? Hoće li format ostati isti ili planiraš uključiti i goste i razgovore?

Podcast je uvijek na neki način bio u planu, kao gotovo neizbježan dio razvoja. Trenutačno su u procesu pripreme i planiram do kraja godine napokon početi s podcastom. Posljednjih par mjeseci komentari su preplavljeni s: “Kad će? Kad će? Kad će?”, ali važno mi je da se dogodi kad ja za to budem potpuno spremna. Ne znam za budućnost, ali trenutačno je u planu to da neće biti gostiju. Cilj mi je da nalikuje na jako dugu glasovnu poruku prijatelja s kojim se ne vidiš često.

A kakva je budućnost tog podcasta? Jednom si spomenula kako, kad ti nešto u čemu uživaš postane posao – poput tvog puta u tetoviranju – stvari se mijenjaju. Znači li to da ipak planiraš krenuti u smjeru full-time content creationa?

Da, moj je cilj biti full-time content creator baš iz tog razloga što ne mislim da bi me to na ikakav način limitiralo. Postoji bezbroj načina za biti online. Ako mi sve što danas radim dosadi te poželim snimati i pričati samo o kuhanju, tako će i biti. Dopuštam da se sadržaj mijenja kako se mijenjam ja i moji interesi, ali u snimanju istinski uživam.

Općenito, pripremaš li nam još nešto novo? Kojih bi se tema htjela još dotaknuti?

U skoroj budućnosti planiram izdati knjigu, no o tome ćemo kada dođe vrijeme.

Foto: Barbara Šegota