Istraživanje “Menstruacija i menopauza na poslu” donosi prvi sustavan uvid u to kako simptomi i tabui utječu na svakodnevni profesionalni život žena u Hrvatskoj
Nedavno smo za Graziju ekskluzivno razgovarali s Lisom Mosconi, liječnicom koja ulazi u 1 % najistaknutijih znanstvenica na svijetu, a u središtu njezina rada upravo je menopauza. Tijekom razgovora objasnila nam je da se stoljećima menopauza prikazivala kao razdoblje propadanja – kraj plodnosti, poželjnosti i važnosti – i da “nismo razvili kulturološki jezik koji bi taj prijelaz opisivao s dostojanstvom i znatiželjom.” Jedan od razloga zašto nismo upravo je taj što ne postoji dovoljno razvijena svijest o ovim temama, čak ni kod samih liječnika.
U Hrvatskoj je situacija slična, no prepoznavši upravo manjak istraživanja koja daju podatke o simptomima u svakodnevnom radnom životu, Anamarija Tkalčec, program menadžerica iz CESI-ja i Petra Salarić, osnivačica konzultantske tvrtke pstaboo, odlučile su to promijeniti.
Premalo se u društvu govori o menopauzi i menstruaciji bez iskrivljavanja, senzacionalizma ili trivijalizacije. Žene nerijetko ni ne razmišljaju o tome kakvu bi podršku trebale dobiti sukladno ovim periodima života i normalnim pojavama – posebice u kontekstu radnog mjesta u doba turbokapitalizma kad je produktivnost ultimativna osobna vrijednost.
Istraživanje “Menstruacija i menopauza na poslu” pruža uvid u izazove s kojima se žene sa simptomima menstruacije i (peri)menopauze susreću u svakodnevnom profesionalnom okruženju. Cilj je bio dobiti iskustva žena, ali i ispitati prakse poslodavaca u Hrvatskoj.
Prenosimo samo neka od svjedočanstava navedenih u istraživanju:
“Imali smo striktno određeno vrijeme za pauzu, otišla sam na toalet jer je bila “alarmantna” situacija, a nisam tih nekoliko minuta bilježila pod “pauzu”. Nadređeni su me opomenuli.”
“Procurila sam na stolicu i morala kući pa se vratila, a nadređenom se to nije svidjelo. Procurila sam i otišla kući umjesto ostanka na domjenku. Mnogi su prigovorili. Među njima i žene. Nadređeni ne dopušta uloške u toaletu i moramo ih potiho dijeliti jer je to tabu tema.”
“Kad sam rekla da mi je teško, dobila sam odgovor: onda nisi za ovaj posao… (možemo imati loš i težak dan, koji god bio uzrok).”
Anamariju i Petru spojila je želja za radom na promjenama koje poboljšavaju život žena, kažu nam. Anamarija u CESI-ju obrađuje teme rodne ravnopravnosti u svijetu rada, dok se Petra aktivno bavi tabuiziranim temama, pa je i njezin diplomski rad bio upravo na temu menstruacije.
“Znale smo da postoji problem, ali nismo imale brojke. Sada ih imamo – i više nema opravdanja za ignoriranje.“
“Nekako se samo po sebi nametnulo to da možemo ostvariti suradnju kroz temu utjecaja tabua menstruacije na radni život žena, no odlučile smo dodati i temu menopauze i tako obuhvatiti cijeli reproduktivni ciklus i zdravlje žena unutar područja rada, a u svrhu dobrobiti žena na radnome mjestu”, govore.
Objasnile su nam da su, upravo potaknute osobnim iskustvima, ali i šutnjom u radnim sredinama, odlučile pridonijeti razbijanju tabua i to podacima, glasovima žena i prijedlozima: “Znale smo da postoji problem, ali nismo imale brojke. Sada ih imamo – i više nema opravdanja za ignoriranje.”
Specifično za temu jest to što podaci prije ovog istraživanja nisu postojali, što je gotovo nevjerojatno. “Žene pola svog života provedu na radnome mjestu u svim fazama života, noseći se sa simptomima menstruacije i menopauze koji imaju utjecaj na radnu sposobnost, koncentraciju, odnose na poslu i mentalno zdravlje”, objašnjavaju. Da je tema tabu pokazuju i glasovi samih žena jer je njih čak 76,7 % navelo da smatraju menstruaciju i menopauzu tabuom. On u kontekstu radnog mjesta poprima novu dimenziju – u prostoru u kojem se očekuje da smo produktivni bez obzira na fizičku stvarnost. Poslodavci ne kroje prakse i ne prilagođavaju rad ženama jer nisu osviješteni, zbog kontinuirane šutnje i internaliziranog tabua, pa je ovo istraživanje tek početak.
“U području rada i dalje je izražen patrijarhat kroz načine rukovođenja i rada, a da bismo radili promjene, potrebni su nam stvarni podaci koje možemo koristiti u zagovaračkim aktivnostima i utjecati na promjene”, dodale su Anamarija i Petra.
Čak 67,2 % žena radilo je i kad se nisu osjećale sposobnima za rad tijekom menstruacija, a 39 % priznalo je da skrivaju simptome menopauze zbog straha od negativne reakcije nadređenih ili kolega
Tijekom provedbe upitnika primijetile su da, osim stvarnih promjena, žene trebaju i otvoreni razgovor i destigmatizaciju: “Isto tako, kroz komentare u upitniku može se vidjeti da postoji određeni strah i nelagoda progovarati o vlastitom iskustvu i tegobama s kojima se susreću.”
Unatoč činjenici da svaka od nas proživljava ove normalne faze života, sklone smo internalizaciji menstruacije i menopauze kao nečega o čemu moramo šutjeti, čime ne želimo stavljati “one druge” u nelagodnu poziciju.
“U našem društvu te su teme najčešće praćene tišinom i izbjegavanjem. Kroz povijest su religijske i kulturne norme dodatno pridonosile stigmatizaciji ženskog tijela — menstruacija se često povezivala s “nečistoćom”, a žene su u tim razdobljima bile podvrgnute raznim restrikcijama. Istodobno, patrijarhalni sustav koji slavi mladost i plodnost dovodi do toga da se žene u menopauzi promatraju kao manje vrijedne jer više ne ispunjavaju reproduktivnu funkciju koja im je društveno nametnuta. Zbog svega toga, mnoge žene osjećaju sram i nelagodu te često ne poznaju dovoljno vlastito tijelo ni reproduktivno zdravlje. Ta internalizacija tabua i tišina oko ženskih fizioloških procesa prenosi se s generacije na generaciju, čime se održava krug neznanja i stigme umjesto otvorenog razgovora i edukacije.”
Tijekom istraživanja najviše ih je iznenadio postotak negativnog utjecaja tabua – najveći utjecaj ima na njihovo mentalno zdravlje (73,1 %) i samopouzdanje (67,2 %). Ono što je ohrabrujuće je to što žene jasno znaju što im treba – od fleksibilnog rada do dostupnih menstrualnih proizvoda – i žele da se te teme napokon uvrste u radne politike.
Utjecaj ovih stanja stvaran je i najčešće se, kod menstruacije, očituje kroz poteškoće s koncentracijom, osjetan pad energije i umor, manju produktivnost, fizičku nelagodu ili bol koja otežava obavljanje zadataka, probleme s emocionalnim izražavanjem, a 35 % žena prijavilo je da su barem ponekad izostale s posla zbog jakih simptoma. Njih kak 67,2 % radilo je i kad se nisu osjećale sposobnima za rad.
“Žene nemaju pravo na fleksibilnost, slobodne dane ni prilagodbe, a poslodavci nisu obavezni ništa poduzeti.”
Za perimenopauzu čak je 84,5 % ispitanica izjavilo da simptomi menopauze negativno utječu na radnu učinkovitost, ponajviše zbog valunga i prekomjernog znojenja koji otežavaju koncentraciju i javne nastupe, problema sa spavanjem i kroničnim umorom, problema s brain fogom i povećane tjeskobe. Na samom radnom mjestu njih čak 39 % priznalo je da skrivaju simptome jer se boje negativne reakcije nadređenih ili kolega.
Sustav podrške nepostojeći je jer, kako nam kažu Petra i Anamarija, ne postoji specifičan zakon ili radni propis u Hrvatskoj koji eksplicitno prepoznaje potrebe žena vezane uz menstruaciju ili menopauzu i nameće obveze prilagodbi.
Postoje primjeri dobre prakse u drugim zemljama koje su nam spomenule, poput Ujedinjenog Kraljevstva, u kojem postoji nacionalni menstrualno-menopauzalni standard i nacionalni odbor za menopauzu; Španjolske, u kojoj je plaćen menstrualni dopust za teške simptome; ili Švedske i Irske, u kojima postoje specijalizirane klinike i vodiči za period-proofing radnih mjesta. Istaknule su da postoje brojne preporuke na više razina – primjerice, na razini države ističu zakonodavni okvir za priznavanje menstrualnog i menopauzalnog zdravlja kao radnog i javnozdravstvenog pitanja; plaćeni dopust kod težih simptoma; dostupnost menstrualnim potrepštinama u javnim ustanovama, dok je za same poslodavce preporuka uvesti interne politike koje priznaju menstruaciju i menopauzu; fleksibilne uvjete (rad od kuće, fleksibilno vrijeme), dostupne proizvode, mogućnost odmora i prilagodbe radnog mjesta; edukaciju zaposlenika, posebice menadžera i HR-a.
Ističu i da se problem ne može riješiti isključivo unutar radnog mjesta, već su potrebne šire promjene u društvu, a prije svega u obrazovnom sustavu: “On je prvi veliki izazov. Nedostatak sveobuhvatne seksualne edukacije, koja uključuje i teme menstrualnog i reproduktivnog zdravlja ostavlja generacije mladih žena s nedovoljno znanja o vlastitom tijelu. Ako ih se uči da šute i “trpe”, jasno je zašto će kasnije na radnome mjestu osjećati sram ili nelagodu govoriti o svojim potrebama.”
“U zdravstvenom okviru (peri)menopauza je gotovo nevidljiva u zdravstvenim politikama – nema protokola, nema specijaliziranih službi, a mnoge žene nailaze na banalizaciju simptoma. S druge strane, menstrualni bolovi se često ne shvaćaju ozbiljno, iako su za neke žene iscrpljujući. Potrebna je stručna, empatična i dostupna podrška”, kažu nam Ana i Petra.
Ključno je da razgovor o menstruaciji i menopauzi maknemo iz narativa potpuno osobne stvari ili kratkotrajne empatije. Čak i uz pozitivne promjene, poput sve više sadržaja koji govore o ovim fazama života, društveno odgovornih kampanja, aktivizma na društvenim mrežama i javnih osoba koje govore o svojim iskustvima, ono najvažnije jest da tema bude predmet javne politike.
“Žene nemaju pravo na fleksibilnost, slobodne dane ni prilagodbe, a poslodavci nisu obavezni ništa poduzeti”, ističu i napominju da i dalje živimo u društvu u kojem je žensko tijelo izvor problema.
Financijska nesigurnost i stigma utječu na našu otvorenost i traženje prilagodbi, pričaju nam: “Mnoge žene skrivaju simptome (39 %) iz straha da će biti percipirane kao manje sposobne, a mjere se rijetko koriste otvoreno. To logično pogađa žene s većim rizikom od financijske nesigurnosti (primjerice, strah od izostanaka/gubitka posla). Stoga je jačanje mehanizama poput plaćenih dopusta, fleksibilnosti i zaštite od diskriminacije ključno kako bi se smanjilo “tiho trpljenje” i potaknulo traženje podrške.”
U konačnici, čini nam se važnim objasniti da bilo kakve prilagodbe za žene u vidu menstruacije i menopauze ne bi trebale proizlaziti iz ideje da smo nemoćne. Upravo suprotno – tražimo ono bazično, sustav koji priznaje stvarnost ženskog tijela, a ovo bi istraživanje moglo biti prvi korak.
Foto: Pexels, Karla Čurin
