Posljednjih desetak godina Međunarodni se dan žena obilježava sve manje sramežljivo u Hrvatskoj, sve neopterećenije opisom „socijalistički relikt“, nekad poznatiji kao 8. mart. Danas se valjda sramimo međunarodnih naziva za mjesece, iako ravnopravno supostoje s hrvatskima, pa me već nekoliko dana na društvenim mrežama i svim oglasnim kanalima bombardiraju akcijama i posebnim ponudama povodom Dana žena. Na taj se dan dobar dio svijeta sjeti polovice svoje populacije, makar popustom na parfeme i kozmetiku
Svakog sam ožujka sve očajnija i ljutita. Osim ovih promašenih popusta, akcija i pogodnosti, koji su samo kapitalistički unuk socijalističkih karanfila i žderačina pod izlikom slavlja žena, ženama se na taj dan slabo nudi ono zbog čega on i postoji. Postoji kao spomen na borbu žena za jednaka prava, jednako uvažavanje, jednaku plaću i jednako poštovanje kakvo primaju muškarci. No, niti u jednom letku toga nema.
Očaj i ljutnja sve su intenzivniji jer je naše društvo još poprilično patrijarhalno i ženska borba nije gotova. Neće niti biti gotova dokle god se poslodavci i poslodavke ne libe pitati zaposlenice ili kandidatkinje na razgovoru za posao planiraju li imati djecu, koliko misle ostati na rodiljnom i roditeljskom dopustu, te negoduju na svako bolovanje, napose za djecu.
Neće završiti tako dugo dok se od žena očekuje da preuzmu tradicionalnu ulogu supruge, majke i kućanice, pritom ipak radeći i izvan doma jer se od jedne plaće ne može živjeti. Neće završiti tako dugo dok se žene koje žele više od minimuma na poslovnom planu (primjerice, doškolovati se i napredovati, pa ostvariti veću plaću) proglašava ambicioznima, pritom naglašavajući „ambiciozna“ kao da je riječ o nekomu tko redovito pijan sjeda za volan.
Neće završiti tako dugo dok se ne prestane komentirati izgled, odjeća, šminka i frizura svake žene koja je izložena javnosti, bilo kao dužnosnica, bilo kao aktivistkinja, bilo kao umjetnica ili političarka. Nezamislivo je da se na način na koji se komentiraju prva dama, premijerova supruga, supruge ministara ili pak gradonačelnika, komentiraju supruzi njihovih kolegica.
Supruga naše bivše predsjednice sigurno nitko nije pitao koji losion poslije brijanja koristi, niti je itko pokušao dokučiti što se krije iza boje njegove kravate. Nemamo pojma kako izgleda partner bilo koje ministrice u sadašnjoj vladi, niti voli li više klasiku, odijela ili sportsku eleganciju. Zato se zna za svaki šav na odjeći Prve dame.
Nema kraja borbi za žensku jednakopravnost tako dugo dok god većina majstora za kućne popravke lakše dođe na poziv muškarca, nego žene.
Borba neće stati tako dugo dok u svim zanimanjima ne bude podjednako žena i muškaraca. Zanimanja u kojima su pretežno žene, poput onih u tekstilnoj industriji, vrlo se lako nađu na strani koja je ostala bez prava kad pregovaraju socijalni partneri. Vjerujem da u zdravstvu ima više medicinskih sestara nego medicinskih tehničara. Svi ti poslovi s populacijom koja zahtijeva razumijevanje, skrb, smirenost, učenost i staloženost, poput odgojiteljica u vrtićima, medicinskih sestara, učiteljica i nastavnica mahom rade žene.
Borba neće stati dok se sve te snažne žene koje rade emocionalno, psihički, ali i fizički zahtjevne poslove (zamislite provesti dan u skupini s dvadesetak dvogodišnjaka i dvogodišnjakinja kojima svakom dvaput promijenite pelenu, odjenete ga za igru vani, utješite kad plače jer ne želi spavati ili jer pecivo ima pekmez, a nije prazno) ne prestane zvati „slabijim spolom“ ili „ljepšim spolom“. Nema govora o slabijem spolu dokle god medicinske sestre imaju dvanaestosatne smjene s dvadesetak pacijenata na skrbi.
Borba neće stati tako dugo dok se ženama ne ponudi skrb za djecu dok one rade, za razliku od statusa odgojiteljice. Majka koja je kod kuće nije nužno apsolutno prisutna u životima svoje djece. Majka koja nema egzistencijalnih briga sigurno se lakše nosi s ostalim izazovima majčinstva. A osim ako nismo bogate nasljednice, samo nam rad može osigurati egzistenciju.
Svijet je posložen po muškoj mjeri i sve se vrednuje u skladu s tim mjernim sustavom. Dio moje ljutnje postoji i zbog činjenice da kad govorimo o književnosti, kod autorica još imamo potrebu reći da je riječ o „ženskom pismu“. Sjećam se jednog davnog predavanja s fakulteta kad smo raspravljali je li ženska književnost ona namijenjena ženama, kao što je dječja književnost namijenjena djeci, ili je ženska književnost ona koju stvaraju žene. Odgovor je: oboje.
Za mnogo stvari na svijetu postoji klasifikacija u kojoj se sportu, disciplini, umjetničkom pravcu… dodaje pridjev „ženski“ kako bi se razgraničilo od onog što je uobičajeno. Zato borba za ženska prava ne smije stati. Kao polovica ljudskoga roda, valjda smo zaslužile da se sportom, umjetnošću, znanošću, baštinom… smatraju i naši dosezi, i to bez pridjeva „ženski“. Rekla bih da je apsolutno nebitno je li osoba koja je došla do nekog velikog znanstvenog otkrića, iznjedrila fascinantno umjetničko djelo, utjecala na politička zbivanja u dobrom smjeru muška ili ženska, no to nije do kraja istina.
Dio te borbe za jednakopravnost je i isticanje da možemo i znamo. Dio te borbe je obrazovanje djevojčica, djevojaka i žena, ne samo za zanimanja koja će im dati kruh u ruke, nego o snažnim pretkinjama koje su, neke i u bitno težim uvjetima, radile, odgajale djecu, brinule se za ostarjele roditelje. Dio te borbe je i osvješćivanje da su neke naše prethodnice naše pravo glasa platile životom. Zato me silno rastužuje kad vidim kolike žene ne izlaze na izbore i samo odmahnu rukom na nešto što su nam generacije prije nas izborile krvlju.
Ta krv teče žilama ukrajinskih junakinja koje su ostale braniti svoje domove, ta krv teče žilama uhićenih ruskih aktivistica koje se protive suludom ratu, ta krv teče žilama svake one djevojčice koja se želi školovati i jednoga dana biti samostalna i financijski neovisna, teče i u žilama svake one žene na Baniji koja u kontejneru čeka obnovu kuće, a da nije već pokušala u taj kontejner strpati čitav državni vrh koji obećaje i obećaje. Upala je, kako kaže Maša Grdešić svojom briljantnom knjigom eseja sličnoga naslova, u zamku pristojnosti.
Želim nam svima da idući Dan žena dočekamo u miru, da se riješimo okova pristojnosti (jer ženama navodno ne priliče konflikti, osim ako se žele svrstati u histerične), da svoju djecu učimo da u svakoj osobi gleda čovjeka, da umjesto popusta na parfeme i cvijeće dobijemo poštovanje i uvažavanje koje svako ljudsko biće zaslužuje.
Foto: Benjamin Strike (Noćni Marš 2020. godine)
