Hrvatska ima novo sportsko čudo, tepaju mu novine, ali za njega vjerojatno nikad ne biste čuli da je samo odličan, kao što su brojni poznati nogometaši odlični premda u karijeri nikad nisu okusili sjaj medalje.
Moj je sugovornik najbolji na svijetu, ali u tzv. malom sportu, no ipak dovoljno velikom da donosi svjetske medalje. Dolazi iz Brod Moravica, najstarije i najmanje općine u Gorskom Kotaru u kojoj nema niti jednog drugog sporta osim skijaškog trčanja na koje ga je mama upisala kad je navršio četiri godine. Nešto kasnije uzeo je u ruke i pušku i nastavio kao biatlonac do naslova europskog juniorskog prvaka i naslova svjetskog juniorskog doprvaka. Takvo što u njegovoj dobi dosad nije uspjelo nikome u povijesti hrvatskog biatlona. On je Matija Legović i tek mu je 18.
Visok je 184 cm, plave kose i iznimno svijetlih plavih, a dubokih očiju prilično ozbiljnog pogleda i dječački vragolastog osmjeha. Pametan, vrijedan, pristojan, definitivno drukčiji, ali potpuno svoj. Pokušala sam mu naći neku manu, nešto suprotno sportskim vrlinama i posvećenoj disciplini, ali nisam uspjela. Matija, svaka bi te majka poželjela za sina ili zeta.
Koje mogućnosti djeca u Gorskom kotaru imaju što se sporta i sportskih aktivnosti tiče? Koliko ih se bavi biatlonom ili skijanjem?
Matija: Nogomet, boks i skijanje. Zapravo, nogomet više ne postoji. U našem klubu je deset sportaša.
Trener Dejan: Bilatlon i skijanje su zahtjevne discipline, ali za njih je dovoljan “jedan”, dok za nogomet treba minimalno jedanaestoro djece. Nemamo mi više dovoljno djece. U našem mjestu u osnovnoj školi je sada 30 učenika. Kad sam se ja počeo baviti ovim sportom, mogli smo napuniti autobus.
Kako vas deset trenira ljeti?
Matija: Ljeti vozim bicikl, trčim i rolam. Sada nam je pauza, a u pravu rutinu priprema i treniranja se vraćamo početkom svibnja kada se intenzivno kreće bicikl, role, cross trening, veslanje, teretana, pucanje. To je zapravo najbitniji period do zime, odnosno do studenog kada kreće zimski dio.
Treninzi su tako raznovrsni. Bi li se mogao prebaciti i na druge discipline, primjerice, duatlon, trialtlon kad bi ubacili i plivanje?
Matija: Skoro…
Imate li infrastrukturu za rolanje i bicikliranje, prave staze?
Matija: Delnice i Mrkopalj imaju staze, ali kod nas u selu nema baš prometa pa mi rolamo po cesti. Domaći ljudi nas već dobro znaju pa paze u prometu. Tako je to oduvijek.
Kad se počinje s biatlonom? Što kaže zakon, s koliko se godina smije pucati?
Matija: Ja sam stao na skije s četiri godine. Prvo sam išao na skijaško trčanje, a onda je došao biatlon, kad sam imao nekih deset godina. Do 15. pucamo iz zračne puške, a u današnje vrijeme u tako ranoj dobi se sve više koriste laserske puške koje nisu opasne. Nakon 15. godine dobijemo malokalibarsku pušku.
Trener Dejan: Većina djece odlučuje se za biatlon, a manje za skijanje jer ih privuče puška. Ona im je fora, a samo skijaško trčanje dosadno.
Je li lakše pucati ležeći ili stojeći?
Matija: Možda je malo lakše ležeći.
Ali je u oba slučaja jednako važna mirna ruka. Može li se ta mirnoća izvježbati ili se s tim rodiš?
Matija: Može se izvježbati, ali je lakše kad imaš i talent.
Tvoje su medalje dokaz da imaš sve. Koja je prva, a koja najdraža medalja koju si do sada osvojio?
Matija: Prvu juniorsku osvojio sam u Italiji u kategoriji super sprint i to je bila bronca, a prvo zlato došlo je prošle godine u Slovačkoj na ljetnom biatlonu. Ove sam godine postao europski juniorski prvak u disciplini masovni start i osvojio svjetsko juniorsko srebro. Još se natječem u juniorskoj konkurenciji, juniori smo do 21 godine, ali trčim i seniorske utrke.
Trener Dejan: Uzmite u obzir da se Matija i kao juniorski prvak u juniorskoj kategoriji natječe s dečkima koji su tri, četiri godine stariji od njega.
Neznalica sam, nisam ni razmišljala o postojanju ljetnog biatolna i to u natjecateljskom smislu. Kako trčite ljeti kad za skije nema uvjeta?
Matija: Ljetna su natjecanja na rolama, ostalo je sve isto. Staze su jednako zahtjevne sa svojim usponima i spustovima, ali ipak, zima je zima. Draže mi je i ljepše kad je sve bijelo, kad nije vruće trčati. Mada, ova je sezona bila kišna, što nije dobro za natjecanja. Uvjeti su teški jer je staza sporija, skije propadaju, štapovi propadaju u taj loši snijeg.
Ipak te sve to nije omelo u pohodu ka vrhu. Koji je sportski cilj, kvalificirati se za Olimpijadu? Ako da, ima li šanse za ZOI 2026.?
Matija: Od sezone koja je pred nama kreću i kvalifikacije. Bodove mogu osvajati samo u seniorskim natjecanjima, a još sam u juniorskim. Ne znam hoće li se to moći ostvariti.
Trener Dejan: U biatlonu su stvari malo drukčije negoli u ostalim sportovima. Zemlje imaju kvote za natjecatelje. Recimo, u Kupu nacija 20 zemlja ima pravo natjecanja u štafeti i četiri muška natjecatelja, pod uvjetom da oni ostvare individualnu normu. Matija ima olimpijsku normu, ali Hrvatska nema kvotu koju ne možemo ostvariti jer smo mali. Da bi se plasirao, potreban mu je wild-card, odnosno pozivnica natjecatelju koji se nije kvalificirao redovitim putem, kvotama, ali je pozvan zbog kvalitete. Kad bismo mi, poput primjerice Italije, imali kvotu, imali bismo dvojicu olimpijaca.
No imali smo olimpijce u biatlonu, znamo za sjajne rezultate Jakova Faka.
Trener Dejan: Tako je, 2010. u Vancouveru je osvojio broncu.
Dogodi li se ikad da na stazi sretneš divlju životinju, srnu ili zeca, ili da ptica zašušti u granama i omete koncentraciju?
Matija: Pa ne baš, na stazi ne. Bude buka, galama, puca se pa se životinje pritaje.
A koliko ste godišnje na putu, na natjecanjima?
Matija: Otprilike sedam mjeseci.
I što kažu roditelji zato što te tako često nema doma? Brine li se mama jesi li jeo?
Matija: Njima je i bolje. Šalimo se kako svu hranu što imamo doma ja pojedem i da je za kućni budžet lakše kad sam na natjecanjima. Sad sam doma, ali se trudim biti malo na dijeti.
Trener Dejan: Dijeta znači da ne pojede dva pilića, nego jednog.
Koji ti je najdraži obrok u danu i što onda bude na tanjuru?
Matija: Doručak mi je najdraži. Šest jaja i sendvič ili zobene pahuljice sa smrznutim voćem, to mi je super.
Šest jaja za doručak?! Sad razumijem mamu. Bi li mogao biti vegetarijanac ili vegan, odnosno misliš li da bi na takvoj prehrani mogao postizati ovakve rezultate?
Matija: Mislim da je tako moguće postizati dobre rezultate, ali ne za mene. Ja to ne bih mogao, mesa se ne bi odrekao. Iz salate dobijem nešto, iz mesa nešto drugo. Treba jesti sve i raznovrsno.
A McDonalds? Voliš li takve izlete? Nije valjda da bi i tu naručio salatu?
Matija: OK, McDonalds volim. Nećete vjerovati, jučer sam bio i jeo sam salatu s piletinom. Volim burgere, samo je problem to što bi morao ostaviti barem 20 eura da bi se tamo najeo pa radije odem na nešto konkretno – platu za dvoje.
S lukom?
Matija: S lukom! I češnjak volim.
Trener Dejan: A najbolje je kad trener peče palačinke. Pojede 12-13 komada, ovisno o debljini.
Što ima u školi? Koji ti je predmet najdraži?
Matija: Sad je škola na redu. Učim, polažem razliku ispita. Sreća je što imam super profesore i svi su tolerantni. Volim geografiju, a mislim da mi i matematika ide dobro.
Trener Dejan: Sportaši su često dobri u svemu pa i u školi. Navikli su na red i raspored. Često klinci koji nemaju neke zahtjevne aktivnosti izvan škole imaju dovoljno vremena za zadaću, za učenje i svašta drugo, a na kraju ne napišu tu zadaću. Matija je navikao na rad i zna koje sve obveze ima pa vrijeme rasporedi tako da sve stigne. Stvar je navike.
Kako se odmaraš, zabavljaš li se s vršnjacima, što se radi u Gorskom kotaru? Smiješ li reći pred trenerom?
Matija: Većinom se izlazi u kafiće u Delnice ili Ravnu goru, ali meni to nije zanimljivo. Ne razumijem kako se nekome dâ svaki vikend izlaziti, a vjerujem da drugima isto tako nije jasno da je meni draže popeti se na Klek.
Ima li neki dan u godini da ne radiš ništa, odnosno što tad radiš?
Matija: Kod mene je svaki dan neka akcija. Jutros sam otrčao svoje. Uvijek se bavim sportom, to nikad ne staje.
A PlayStation, igrice, serije i slične mladenačke zezalice?
Matija: Kakav PlayStation?! Ne zanima me to. Radije pokosim oko kuće. Sad kad sam doma, učim, treniram sâm i već mi je pomalo dosadno bez pravog ritma treniranja.
Trener Dejan: Još ću dodati da je jutros već obrezao i šljivu kod kuće.
Matija, svaka bi te majka za sina ili bar zeta. Možeš li se uopće obraniti od zanesenih djevojaka s tim predivnim svijetlo plavim očima, pametan, pristojan, drag i vrhunski sportaš? Što je s kolegicama biatlonkama, ističe li se neka zemlja po svojim predstavnicama?
Matija: Ne branim se. Cure padaju na to. Iz svake zemlje moglo bi se istaknuti jednu. Talijanki čak nekoliko (sramežljivi, ali vragolasti osmijeh).
Zaključimo da si i u “romantičnoj” kategoriji također u samom vrhu?
Matija: Da! (smijeh).
James Bond!
Matija: Kaskader!
Može li se živjeti od biatlona?
Trener Dejan: U Hrvatskoj samo nogomet ima novaca. Svi tapšaju po ramenima i govore: “Samo ti budi dobar, napravi dobar rezultat pa će biti novaca”, ali bez novaca nema rezultata, niti sazrijevanja i napredovanja u natjecateljskom smislu. Imamo veliku podršku našeg saveza, koji puno radi na tomu da postižemo vrhunske rezultate i razvijamo talente, a zbog dobrih rezultata podržava nas i Biatlonska federacija. Sportaši danas imaju i novčane nagrade sukladno rezultatima, tako da ide, može se.
Biatlon se čini skupim sportom.
Matija: I jest skup. Potrebna je profesionalna oprema: role, skije, štapovi, cipele, odjeća, puška. Moja puška vrijedi otprilike 6.000 eura, a tu su i meci. Ispucam i po nekoliko tisuća metaka.
Imaš i mlađu sestru koja se bavi biatlonom, a kako su natjecanja zajednička za muškarce i žene, ima li šanse da na natjecanja idete zajedno?
Matija: Ines je super, trenira. Možda već ove godine krene s nama na natjecanja. Njoj je tek 14.
