Ako ste unazad dvadesetak godina posjetili neki od koncerata u zagrebačkom KSET-u, Pauku, Kinu SC, Teatru &TD,…velike su šanse da u pozadini te priče stoji Mate Škugor. Ovaj Šibenčanin sa zagrebačkom adresom svojim je višegodišnjim bavljenjem organizacijom koncerata značajno utjecao na domaću glazbenu scenu i ispisao dio njene povijesti.
Kroz gotovo 25 godina aktivnog djelovanja i s više od tisuću organiziranih koncerata, Mate Škugor je kroz svoje prepoznatljive projekte Žedno Uho, NO Jazz Festival, a zatim i festivalske dijamante Terraneo i SuperUho, pred domaću publiku doveo šaroliku paletu svjetskih glazbenih imena – od No Means No, Gang of Four, Mudhoney do zasigurno najzvučnijih miljenika The National, nerijetko ih predstavljajući i po prvi put na ovim prostorima.
Ovakvo bogato iskustvo sa sobom nosi i posebne priče, koje je Mate ovog ljeta predstavio u svojoj autobiografskoj knjizi “Glazba za žedno uho”, koju će ove srijede, 15. rujna, predstaviti promocijom i izložbom plakata u zagrebačkom Vintage Industrial Baru. Neobična pandemijska 2020. godina donijela mu je višak vremena, koje je posvetio, kako i sam kaže, prekapanju po svojoj prošlosti i vlastitoj glazbenoj arhivi. Rezultat toga je knjiga koja nam kroz pregled albuma koji su utjecali na njega i njegov život donosi gotovo pa enciklopedijski uvid u dio glazbene kulture, ali nas vodi i u život 1980-ih, razdoblje u kojem je odrastao te donosi sliku tadašnjeg društva, često ga uspoređujući s ovim današnjim.
Političke (ne)zgode, kao i društvene i ekonomske (ne)prilike dio su naše svakodnevice i neminovno je da utječu na naše živote. Umjetnost i glazba ovdje nisu iznimka, a upravo o svemu tome Škugor u potpunosti otvoreno progovara u svojoj knjizi, kao i ovom razgovoru.
Nakon više od 20 godina bavljenja poslom organizacije koncerata, ovaj dobri duh domaće glazbene scene odlučio je to poglavlje privesti kraju, no srećom svoju je priču ispisao u spomenutoj knjizi i podijelio sa svima nama, jednako kao što je godinama entuzijastično i nesebično s nama dijelio brojna glazbena imena i tako utjecao na stvaranje naših glazbenih ukusa, ali i jedne generacije koncertne publike. I hvala mu na tome.
Započela bih razgovor pitanjem upravo o tvojoj knjizi “Glazba za žedno uho” – koje značenje za tebe ima ova knjiga, uključujući i čitav proces njenog stvaranja?
Bila mi je od velike pomoći tokom ovih godinu dana, kada je normalan život, onaj kakav smo nekad znali, stao. Spletom okolnosti, na mom novom poslu u jednoj IT firmi, koji je i dalje donekle povezan s glazbom, dosta se toga promijenilo u ovom razdoblju pandemije, počeli smo s radom od kuće, što je značilo da nisam gubio vrijeme na spremanje i put do posla, a i inače se gotovo nisam micao od kuće u vrijeme potpune blokade, pa sam dobio višak vremena. Iskreno, da nije bilo pisanja ove knjige, zbilja ne znam što bih s tim viškom. Lijepo je ponekad imati viška vremena, ali ne u tolikoj mjeri i tih godinu dana je zaista bilo čudno.
Imao sam dovoljno vremena prekapati kako po svojoj privatnoj prošlosti, tako i po vlastitoj glazbenoj arhivi, za koju nisam ni znao da je imam u tom obliku, jer nikad nisam ciljano arhivirao stvari. Ni sam nisam znao u kom smjeru će krenuti ova priča – imao sam okvirni koncept, odmah u početku sam znao da ću uključiti 50 albuma, onda je ta brojka narasla na 60, pa 70, da bih se na kraju svjesno zaustavio na 90.
Tada sam shvatio da je to nekako dovoljan broj albuma, kroz koje sam dobrim dijelom ispričao i svoju osobnu priču te priču oko bavljenja organizacijom koncerata, ali ono što mi je bilo posebno zanimljivo je pokušati dočarati sliku društva 1980-ih, razdoblja u kojem sam odrastao i komparirati ga s našim sadašnjim društvom, dakle nekadašnja Socijalistička Republika Hrvatska i ova danas, samostalna demokratska Republika Hrvatska.
Kada si već spomenuo tu temu, koji je tvoj dojam usporedbe, jesmo li se pomaknuli društveno, kulturološki i politički?
Pomaknuli smo se definitivno, samo nekoliko koraka unatrag (smijeh). Nažalost, sve ono dobro što je napravljeno u drugoj polovici 70-ih i zatim kroz 80-e, nekome očito nije odgovaralo. Ne vidim drugo objašnjenje za kontinuirano i uporno ubijanje društvenih vrijednosti na kojima se dotad radilo desetljećima. Imam dojam da je netko ciljano sve ono dobro što je stvoreno u socijalističkoj RH namjerno sabotirao ili uništavao, a niz loših stvari su postale osnova na kojoj je nastala ova zemlja, u prvom redu, negativna selekcija. Negativna selekcija je bila osnova funkcioniranja socijalističkog sustava, ali postojali su ljudi unutar tog sustava koji su uspijevali biti društveno korisni i ostvariti dijelom svoje ambicije, ali prvenstveno su uspijevali ostvariti neku svoju želju za gradnjom boljeg društva.
Tim ljudima nije vlastita ambicija bila jedino što ih je vodilo, a kod onih koje vodi isključivo vlastita ambicija, bilo tko u sustavu ispod njih tko pokaže da je sposoban, takvima je ta osoba potencijalna prijetnja, a to se nažalost s vremenom proširilo i na kompletno društvo, a pogotovo na javnu upravu, koja tako funkcionira – ako pokažeš neku vlastitu inicijativu, dobivaš komentare poput ‘praviš se pametan’, ‘šta ti sad tu hoćeš’,…bez obzira koliko ta inicijativa bila pametna i korisna. Time bilo tko sposoban odmah narušava uigrane odnose, u kojima su svi zadovoljni prosječnošću ili ispod prosječnošću, tako da pojedinac kao takav jednostavno nema šanse.
To je zapravo bio problem u prošlosti, jer osnova funkcioniranja komunizma je da nema pojedinaca, nego smo svi isti – a znamo da nismo, a to je zapravo zadržala ova i ovakva Hrvatska; dakle, pojedinac jednostavno nema šanse. Ukoliko nisi unutar nekog interesnog kolektiva, nemaš šanse.
Jedine šanse imaš ako se nametneš negdje vani, pa uspiješ funkcionirati u potpunosti izvan sustava – dakle, radiš posao vani, za vanjske firme i klijente, a dobar primjer toga kod nas su informatičke tvrtke. I upravo zato je IT industrija uspjela kod nas, jer gotovo uopće ne ovisi o državi, čak štoviše, u potpunosti je izbjegava.
View this post on Instagram
S druge strane, djelatnost organizacije koncerata uvelike ovisi o državi…
Upravo tako, i sam sam radio koncerte u ovoj zemlji, i to sam ih u prvom redu radio za građane ove zemlje, a tek onda za eventualne goste koji su naravno uvijek bili dobrodošli. Međutim, ta ovisnost o državi stvarala je izazove, i to vidim kao problem i kada dođe do ponovnog punog pokretanja koncertne industrije. Naši festivali – oni u prvom redu namijenjeni našim građanima, imat će velike probleme ako ne bude institucionalne potpore, jer im je kudikamo teže funkcionirati uz cijene prilagođene našoj publici, u usporedbi sa stranim organizatorima festivala.
Stvarno nam se može dogoditi da ćemo postati zemlja za strane festivale i za stranu publiku, gdje će naši ljudi biti pasivni promatrači koji će festivale gledati “s druge strane ograde”, kao i jeftina radna snaga. Na kraju će se po svemu sudeći svesti na to, jer jednostavno uz konkurenciju kakvu imamo u regiji ne možemo bez makar minimalne potpore institucija, kakvu smo do sada imali, a jednostavno ne očekujem da će se išta mijenjati i da će te potpore narasti, jer to očito nije u svijesti ovih koji odlučuju.
Kada na primjer, jedan EXIT od svoje vlade dobije milijun eura godišnje, a INmusic dobije 100 ili 200 tisuća kuna godišnje, to baš nije neka lojalna konkurencija, a dijelom ciljaju na isto ili slično tržište, i na taj način dugoročno ne možeš konkurirati. I Kino Šiška u Ljubljani je izvrstan primjer i fenomenalan projekt, gdje grad Ljubljana također investira u taj projekt i pritom je upravo grad uložio veliki novac da bi napravili takav jedan centar za mlade i da bi ta priča bila održiva. Ja njima ništa ne zamjeram niti prigovaram, ja prigovaram našima što nisu nešto slično napravili, nego su nas doveli u situaciju gdje nam je Kino Šiška postalo konkurencija kojoj zapravo ne možemo konkurirati, jer oni trebaju prihoditi samo 50% programskih sredstava, a mi ih trebamo uprihoditi 120 ili 130%, jer imamo ili zanemarivu ili nikakvu potporu institucija.
Poanta svega je da je ova država stvarana na potpuno pogrešnim temeljima – jedino što je bila nit vodilja dobrom dijelu onih koje su je stvarali bila je “Hrvatska”, kao forma, ali bez pravog sadržaja. Odnosno, ispostavilo se da je sadržaj bila privatizacija usred rata i na kraju je to i dovelo do gospodarskog i društvenog rasturanja.
View this post on Instagram
Koliko je upravo ovo sve što si sada opisao utjecalo na tvoj odlazak s kulturne scene, odnosno gašenje Žednog Uha i svih projekata koje si stvarao? Dojma sam da se sve to taložilo godinama, a onda se dogodio moment koji je prelio čašu i pala je odluka – e sad je gotovo…
Sve si dobro sažela u jednom pitanju. Dakle, taložilo se zaista godinama, odnosno desetljećima… U knjizi sam naveo niz primjera na koji način se Duško Ljuština, kao najbliži suradnik Milana Bandića, ponašao kada je u pitanju zagrebačka kultura – a to je bilo despotski.
Ja sam otvoreno priznao da sam mu se ja donekle i divio, jer je u cijeloj toj kaljuži hrvatske politike on bio jedan od rijetkih frajera – imao je i gard, imao je i određeno znanje, nije primitivac, pomalo arogantan i drago mi je da su postojali i takvi. No činjenica je da je on bio aktivan sudionik svega onoga što se događalo u mandatu Milana Bandića i dobar dio toga se reflektirao ne samo na mene, nego na niz ljudi koji su bili nezavisni i koji su se bavili ovim ili sličnim poslom, jer su smatrali da je to društveno korisno.
Zaista sam mislio da ću svojim djelovanjem donekle izgraditi mrvicu bolje društvo, kako dovođenjem pred domaću publiku izvođača koje možda nitko drugi ne bi doveo, tako i inspirirajući druge lokalne glazbenike, te da će to s vremenom netko i shvatiti. Međutim ja sam nakon pet-šest godina shvatio da sam nebitan. Ma, shvatio sam i prije, ali sam ignorirao tu činjenicu. I tada sam počeo živjeti s tom činjenicom da sam sustavu nebitan i da mene, ali i druge nezavisne, sustav percipira tako da svakome da ponešto mrvica, ali to je to.
Da se razumijemo, 50 ili 100 tisuća kuna nije mali novac, ali kada se to stavi u kontekst budžeta i uvidi da se to radilo o 4 do 7% sveukupnog budžeta projekata, onda je to zanemariv novac. Pogotovo u kontekstu NO Jazz Festivala – tu je udio javnog novca bio nešto veći, 10-25%, ali takav udio u konceptu programa kojem su okosnica jazz, improvizacija i avangardna glazba općenito, to je zapravo smiješan udio; ti udjeli se u pravilu kreću iznad 50%.
Mislim da sam radio prilično uspješno s obzirom na uvjete, tako da ne znam kome sam se više trebao dokazivati, no u određenom trenutku sam shvatio da to nema smisla i da moram početi živjeti normalan život u kojem ću voditi računa o svojoj djeci. Stoga sam u određenom trenutku morao prelomiti, a definitivno kap koja je prelila čašu je bilo nešto na što nisam mogao ni u primisli predvidjeti da će se dogoditi.
Dakle, u ovom poslu postoji niz elemenata na koje ne možete utjecati, ali ih možete donekle anticipirati i pokušati ih ukalkulirati tako da stvari koliko-toliko funkcioniraju, bez obzira na te događaje. Niz je faktora koji mogu poremetiti u početku savršeno dobar plan i zbog kojih ti projekt može čak i potpunosti propasti. Međutim, to što se dogodilo u ljeto 2018. je bilo toliko drastično, da sam odlučio da moram prekinuti s ovim poslom.
Činjenica da je nešto poput uspjeha nogometne reprezentacije Hrvatske na Svjetskom nogometnom prvenstvu toliko naštetilo koncertnoj i festivalskoj produkciji koja je bila prvenstveno usmjerena na domaću publiku, to nisam mogao anticipirati. Tada sam shvatio da si jednostavno ne mogu dozvoliti da izgubim na stotine tisuća kuna, da prodaja ulaznica padne za 50%, ne samo meni nego svima koji su radili programe nakon što je Hrvatska prošla grupu na tom prvenstvu. To je bila kap koja je prelila čašu i tada sam rekao ‘Ovo stvarno više nema smisla’.
Možeš li malo podrobnije objasniti taj događaj iz perspektive organizatora koncerata?
Publici je u tih mjesec dana – čak i dulje, i po završetku prvenstva, nogomet bio jedino bitan. Znači, ljudi su se emotivno punili i jako puno financijski trošili skoro mjesec dana i nakon te finalne utakmice došlo je do potpunog pražnjenja. Tokom prvenstva su živjeli za nogomet i nakon prvenstva su živjeli na pričama o nogometu, dakle sve drugo je bilo potpuno sekundarno. I to je drastično promijenilo sve – meni, kao i kolegama koji su u to vrijeme radili koncerte, a pogotovo festivale.
Ja to u potpunosti razumijem, tu euforiju, nema se što tu zamjeriti, ljudi su bili sretni, no istovremeno, za mene to je bio finalni parametar koji nikako nisam mogao predvidjeti, a pogotovo ga ne ukalkulirati u tu neku računicu festivalskog koncepta i tada sam shvatio da je za mene to kraj bavljenja tim poslom.
Malo smo se već dotaknuli odgovora na ovo pitanje, no da te priupitam i ovako direktno – koji su ti bili najveći izazovi bavljenja organizacijom koncerata?
Sada kada rezimiram i pogledam unatrag, uviđam da sam se bavio tim poslom na način da nikad nisam vidio probleme, nego sam samo gledao rješenja. Izazova kao takve nisam ni doživljavao kao neke posebne izazove, sve su to bili putevi za dolazak do finalnog, do vizije kakvu sam stvorio pri početku rada na nekom novom projektu.
Najozbiljniji izazov, i tjelesni i psihički, bio mi je pokretanje Terraneo festivala. To je bilo užasno zahtjevno i ostavilo traga, i na mom privatnom životu i generalno. Nije da sada zbog nečega žalim, ali priča bi bila sigurna drugačija da nije bilo Terranea, kao da nije bilo niti niza drugih koraka koje sam napravio. Da sam neke stvari tada napravio drugačije, možda bih danas bio sretniji, no onda se pitam, što je to sreća? Imati više novca? Meni to nikad nije predstavljalo niti motiv niti mislim da je novac sreća. No, imati manje dugova – tu bih sigurno bio sretniji (smijeh).
Terraneo mogu izdvojiti kao nešto jako zahtjevno i najveću nepoznanicu u koju sam, zajedno sa svojim partnerima, svojevremeno ušao. Ovo drugo je bilo više-manje predvidivo i većinu projekata sam mogao anticipirati te u startu razmišljati o rješenjima. A kod Terranea to nije bilo tako. To je bio kudikamo veći izazov i moralo se u realnom vremenu učiti na vlastitim greškama, kojih je bilo dosta.
View this post on Instagram
Nastavno na to, u knjizi spominješ i koncerte koji nisu bili baš posjećeni. Kako ti je bilo nositi se s tim, vidjeti svoje glazbene heroje pred praktički praznim klubom, a istovremeno biti organizator koncerta koji ima vrlo malen broj posjetitelja na projektu koji organizira?
Dok smo do 2005. godine radili u KSET-u, pogotovo negdje period od 1999. do 2001., to mi je zapravo bilo normalno stanje stvari – imati koncerte za 30, 40, 50 ljudi. Često se sjetim Bohren & Der Club of Gore koncerta, koji je bio za 35 osoba, a danas taj koncert privlači puno širu publiku. Radili smo ih kasnije, rasprodali smo sjedeći koncert za skoro 500 ljudi, da je bio stajaći, bilo bi to i više.
Dakle, to mi je bilo normalno, ali mi nije bilo normalno da jedni Pere Ubu sviraju koncert za 400 ljudi, u dvorani koja prima preko 1000. To mi se tada prvi put dogodilo, moja potpuno pogrešna procjena gdje je moj subjektivni dojam benda i njegove važnosti izdominirao onaj objektivni sud. Tada sam odlučio da niti jednom izvođaču to više nikada neću priuštiti i mislim da se nikada tako neka drastična situacije nije ponovila. Događalo se i poslije da je na koncertima bilo i manje ljudi nego sam očekivao, ali ne baš toliko manje, odnosno, takvi izvođači onda nisu svirali u toliko prevelikom klubu.
Ova situacija koju sam opisao s Pere Ubu bila mi je baš neugodna, mislio sam da David Thomas i Pere Ubu zaslužuju bitno više, ali se ispostavilo da je to bila realnost za njih tada i nije bilo ništa novo niti drugačije u odnosu na ono što im se događalo u ostatku Europe. No svejedno, bilo mi je neugodno.
Vjerujem da je onda u samom poslu bilo jako puno balansiranja subjektivnog i objektivnog dojma, procjenjivanja poslovnog aspekta djelovanja?
Da, sretna je okolnost što se s vremenom nešto što se sviđalo meni, počelo sviđati i sve većem broju ljudi. Tome je u velikoj mjeri zaslužan KSET, kao fenomenalan prostor i cijela ta priča o povezanosti izvođača i publike, neformalna atmosfera gdje nije bilo normalnog backstage-a. Osim za No Means No, koji su ipak bili ljudi u godinama, pa je to bio minimum koji smo im morali osigurati, pa su Foto sekciju kluba pretvorili u taj prostor.
To okruženje, ta neformalna atmosfera je stvorila prisan odnos između izvođača i publike, i u biti na taj način se počela graditi publika. S vremenom je sve više ljudi dolazilo na koncerte, 2004. i 2005. je većina koncerata u KSET-u bila rasprodana, tako da je i nekakav veći prostor bio logičan.
Tako da sam s vremenom počeo raditi koncerte u većim prostorima, sve više ljudi je počelo dolaziti i morao sam početi razmišljati o tom balansu o kojem sad pričamo, između objektivne veličine tih izvođača i mog nekog subjektivnog dojma o njima.
Danas kada gledam taj odnos između koncerata izvođača koji su donosili prihod i onih u koje je trebalo ulagati, odnos je bio 60:40, u korist onih u koje je trebalo ulagati. No, tih 40% kojih je donosilo prihod je u dovoljnoj mjeri balansiralo cijelu tu računicu da je pokrivalo ulaganje u te neke manje bendove od kojih je dio njih u budućnosti, kada su narasli, počeo vraćati to ulaganje. Tako da je to sve dobilo svoj puni smisao negdje 2009.. 2010., ali vrlo brzo ga je počelo gubiti, jer se u kratkom razdoblju pojavilo jako puno novih promotora.
Oko 2012. godine pojavilo se sigurno nekih šest, sedam novih promotora, novi klubovi, i program stranih koncerata je narastao 5x u kratkom razdoblju. Na kraju se ovaj posao pretvorio u prilagođavanje nastaloj situaciji, i to cijelo vrijeme, koja se kontinuirano mijenjala, a broj ljudi koji je pohađao koncerte je dosegnuo svoj maksimum i zatim bio isti.
View this post on Instagram
Međutim, nama se potpora institucija nije povećavala, makar smo sve više novca uplaćivali u proračun, kako državni tako i lokalni. Država je u tom razdoblju od negdje 2010. do 2016. jako lijepo profitirala na nama, bilo je godina kada smo uplaćivali u proračun i 3x više novca nego smo povlačili, a onda umjesto da dobivamo sve više novca za projekte, dobivali smo ga sve manje. Dokazuješ da si uspješan, a država umjesto da te podrži i omogući ti da budeš još uspješniji, ona te počinje sabotirati i na kraju krajeva, sabotira samu sebe na taj način. Užasno mi je žao zbog takvog stava, ali ponavljam, nema ljudi koji će prepoznati inicijativu onih koji nisu na bilo koji način umreženi.
Na kraju, to više nije moglo funkcionirati i došao sam do razine da taj omjer više nije bio 40:60, već 10:90, znači samo 10% bendova koje smo dovodili su donosili prihod, a ostalo je trebalo ulagati novac i na kraju su se jednostavno generirali dugovi. Postalo je neodrživo i ponavljam, nije logično da se baviš takvim poslom, da stvaraš kulturni program koji je po nekom općem sudu bio poprilično kvalitetan, u svojoj srži je bio nekomercijalan, jer smo se u prvom redu bavili novom glazbom, drugačijom, avangardnom, glazbom bez granica, nezavisnom rock glazbom…a da nemaš podršku institucija. Jednostavno nema smisla da svake godine uplaćujem na stotine tisuća kuna u državni proračun, a da država zatim svake dvije godine smanjuje potpore ili čak i da ostanemo bez potpore, što se jedne godine također dogodilo.
Jednostavno je postalo neodrživo, pogotovo kada samo 130km odavde postoji lokacija kao što je Kino Šiška, koja organizira jako sličan program, a dobiva 50% programskih sredstava i plaćen joj je hladni pogon. To su potpuno dugi parametri i užasno mi je žao što nitko u Zagrebu nije prepoznao, ne samo moj, nego i rad niza drugih ljudi koji su radili kvalitetno sve ove godine, a za koje se bojim da nakon pandemije neće moći raditi. I ne samo u glazbi, nego i u ostalim umjetnostima.
Da li u novim generacijama vidiš “neke nove klince” koji bi mogli nastaviti u smjeru koji si ti stvarao kroz svoje programe?
U KSET-u je već nekih šest, sedam godina pokrenut dosta dobar program, ZEZ. Drugačiji je koncept, ali dosta sličan onome koji je imao NO Jazz Festival. Imaju znatno manji budžet, ali odlično to rade. U KSET-u postoje i neke druge incijative i to mi je jako drago vidjeti, snimljen je i “Zagreb Calling”, album novih projekata već potvrđenih super glazbenika koji već nekih 10 ili 15 godina rade vrhunske stvari u Zagrebu i Hrvatskoj. Općenito, postoje i nove inicijative i novi promotori, koji imaju dobre ideje, a za koje mislim da ih mogu realizirati, ali nisam siguran u kojoj mjeri i koliko dugo će to moći i htjeti raditi bez odgovarajuće institucionalne potpore, koje i dalje nema, ponavljam.
Problemom manjka podrške institucija baviš se i knjizi. Misliš li da će se stvari mijenjati?
Ono što je meni žao, što dosad nitko nije medijski eksploatirao jedan dio moje knjige koji se bavi činjenicom da velika većina glazbe koja je nastala u 20. i 21. stoljeću, dakle nakon 1920-ih, svoje korijene ima afro-američkoj glazbi, a udio javnog sufinanciranja glazbe je u ogromnoj većini slučajeva, pa čak i u Americi, usmjeren na glazbu koja je nastala u bijeloj Europi prije 20. stoljeća.
Kada smo krenuli s inicijativom prema promjeni odnosa, u prvom redu Ministarstva kulture, prema rock glazbi, zapravo se išlo s promjenom odnosa prema svoj ostaloj glazbi, koja je, htjeli to ili ne, u svojoj osnovici crnačka glazba. Ne kažem da način na koji je taj sustav izgrađen rasistički, ali sve vodi k tome. I tu je zapravo i srž problema.
Zbog čega glazba koju mi promoviramo, a to je mahom glazba nastala u 20. i 21. stoljeću i u svojim korijenima je afro-američka, nije sufinancirana? Dakle, sufinancira se ono što se naziva klasikom, što je preširok pojam, pa ponavljam, mahom se sufinancira glazba koja je nastala u bijeloj Europi do 20-ih godina 20. stoljeća.
Na to razmišljanje me potaknuo odnos SAD-a prema, po meni, najvrjednijem u njihovoj umjetnosti i kulturi, a to je jazz, odnosno u prvom redu jazz-avangarda, koja je počela nastajati 1950-ih, a zatim se etablirala kroz 60-e i 70-e, gdje se odnos američkog establishmenta nije promijenio sve te godine. Tako se i dogodilo da su neki od najbitnijih umjetnika te glazbe živjeli kao beskućnici. I zbog toga ne čudi takav odnos, još jednom ponavljam – odnos raznih Ministarstava kulture prema glazbi koja nije klasika, pri čemu mislim na razna svjetska ministarstva, ne samo lokalno. Čudim se da još nije napravljeno ozbiljno istraživanje na razini Europe, gdje bi se došlo do frapantnog zaključka.
Ranije si spomenuo Terraneo, pa bih se vratila nakratko na tu temu. U knjizi zapravo ne spominješ puno taj festival… Postoji li razlog tome?
Ne spominjem, jer…Nije bilo toliko albuma povezanih s Terraneom (smijeh). Kako sam knjigu pisao u kontekstu da pričam priče kroz albume, nisam pričao o projektima. Njih sam se doticao i spominjem ih kroz knjigu u kontekstu tih albuma i bendova o kojima se pričalo. Namjerno nisam preduboko ušao u priču o Terraneu, jer bih onda preduboko ušao u priču o politici, iz koje bih se teško na elegantan način izvukao.
View this post on Instagram
Ne smatram da je ikada previše ukazivati na svu licemjernost hrvatske politike i stalno pozivanje na mrakove prošlosti i strahove komunizma, od strane ljudi koji su baš u komunizmu svi jako lijepo živjeli i bili visoko pozicionirani baš u politici. I baš iz toga razloga sam osjećao potrebu da se u knjizi dotaknem teme politike, kada se to moglo povezati s nekim albumom ili bendom koje navodim, te da na taj način ukazujem upravo na to licemjerje.
Međutim, ući u priču oko Terranea, mislim da bih zaglibio preduboko, pa sam se elegantno izvukao, jer tu je politika odigrala jako ružnu ulogu. Tako da, još uvijek nije vrijeme da se toga javno dotaknem – to mi sada u životu ne treba.
Kroz razgovor počinjem stjecati dojam da je pisanje ove knjige možda imalo i terapeutski učinak za tebe – da svjesno zaokružiš to jedno važno poglavlje svog života?
Tih godinu dana knjiga mi je svakako pomogla. Barem mislim tako, tko zna, možda bih bio bolji bez pisanja ove knjige (smijeh). Čini mi se da mi je pomogla prije svega u tom korisnom provođenju viška vremena, koje mi se dogodilo silom prilika, što je nažalost pandemija uvjetovala. Nisam siguran da bi knjiga bila toliko brzo gotova da se njeno pisanje odvijalo u nekom drugom razdoblju života, u nekom normalnijem vremenu, čak ne znam niti da li bih je pisao tada.
Svakako da mi je pomoglo i da svoju priču ispričam bez ikakve cenzure, i omogućilo mi je da na neke stvari ukažem jasno. Radio sam to i prije, kroz razne intervjue, ali to bi se obično zagubilo, šum u kanalima. S ovom knjigom sam dobio priliku ispričati svoju priču i nisam htio da bude potpuno pesimistična, no isto tako nisam mogao pobjeći od zaključka da ne vidim put prema naprijed, kada je ovo društvo u pitanju. Ja već 30 godina vidim tešku društvenu regresiju i borbu onih koji odlučuju protiv nečega što su meni normalne društvene vrijednosti.
Jedino što vidim kao razlog tome je činjenica da su u pitanju njihovi vlastiti kompleksi, gdje se oni bore protiv vlastite prošlosti – opet se vraćam na tu komunističku prošlost ljudi u HDZ-u, zbog koje se oni bore protiv vrijednosti koje su prije toga dobar dio života zagovarali, jer kako kaže poslovica koju često ponavljam, pas ne laje zbog sela, nego zbog sebe. I to je poslovica koja opisuje dobar dio naših političara. I stalno su u javnosti jedno te iste priče, pa čak evo i ja nažalost stalno ponavljam tu temu.
Knjiga je pisana i završena i prije nego što su se dogodile brojne situacije na političkoj sceni – prije nego što je umro Bandić, i prije nego se počelo otvarati sve što se sada otvara te prije nego što je aktualni gradonačelnik Tomašević odlučio tražiti naknadu za štetu koju je grad pretrpio zbog loših ugovora i zbog odluka koje je činio bivši gradonačelnik, zajedno s ljudima koji su ga okruživali. Već sam spomenuo, Duško Ljuština je bio njegov prvi suradnik nekih 12-13 godina i njegova odgovornost je poprilična. U kontekstu svega ovoga, meni je sad malo bezveze, jer ispada da udaram po čovjeku koji je sada politički nemoćan te se nadam da to nitko neće medijski eksploatirati u nekom kontekstu.
Osvrnula bih se i na tebe kao roditelja – imaš dvoje djece, kćer i sina, spominješ ih u knjizi. Gledano glazbeno, ali možemo i kroz kulturu i društvo, što bi volio da oni dožive?
Nimalo jednostavno pitanje. Kao prvo, imaju potpunu slobodu izbora. Žena i ja ih odgajamo u multikulturalnom i slobodnom okruženju. Pokušavamo im usaditi osnovne kulturne i društvene vrijednosti. Nažalost, te vrijednosti dobrim dijelom nisu one vrijednosti koje se medijski propagiraju u ovom društvu, ali mi im želimo ukazati na slobodu izbora i učiti ih stvaranju vlastitog mišljenja. Slobodu imaju do te mjere da ja kao ateist sam im omogućio odabir žele li ići na vjeronauk ili ne. Evo, baš na tom primjeru mogu objasniti naš način odgoja – nakon nekog vremena, kćer mi je došla s pitanjima o nastanku svijeta, jer je došlo do kontradikcije između onoga što se uči iz prirode, a što se uči na vjeronauku, i ja joj nisam htio odgovoriti, nego sam je pitao što ona misli. I onda je ona donijela svoj sud. Znači, puštamo ih da sami odluče i mislim da djeci treba dati slobodu, a onako blago korigirati nekakav njihov put, ali ne prisilom ili pressingom, jer to mislim da može rezultirati samo kontra-efektom. Trenutno sam jako sretan putem kojim je krenula kćer, koja je nedavno upisala i srednju školu, a vjerujem da će i mali krenuti nekim svojim dobrim putem – pa makar to bila i košarka (smijeh).
View this post on Instagram
S glazbene strane, pristupam isto. Imaju apsolutnu slobodu odabira i ništa im ne namećem od svojih heroja. I baš sam zato ostao ugodno iznenađen kada sam skužio da je sama otkrila hip-hop, i to konkretno Kendricka Lamara i to neke njegove dosta avangardne stvari. Tu su i Lorde, Lana Del Rey, Billie Eilish…i niz imena za koje mi je drago čuti da su njen odabir. Nisu među mojim top-izvođačima – nisu se našli među albumima u knjizi (smijeh), ali mi je drago čuti.
Nisam ni na što od toga utjecao, čak niti na to da u nekom trenutku odluči poslušati The Clash – zbog serije “Stranger Things”. I to me također oduševilo. Ona sama bira glazbu koju sluša, i ako se preklopimo, ja sam sretan, ako ne, opet sam sretan. A mali zasada kopira sestru, tako da – vidjet ćemo. (smijeh)
Nakon 22 godine aktivnog bavljenja organizacijom koncerata, tu priču si završio i otišao u skroz drugom smjeru, odnosno u svoju struku – danas radiš u IT firmi.
Tako je, da. S tim da sam prije bio bliže svojoj struci nego danas, ako ćemo u detalje. Formalno sam diplomirao na ETF-u, današnjem FER-u, no diplomirao sam na Zavodu za elektroakustiku, i to područje Zvuka. Ako ćemo skroz precizno, bio sam bliže svojoj struci prije, nego što sam sada. (smijeh). Neke stvari koje sam naučio kako kroz faks, ali i zatim praksu u KSET-u, uvelike su mi bile od koristi u prijašnjem poslu. Međutim, iskustvo koje sam stekao kroz rad u organizaciji koncerata i festivala, danas mi je od velike pomoći u poslu kojim se bavim sada, u firmi koja se bavi nekim novim digitalnim rješenjima.
Pretpostavljam da je tu riječ o bogatom iskustvu u poznavanju publike, odnosno, u IT-u je to end-user.
Da, i publike, ali i ljudi koji se bave organizacijom velikih događanja te interakcije između organizatora, publike i nekakvih izvođača, predavača, nečeg trećeg. Tu se nadam da sam svojim iskustvom pomogao – vidjet ćemo kad se priča skroz otvori i kada se krene s organizacijom tih velikih događanja (smijeh).
Za potrebe kreiranja fotografije za naslovnicu knjige, ponovno si osposobio svoj bicikl, kojim si prešao stotine tisuća kilometara po Zagrebu, da bi između ostalog lijepio plakate za koncerte koje si organizirao. Tako na koricama knjige stoji “Bicikl je privremeno obnovljen za potrebe knjige, ali nije – niti će ikad više biti – u voznom stanju”. Između redaka, odnosi li se to možda i na tebe? Je li priča tvog bavljenja organizacijom koncerata u potpunosti završena?
Evo, vidiš, zanimljivo pitanje (smijeh). Nikad ne reci nikad. Ovaj bicikl sigurno više nikad neće biti u voznom stanju, jer mu se okvir u potpunosti raspao. No, zanimljivo je to da ga nisam bacio, nakon što se doslovce raspao. Skinuo sam s njega dijelove, prebacio na novi okvir, a njega sam odlučio staviti na nosače i na zid, pa neka stoji, ipak sam emotivno vezan uz njega, jednako kao što sam bio emotivno vezan uz svoje kasete, koje sam skoro sve sačuvao. Na kraju su mi i one i taj bicikl bili korisni za knjigu – bicikl za omot, a kasete za sadržaj. Nisam znao da ću pisati knjigu, no to uz što sam se emotivno vezao sam odlučio sačuvati i na kraju se eto, našlo u knjizi.
View this post on Instagram
A hoću li ja ostati u voznom stanju, to ćemo vidjeti. Odlučio sam povremeno raditi neke stvari, s prijateljima, a to su zasad Caribou i Future Islands. Zašto s prijateljima? Jer tako mogu raditi pod normalnim uvjetima, ne natječem se ni sa kim na tržištu i mogu dobiti te izvođače po uvjetima pod kojim ih ima smisla dobiti – i da koncert bude održiv i da ne ovisim ni o kome. Koliko će toga biti u budućnosti, ne znam, jer to uvelike ovisi i o aktualnoj pandemiji.
Naslovna fotografija: Zvonimir Bregeš
