Nakon čitanja zbirke “Zamke pristojnosti”, zamolili smo autoricu Mašu Grdešić da nam prenese dašak svojih promišljanja o društvenim mijenama, feminizmima, popularnoj kulturi i ranjivosti
Unatoč tome što je mnogima poznata kao sveučilišna profesorica na Filozofskom fakultetu, kao književna i kulturna teoretičarka, na spomen Maše Grdešić, koju sam gledala preko katedre i čitala na portalu za feminističku kritiku popularne kulture Muf, često se zaletim i pomislim da mi je dugogodišnja prijateljica. Tu nesretnu primisao dugujem upravo njezinom pisanju – energično, posvećeno, ljudsko, dnevničko, koje se ljuti, koje nas izaziva. Prijateljica koja kupuje posteljinu u IKEA-i, ili ne može podnijeti novu epizodu “Girls“, s previranjima koja se upotpunjuju valovima znanstvenih činjenica. Stoga ne čudi da su me “Zamke pristojnosti: eseji o feminizmu i popularnoj kulturi“, i to usred lockdowna, nevjerojatno utješile. Kako je upravo pandemija pomrsila moje planove da se Maši javim još u ožujku, kad je zbirka objavljena zajedno s nizom feminističkih naslova u izdanju Frakture, uz festival “Feminizam je za sve“, nasreću, pojavila se prilika u ovim nesigurnim vremenima.
Pobuna protiv pristojnosti
S obzirom na to da se zbirka naziva po istoimenom članku za portal Muf, na kojem je bila jedna od urednica koje su se zajednički od njega oprostile nakon što je rad na njemu prestao biti hobi, a financije kako njima tako ni većini nezavisnih medija nisu pristizale, upitala sam Mašu zašto baš taj naslov. “Pitanje pristojnosti dugo me zaokupljalo. Pokušavala sam analizirati svoje ponašanje u društvu s prijateljima, na poslu, pa čak i na feminističkom portalu koji sam uređivala i primijetila sam svoju sklonost tome da nešto prešutim, da pristanem na zahtjeve drugih, da uskočim i tamo gdje ne želim. Uskoro sam počela poriv za tim da izbjegnem konflikt i nikoga ne uvrijedim povezivati s ponašanjem drugih žena oko sebe te sam ga primjećivala svugdje, pa i u književnosti, umjetnosti i u teorijskim tekstovima. Ženina je društvena zadaća da se brine za sreću drugih, odgajane smo da budemo “dobre“ djevojke. No kad sam pokušavala vidjeti što bi značilo pobuniti se protiv te pristojnosti i pokušati zauzeti više mjesta za sebe, naišla sam na različite prepreke. Ženski otpor, naše “ne“, odbijanje da budemo savršene i svima stalno na usluzi u većini će se slučajeva interpretirati kao nepristojnost, razularenost i “neženstvenost“, a u najgorim slučajevima naići će na nasilnu reakciju onih koje smo odbile.“ No, to ne znači da ne trebamo biti “pristojni“ jedni prema drugima, “dapače, cijela je knjiga poziv na solidarnost i razumijevanje drugih i drukčijih. Međutim, muče me dvostruki standardi koji postoje oko društveno prihvatljivog ponašanja djevojčica i dječaka, žena i muškaraca. No puno više od toga da će netko misliti kako sam emocionalna, bijesna i nesretna feministkinja brine me to što u sebi ipak stalno osjećam te pounutrene patrijarhalne obrasce. Kad me strah nešto reći, kad osjećam da je lakše prešutjeti, pa čak i kad pristajem na nečije neprihvatljivo ponašanje prema meni, sve je to naučeno ponašanje pristojne djevojčice.“ Međutim, smatra da pomaci, s obzirom i na #MeToo pokret i generalne mijene društva, svakako postoje. “Puno je žena dobilo priliku progovoriti o svom položaju. Ali ovdje trebamo biti svjesne razlika među nama koje često presudno utječu na to može li neka žena reagirati u nekoj situaciji. To su razlike u klasi i ekonomskom položaju, rasi, seksualnoj orijentaciji, rodnom identitetu i ekspresiji, etnicitetu itd. koje određenim ženama otvaraju prostor u javnosti, dok druge stavljaju u životnu opasnost.“
Nepodnošljiva ljubav prema “trivijalnom”
Kako, kao feministkinja, pomiriti osjećaj krivnje, želju za aktivizmom i istovremeno zanimanje za “trivijalne“, “ženske“ stvari, pogotovo kada dodamo i tehnologiju gdje se napada svaka nespretno izgovorena riječ, Maša naglašava važnost međusobnog poštovanja i učenja. “Kako pomiriti svoj feministički politički angažman s interesom za modu i ljubavi prema ruževima jesu jako zanimljiva, no nisu više goruća feministička pitanja. Svatko tko živi u kapitalizmu živi u konstantnom proturječju. Feminizam može izgledati vrlo strogo i nepopustljivo, ali mislim da svaka od nas treba napraviti ono što može u određenom trenutku. Možemo se feministički aktivirati na puno načina – na ulici, u sabornici, u nevladinom sektoru, pisanjem i podučavanjem, u svom kvartu i zgradi, pa čak samo razgovarajući sa ženama oko nas. Važno je da budemo solidarne s drugim ženama, posebno onima manje privilegiranima od nas, da ih slušamo i učimo od njih te da pokušamo javni prostor koji smo dobile ili izborile podijeliti s njima.“
Neki novi sadržaji
U najavi zbirke pojavljuje se dio da je Mašin rukopis djelo strastvene gledateljice i čitateljice. Kako sam pratila objavljeno chatanje “Mufovki“ o poznatoj seriji Lene Dunham “Girls“, koje su i mene, uz “Gilmoreice“, nevjerojatno obilježile, zanimalo me misli li da su danas serije sklonije uplovljavanju u tabue, i o kojim bi, da je Muf još aktivan, serijama raspravljale: “Vjerojatno bismo chatale o serijama kao što su “Fleabag“, “I May Destroy You“, “Euphoria“, “Normal People“… Zadovoljna sam time što ima sve više serija u ženskoj produkciji i koje se bave ženskim likovima, posebno djevojkama koje se češće prikazuju kao kompleksna ljudska bića s vrlinama i manama. Sigurna sam da velikom dijelu publike, a tu uključujem i sebe, takve reprezentacije puno znače. Mislim kako je jako važno da više ne postoji jedna serija namijenjena cijeloj ženskoj publici, kao što je nekoć bio “Seks i grad“, pa čak i “Girls“. Ne traži se od jedne serije da zadovolji interese svake gledateljice i žene se više ne tretiraju kao homogena publika.“
Cvjetići, šljokice i borba
Kad je 2013. izašla njezina kulturno-studijska knjiga “Cosmopolitika“, prerađeni doktorski rad koji je ponudio analizu čitanja ženskih časopisa i razradio promjene iz angažiranog u konzumeristički feminizam, u jednom je intervjuu izjavila kako se nada da će časopisi u nekom trenutku prestati govoriti ženama da se moraju stanovito ponašati i odijevati za nekoga drugoga. Danas se, kako kaže, puno toga promijenilo. “Dosta časopisa doista funkcionira hibridno, kombinirajući više feminističke i rodne politike s temama o modi, ljepoti, putovanjima i sl. Internetski su portali, blogovi i društvene mreže radikalno promijenili način na koji uredništvo takvih izdanja i formata komunicira sa svojom publikom. Reakcije su puno brže i čini mi se da urednice portala i blogerice ozbiljnije shvaćaju kritike te se prilagođavaju zahtjevima suvremenih čitateljica. Mainstream se ipak sporo i nepravilno mijenja, no zato svaka čitateljica koja u to uloži nešto vremena može za sebe iz različitih izvora kreirati “idealan“ časopis, koji više ne nudi jednu te istu manekenku na naslovnici i reciklirani članak o savršenom vjenčanju.“ I za kraj, zašto je u redu voljeti cvjetiće, i šminkati se, i voljeti sadržaj namijenjen ženskoj publici, i biti feministkinja? “Sve su to sfere društvenog i kulturnog života koji je predugo smatran manje vrijednim, lošijim i glupljim u usporedbi s interesima muške publike. Baš zbog tih nametnutih vrijednosnih razlika mislim da je zastupati kulturu namijenjenu ženama politički čin. Trebamo prisvojiti sve te prakse i tekstove baš zato što se smatraju ženskima, a ženskost se smatra manje vrijednom od muškosti. Uvijek se sjetim djevojke koja je na jednoj feminističkoj konferenciji rekla: ‘Odjenut ću haljinu s cvjetnim uzorkom, obojit ću kosu u roza boju, stavit ću crveni ruž – i shvatit ćete me ozbiljno!’ “
Fotografije: Josip Krivačić
Ilustracija: Hana Vrca
