Domaća spisateljica je sredinom godine izazvala pravi šušur – njezin je roman “Zemlja bez sutona” osvojio titulu najboljeg. Iskoristili smo tu priliku za jednu šalicu razgovora o procesu, ali i blokadi pisanja te o aktualnostima koje uključuju i temu klimatskih promjena i smjene generacija
Za laureatkinju ovogodišnjeg natječaja Tportala za najbolji hrvatski roman, žiri je odabrao prozni prvijenac “Zemlja bez sutona” Marije Andrijašević. Djelo prati posjet slavne biologinje Glorije Suton fiktivnom rodnom kraju Vrj u Cetinskoj krajini, koja onamo odlazi u posjet ocu. Taj naizgled jednostavan trenutak postane uvertira u propitivanje vlastitoga identiteta, obiteljskih odnosa, prešućenim detaljima iz djetinjstva koji su utjecali na odrastanje junakinje. Ono što je specifično kod ovoga romana jest, osim važnih tema kojima se bavi, i to da ćete probijanje kroz šumu previranja uistinu osjetiti.
Marija nikako nije nepoznata na sceni – još prije 15 godina dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike za zbirku pjesama “Davide, svašta su mi radili”. Pojavila se, oba puta, na velika vrata, što je rijetkost u vremenu koje stalno forsira kvantitetu u odnosu na kvalitetu, a naše prvo pitanje je upravo bilo – čemu može zahvaliti tu više od desetljeća dugu pauzu na književnoj sceni.
“Ah, zahvale uvijek idu sljedećim krivcima: rješavanju egzistencijalnih problema, studiju na koji sam se odlučila u 24. godini života, možda i želji da budem bolja u pisanju, iako to tada sigurno nisam znala artikulirati ovako. Naravno, uz fakultet sam istovremeno i radila, pokušavala sve završiti “u roku” i “na vrijeme” i dosta sam to dobro odradila. Kad me uhvatila želja za ponovnim pisanjem, tj. ideja da bih mogla opet naučiti kako biti spisateljica, krenula sam u to i sa strahom i s oduševljenjem. Srećom, nisam se vratila pisanju s idejom kako bih htjela jednoga dana da to bude objavljeno. Vratila sam se tome jer se to zapravo vratilo meni.”
S obzirom na to da je Glorija Suton zanimljiva junakinja, koja pomalo zbog svoga povratka rodnome kraju asocira na jednog kanonskog – Filipa Latinovicza, htjeli smo znati kako je evoluirala u ono što danas jest.
“Pojavila se kao kontrapunkt jednom drugom ženskom liku, ali jako sam brzo shvatila da njih dvije neće proizvesti niti dobar tekst, niti prijateljski odnos. A Glorija je evoluirala iz etnologinje u etno-botaničarku pa u botaničarku jer što sam je više pisala, ona je sve manje pripadala meni. Tako je u jednom trenutku s druge strane nastala junakinja u potpunosti različita od onog što sam ja. Iako, dobro, jedna nam je crta zajednička: volimo promatrati. Iako ona ono što promotri koristi u drukčije svrhe.”
Glorijin je znanstveni poziv biologinje i sakupljačice sjemenki rijetko pokriven u romanima, pa se postavlja pitanje leži li u njemu kritika našeg utjecaja na klimatske promjene. “Kako se moja junakinja udaljavala od mene i imala svoj neki stvarni svijet unutar fikcije, naravno da se onda dogodila neka junakinja koju je trebalo “graditi” ispočetka. Njezino zanimanje bilo mi je važno na više razina. Jedna od njih svakako je ova znanstvena, koja joj omogućuje u patrijarhalnom sustavu da upravlja zemljom koju će naslijediti kako bi jedan muškarac mogao i danas još uvijek može samim činom rođenja, a s druge strane bilo mi je važno od nje učiniti osobu koja se godinama priprema na katastrofu kako bi, kad doživi onu svoju unutarnju, znala zašto je tu. Ona je tu da i osigura novi život. Na to se nadovezuje i ta kritika kapitalističkog odnosa prema eksploataciji Zemlje i zemlje.” No sigurno, Glorijina priča “Dalmatinke iz maloga mjesta” nije nova na našim niti filmskim, niti književnim brodovima. Ipak, odnedavno kao da te junakinje nemaju tragičnu sudbinu.
“Kod Luize Bouharaoue, Olje Savičević Ivančević, Tanje Mravak i kod nekih naših suvremenih muških pisaca, pa i moja junakinja završi dosta dobro. Mislim da je problem to što su sve prijašnje Dalmatinke većinom pisali muškarci, ali i činjenica da je život žena iz poslijeratne Dalmatinske zagore (ako se fokusiramo na tu lokaciju) ponajprije bio robija – rad u kući, rad u polju, rad u tvornici. Vremena se mijenjaju, vremena su se promijenila, zato ih i bilježimo.”
Kako je “Zemlja bez sutona” divna kompleksna kombinacija arhiviranja dalmatinske tradicije, patrijarhata, suvremenog i nesigurne budućnosti, u djelu tradicija i patrijarhat ne idu pod isti koš, što se stereotipno uvijek misli za bilo koga tko ima progresivne stavove. Dapače, mirise, ono što su naši stari podigli treba njegovati, no izražava se kritika prema određenim načinima kako se pristupa stvarima u Vrju, sporo i “pomalo” brzinom, uz snažno i nepotrebno veličanje “muškoga”. Upravo ta višeslojnost odnosa između multiznačnosti našega nasljeđa i otkrivanja tko smo osjetimo na vlastitoj koži, čitajući tekst. Marija je maestralno uspijevala narativno usporavati i nešto što je sekundu prije izgledalo kao riba koja pliva u moru, u drugoj je to dijete kojem su pomoćne peraje pomalo ispuhane. Marija kaže da joj je to zapravo bilo stvarno važno i da nije prvi put to bila priupitana.
“Razmišljala sam dosta o tom pitanju, no odgovor ide nekako ovako: mislim da mi je to što zovete narativnim usporavanjem bilo važno jer i život ide tako – sporo. A s druge strane – kratak je. Htjela sam nekako postići da čitatelj uspori, da bude sad i ovdje i da ne juri, barem ne kroz dan. Da knjiga bude taj neki vid povratka sebi – ako se moja junakinja već vraća kući, čemu se onda može moj čitatelj, ili moja čitateljica vratiti? S druge strane, bilo mi je važno i prikazati odnose novih generacija prema zemlji, onome što im je ostavljeno u nasljeđe i kako oni mogu djelovati na toj zemlji: ona je za njih i socijalno i klasno pitanje jer tamo rješavaju svoja stambena pitanja (primjerice, Jadran koji sebi gore gradi kuću), ali i pitanje organiziranja nekog novog zajedništva koji brže i kvalitetnije demontira rodne uloge. Važno mi je bilo zabilježiti i cijelu jednu povijesnu epizodu koja dovodi do toga: poslijeratno siromaštvo nakon Drugoga svjetskog rata, spuštanje sa sela u grad, obrazovanje malih seljaka koji su napustili svoja sela, i njihovu patnju za zemljom na koju se ne mogu vratiti jer su sad i bolesni i stari i nemaju dovoljno sredstava da tu zemlju stave sebi u korist. Konkretno tu pričam o Glorijinu ocu. On njoj prenosi i ljubav prema zemlji, ali joj i predaje borbu koju je on godinama u sebi vodio jer nova generacija to može razriješiti.”
Djelo je nevjerojatno aktualno, a opet bezvremenski jer osim što se bavi odnosom tradicionalnog i suvremenog, propituje i klasni odnos – onaj kapitalistički između poduzetnika i seljaka, i onaj između velikih gradova i onih manjih, često zaboravljenih. Tu je, naravno, i pitanje opasnosti od klimatskih promjena, o kojima se s pravom sve više priča. Misli li da bi, ipak, djelo i dalje bilo prepoznato na jednak način kao prije deset godina s obzirom na okolnosti koje nas okružuju?
“Tko zna kako bi bio prošao prije deset godina. Mislim da je u ovom smislu relevantnije pitanje bih li ga ja bila sposobna ovakvoga napisati prije deset godina, a otprilike bih s radom trebala započeti tamo negdje još barem pet prije… Pritom dolazim iz radničke obitelji, i sama sam se školovala u trgovačkoj školi, morala poći u večernju i na fakultet da bih uopće osvijestila što sve pisanje jest. Vjerojatno postoji i lakši put od moga, i neki neinstitucionalni, ali meni je jedino taj bio dostupan u to vrijeme s obzirom na to kako je sustav kod nas stratificiran i hijerarhijski postavljen. Kad spojimo te dvije komponente… Dosta se dogodilo toga kod nas i na razini književne produkcije, što je nekako omogućilo da se moj roman organski dogodi – uplivi tema o klasi, položajima žena, pitanje žena u sustavu književnoga polja (od izdavaštva do nagrada), književnost koja se bavi selom bez da ga egzotizira, očuđuje, eksploatira i udaljava od onog što mi jesmo. Sve to nekako je proizvodilo moj tekst izvana i osvještavalo i mene. Stoga mislim da bi taj tekst, barem onaj koji ja pišem, prije deset godina bio nemoguć.”
Kako je Marija komparatistica književnosti i etnologinja te kulturna antropologinja, zanimalo nas je kako skicirati vlastita djela i biti čitateljica koja se bavi proučavanjem književnosti. “Moj studij sigurno daje neku slobodu u čitanju tuđih tekstova i kako im pristupam i na što ih sve mogu navezati, a onda i naći neke pukotine ili zadebljanja kroz koja se nitko nikad neće probiti. Uvijek čitam, i kad pišem i kad ne pišem, mi živimo u tekstualnoj kulturi. Meni dan ne prođe, a da ne pročitam nekoliko mejlova i na desetke pisanih poruka, razne feedove, pa onda u njima nalete i pjesme, kratke priče, u ljudskoj komunikaciji podtekstove koje moram dešifrirati. Mislim da nikome od nas dan ne prođe bez “čitanja” i čitanja. Uz to, uvijek čitam nešto ukoričeno, bio to roman ili knjiga pjesama, jer mozak treba vježbati. Kad ne misli, kad ne radi, on ni ne piše. Spisateljska blokada je po meni upravo to – pisac koji je zaboravio misliti. Sad mi spisateljski tjedni izgledaju pomalo kaotično, uz dva i pol dnevna posla koja radim, ali i to je u redu.”
Iako polje komparativne književnosti distancira pisca od čitatelja, moglo bi se pomisliti da je Marija odlučila učiniti isto, pa i u pogledu kritika, no kaže nam kako je, kad je o kritikama riječ, znala da nije napisala nešto čega će se sramiti. “Znala sam kakav trud i koliki rad stoji iza samog romana. To me i jest pripremilo na kritiku. Kao, pa ako sve propadne, barem će se vidjeti to. A komparatistici unatoč, nisam imuna ni na kritiku ni na čitatelja. Na ovo potonje gotovo uopće. Jer mislim kako poanta teksta nije da je on samo moj nego i čitateljev i čitateljičin. Da je to naše dijeljeno iskustvo. I da ima neku veću društvenu svrhu to što radimo. On ili ona dok čita, a ja dok pišem.”
Iako je na dodjeli nagrade za najbolji domaći roman gotovo pa obećala da sljedeće djelo možemo očekivati za pet godina, morali smo je pitati što je sljedeće za spisateljicu koja je nedavno stavila točku na posljednju rečenicu i sada promatra kako to djelo putuje po našem domaćem književnom putu. “Ne dao bog točke u životu pisca! ako nakon nje mora nastaviti disati. Najbolji bi tu bio zarez ili točka zarez. Bit će knjiga kratkih priča, ali kad – ne znam. Nešto to kucam za sebe. Pomalo.”
Foto: Andrea Kovač
