“She’s a king, a queen, a warrior, a woman, a leader, a rebel; my mother, my teacher, my bestie, my partner, my inspiration, my mommy… thank you is too weak of a word! I celebrate you everyday!”, Alicia Keys.
Sjetimo li se bilo koje svečane dodjele nagrada ili trofeja, imamo ganutog dobitnika koji zahvaljuje suradnicima i bliskim ljudima za podršku i pomoć. U nizu zahvala, posebno važno i emotivno mjesto zauzima zahvala samo jednoj – mami. Bilo da su vrhunski sportaši, izumitelji, businessmani, glumci, pjevači, zajedničko im je da suzu puste na spomen svoje majke, sjetivši se njenog puta popločanog odricanjima kojeg sada oni, njena djeca, pozlaćuju svojim uspjehom. Poznajem takve Majke Hrabrost, neke srećom mogu nazvati prijateljicama.
Ona je pobjegla od nasilnika s troje male djece, nastanila se u malom stanu u kojem nije bilo obilja. Uz dnevni posao, noću je šivala, pisala, kuhala, mučila se za svaku kunu da trima mladim djevojkama pruži sigurnost i uzor da se radom i trudom mogu ostvariti snovi. Othranila ih je, odškolovala i poslala u svijet kao samosvjesne, visokoobrazovane, snalažljive mlade žene. I danas je gledam kako često prihvaća razne male posliće sa strane kako bi im pomogla, olakšala, iako to više ne mora. Dok su djeca bila mala, nije joj pomagala ni rodbina, ni grad, ni država. Znala je ova Majka Hrabrost da je biti majka najljepši posao na svijetu i bome ga je odradila, ne odustavši od svog zanimanja, svojih interesa, suradnji, uključenosti u svijet radno sposobnih odraslih ljudi koji, da bi se osjećali uspješnima i ostvarenima, trebaju biti međusobno umreženi kroz posao. Koliko god je bilo naporno i teško, činilo ju je ostvarenom, davalo joj prostor za nju kao ženu, zona odraslih u kojoj nema pelena, plača, tepanja, zabave i dječje igre jer odrasloj osobi trebaju druge odrasle osobe, odrasli razgovori i problemi, baš kao što djeci treba igra s drugom djecom i penzićima razgovor i utjeha starosno sličnih. Danas je baka, koja s ponosom govori kako je sve odradila sama, bez mjera, subvencija, stimulacija, naknada jer, kako duboko vjeruje – ima onih kojima je sve to potrebnije. Dodaje i kako je sretna jer su joj djeca zdrava, pristojna i sretna, a ne daj Bože nikome bolesti ili biti u potrebi.
Druga žena, u najpotentnijim godinama poput ruže u cvatu, majka je također troje krasne djece, u jednom je trenutku dobila mogućnost iskoristiti povlasticu, osmišljenu od strane trusta čudnih mozgova u okviru njihovih primitivnih predizbornih dodvoravanja. Ti, koje danas gledamo po crnim kronikama, osmislili su radno mjesto „Majka Odgajateljica“, uz novčanu pomoć na određeno u firmi Grad Zagreb, a opis posla: ne raditi ništa drugo, sem biti doma i brinuti o svoje troje ili više djece. U licemjernoj državi temeljenoj na apsurdima, kad ne znaš što i kako činiti prave stvari, osmisliti kako svim majkama olakšati svakodnevicu primjerice kvalitetnim i dostupnim vrtićima, organiziranijem obaveznim školstvom, olakšicama u cijenama nužnih potrepština, kraćim radnim vremenom, jačim uključivanjem očeva, podrškom i pomoći najranjivijoj djeci (nastavi niz), svoju nesposobnost častiš tuđim novcem kojeg zapravo nemaš ni za pristojan život najranjivijih. Dobila je tako mlada i sposobna Majka Odgajateljica, zbog svog trostrukog doprinosa demografiji grada Zagreba, novčanu pomoć kao da je socijalni slučaj, kao da brine o djetetu s teškoćama u razvoju ili osobi s invaliditetom. No, svatko ima pravo na svoje odabire. Dok godine lete, djeca rastu, muž i ostali bliski ljudi brinu mnoge brige, jure za svojim poslom, izazovima, pričaju o raznovrsnim iskustvima, u dubini bića Majke Odgajateljice nesigurno je počela šaputati želja da se više uključi u taj svijet. Počela je loviti sporadične posliće po sivim zonama, muljati uz pomoć autorskih, studentskih, usmenih ugovora ne odričući se novčane pomoći svog poslodavaca Grada Zagreba. Osvijestila je da jedna ljubav ili briga ne isključuje drugu, da čovjek treba imati više uloga u životu i da je njena zapravo ona Majke Odgojiteljice Obrtnice.
Ništa nije zauvijek i sve što je lijepo kratko traje, tako i ova (ne)demografska novčana pomoć. Jer kada je više ne bude, hoće li Majka Odgajateljica, tada sredovječna žena skromnog CV-ja, potražiti novi posao ili će se jedan socijalni slučaj preoblikovati u drugi? Hoće li opet država i grad pružiti pomoći? Možda će im burza naći adekvatan posao, možda će im ponuditi besplatnu prekvalifikaciju, možda će upasti u neki projekt EU za zapošljavanje starijih osoba, možda da trust čudnih mozgova odmah pripremi novu uredbu i dodijeli im beneficirani radni staž, pitam se?
Institucije u želji da pomognu imaju dobre namjere, ali put do pakla je popločan dobrim namjerama. Želimo promjene, ali ne one koje se odnose na mene. Želimo bolju demografsku sliku, a ljudi nam bježe u inozemstvo. Trebamo zapošljavati da bismo mogli održavati socijalnu državu, a tiho podržavamo razne oblike i prava na nezaposlenost. Korisnicima ove novčane pomoći, udruzi U ime obitelji i sličnim bratskim udruženjima, te njihovim oportunim simpatizerima, Visoki upravni sud kupio je još malo vremena za život u iracionali. I kako to obično s pravosuđem u nas biva, dok smisle što će, na vrata će zakucati neki novi izbori, a znamo da se tada nikom ništa ne uzima, naprotiv, obećaje se i nemoguće. I što sad, pitanje je svim roditeljima u Hrvatskoj koji odgajaju svoju djecu? Hoće li i dalje, da bi podizale troje ili više djece, Majke morati ostati Hrabrost ili da sve presele u beli Zagreb grad kako bi mogle biti samo Odgajateljice?
Fotografija: Jessica Rockowitz
