“We shape our buildings; thereafter they shape us”, izjavio je Winston Churchill, a mi istražujemo zašto su domovi superbogatih sve dalje od života, a sve bliže katedralama suvremenog kapitalizma
Zaljubila sam se. Nepopravljivo. Dogodilo se onog trenutka kad sam na YouTube kanalu Architectural Digesta vidjela brazilsko imanje, golemu farmu Lennyja Kravitza. To je bila ljubav na prvi pogled: sirova, organska arhitektura, drvo koje diše, autentičnost u svakom kutu. Iako nevjerojatno skup, luksuzan, ipak je taj prostor (ili bolje rečeno svi ti prostori) izgledao kao dom, mjesto s dušom. Mjesto gdje je Lenny mogao uistinu biti Lenny, bosonog, s gitarom i bez pretjeranog stresa. Tragovi svakodnevnog života ovdje se nisu nazirali. Prostor izgleda kao skupocjeno utočište, ali je i dalje utočište.
Taj me “Open Door” serijal, međutim, odveo u spiralan loop . Počela sam klikati sve redom; i tu se dogodio preokret. Dok su me neki domovi slavnih, poput Kravitzovog ili onih s toplinom i teksturama (čak i kad su astronomski skupi), i dalje privlačili, vilica mi je sve više padala gledajući tzv. statement primjere arhitekture. Savršeno ispolirani, zastrašujuće grandiozni, nimalo pozivajući prostori. Kuće koje vrište: “Ja sam skup, važan i savršen.” Kuće-muzeji, galerije s privatnim bazenom, high-end saloni namještaja u kojima se bojiš udahnuti, a kamoli dotaknuti išta. Tu su se rodila ključna pitanja koja si postavljam svaki put kad vidim takvu ekstravaganciju: zašto su kuće bogatih sve sličnije umjetničkim instalacijama, a ne domovima? Kako se u njima slavi život, pogotovo u, primjerice, doba blagdana? Gdje je nestao taj “Christmas cheer and joy”, toplina doma?
Kuće bogatih danas su više nalik instalacijama suvremene umjetnosti nego mjestima gdje se stvarno diše, jede, živi i prolijeva vino
Današnji najekstravagantniji domovi slavnih i superbogatih (koje gledamo u serijalima kao što su AD “Open Door” ili Vogue “73 Questions”) nisu primarno stvoreni za ugodan život (obiteljski, samački, mladog urbanog para… svejedno je!). Oni su stvoreni kao manifestacija moći, uspjeha i jedinstvenosti. To je statement arhitektura, dizajn koji mora biti izjava statusa i moći. Kuća postaje proširenje osobnog brenda vlasnika. Kao što haute couture haljina služi za privlačenje pozornosti na crvenom tepihu, tako i arhitektura služi da bi se definirao status izvan ekrana. Životni prostor ultimativan je dokaz: niste samo bogati nego ste i kustos vlastite, besprijekorne estetike.
Kad kuća stoji na desetke milijuna, ona mora opravdati svoju cijenu. To se postiže rijetkim materijalima, unikatnim umjetničkim djelima (koja su često i financijske investicije) i dizajnom koji potpisuju arhitektonske zvijezde. Rezultat je prostor koji je više poput privatne galerije negoli mjesto za opuštanje. Bojala bih se taknuti naslonjač iz 50-ih, restauriran po cijeni manjeg stana! Živimo u doba u kojem se privatnost mjeri brojem lajkova. Statement arhitektura savršena je za dijeljenje na društvenim mrežama. Svaki kutak je ”Instagrammable”, svaka linija geometrijski besprijekoran backdrop. Ovi prostori dizajnirani su tako da izgledaju sjajno na ekranu, što često ima prednost nad time kakav osjećaj pružaju u stvarnom životu (kako navode stručnjaci neuroarhitekture, monotona pročelja i dezorijentirajući interijeri mogu negativno utjecati na naše raspoloženje unatoč vizualnoj “čistoći”).
Što je ovdje glavni problem? Fokus se pomaknuo s lifestyle designa (koji bi trebao odražavati i unaprjeđivati svakodnevne rituale i dobrobit) na puku estetiku i vizualnu dramu. Zgrade nas oblikuju, a živjeti u sterilnom muzeju zasigurno oblikuje ponašanje prema oprezu i formalnosti, a ne opuštenosti.
Najveći luksuz više nije rijedak mramor ni haute couture namještaj, nego sloboda nesavršenosti – patina, toplina i tragovi stvarnog života
Postoji nešto temeljno pogrešno u prostoru u kojem se bojiš udobno smjestiti. Kao da je cijeli koncept doma, utočišta, mjesta za mentalnu restituciju i regeneraciju žrtvovan na oltaru neprikosnovene elegancije. Je li moguće da se u takvoj arhitekturi vlasnici osjećaju isto kao i mi smrtnici, kao uljezi? Neuroarhitektura nas uči da naši mozgovi reagiraju na okolinu; zelene površine smanjuju stres, složenije fasade pozitivno stimuliraju, a zatvoreni prostori s lošim svjetlom izazivaju nelagodu. Što se događa kad živite okruženi hladnim, minimalnim plohama, rijetkim monokromatskim mramorom i umjetničkim djelima koja zahtijevaju poštovanje umjesto opuštenosti? Vjerojatno se aktivira stanje stalnog stresa niske razine; straha od neuspjeha, prolijevanja, dodirivanja, življenja. Ove su kuće svojevrsne katedrale suvremenog kapitalizma; visoke, hladne i osmišljene tako da tvore hijerarhiju. One naglašavaju odvojenost i elitizam, a ne socijalnu povezanost. Arhitektura koja ne potiče socijalnu interakciju, kako nam studije govore, doprinosi osjećaju izolacije, čak i usred velebnih prostora. Otuđenje je, čini se, tiha cijena statement dizajna.
Kad se približe zimski blagdani, na primjer, ta savršena statement arhitektura postaje još više zbunjujuća. Moj um ne može zamisliti sljedeće: dlake kućnog ljubimca na rubu kauča obloženog ultrarijetkom kožom, prolivenu juhu ili, ne daj bože, par kapi (a kamoli mrlje!) crnog vina na podu od rijetkog talijanskog mramora te nesavršeno, bučno i pretrpano božićno drvce koje visi na stranu jer ga je ukrašavao cijeli klan djece. U takve prostore kao da ne ulaze ljudi i kućni ljubimci sa svojim manama. Svi moraju biti savršeni, tihi i, po mogućnosti, ne ostavljati otiske prstiju. Ironija je u tome što je kvaliteta života duboko povezana s osjećajem pripadnosti, opuštenosti, društvenim interakcijama i povezanošću sa svojim okruženjem. Statement kuće i stanovi svojom hladnoćom, minimalizmom i muzejskom atmosferom zapravo su dizajnirane protiv tih osjećaja. Stalna briga o očuvanju skupocjenosti zamjenjuje opuštenost. Ne možete se osjećati ugodno ako se bojite da ćete neopreznošću uništiti milijunsku investiciju. Oprez ubija opuštenost. Ugodan dom ima patinu, tragove prolivenih kava, udubljenja na drvenom stolu, knjige razbacane u kutu. Statement domovi su sterilni, bez patine, antiživotni. Oni su predizajnirani i nedovoljno nastanjeni.
Ekstremna privatnost i savršenstvo često vode do socijalne izolacije. Ako se gosti boje doći ili se ne osjećaju dobrodošlo, onda dom ne ispunjava svoju ključnu funkciju: jačanje društvenih veza. I tu dolazimo do zaključka: statement arhitektura primarno je dizajnirana za divljenje izvana i izlaganje na internetu, a tek sekundarno za život iznutra. To je arhitektura za publiku, a ne za stanara. U konačnici, prava pobjeda u dizajnu i životu možda leži u otporu prema toj savršenoj, sterilnoj estetici. Dok AD, Vogue i ostali lifestyle mediji nastavljaju prikazivati kuće-muzeje (mislim, tu su, postoje i zanimljivi su za gledati, čak i kao fenomen), mi, publika, počinjemo cijeniti radikalnu istinu: da je najautentičniji i najvrjedniji luksuz danas luksuz patine.
Luksuz da je tvoj dom utočište, a ne izložbeni prostor. Luksuz da ti kućni ljubimac drijema na dizajnerskom tepihu. Luksuz da tvoj “božićni” rođak, ujak može pričati gluposti lagano pripit s nestalnom čašom crnog vina u ruci, a da ne obezvrijedi skupocjeno umjetničko djelo. To je luksuz nesavršenosti, udobnosti i autentične slobode; neprocjenjiv osjećaj koji se ne može kupiti, niti savršeno ispolirati. To je dom. A statement, ma koliko bio glasan, tek je pozadina za onaj stvarni život koji se tamo možda, usuđujem se reći, niti ne događa.
Foto: Pexels
