Predstava ‘Gard’ u Teatru &TD privukla je puno pažnje, a nama je za oko zapela mlada glumačka nada Lana Ujević, koju smo zamolili za brzinski razgovor
U Velikoj dvorani &TD-a krajem prošloga mjeseca održala se premijera Teatra &TD, predstava Gard. Autorski tekst potpisuju Filip Rutić i Dražen Krešić, koji je zadužen i za režiju. U predstavi igraju mladi glumci i glumice, nove uzdanice hrvatskog glumišta: Lana Ujević, Nikola Nedić, Bernard Tomić, Ivan Jurković, Lana Meniga i Luka Stilinović, a reprizne izvedbe na rasporedu ponovno su na rasporedu 30. i 31. siječnja sljedeće godine.
Kako stoji u najavi predstave, u prostoru koji elemente filmskog i kazališnog suprotstavlja jedne drugima, isprepliće ih i pomiče im granice, istinu poistovjećuje s fikcijom i još mnogo toga dobroga, zapravo se odvija jedna vrlo jednostavna priča. Jedan dio te priče odvija se pred kamerama prema unaprijed određenim pravilima, dok se ono što je teže postaviti u okvire događa između ‘tejkova’ i u ‘puš-pauzama’. Tada se postavljaju bitna pitanja kao što su: Zašto Hrvati više vole Srbe na ekranu i što uopće bik radi u kadru? Ako tempo snimanja to dozvoli, otvaraju se i teme poput potrebe za samoispunjenjem kroz ostavljanje nasljeđa i ranjivosti u svijetu koji iskrenost ne drži na cijeni. “Prvi je korak utvrditi jeste li ljevak ili dešnjak. Ovisno o tome, manje dominantnom nogom iskorači se u normalan iskorak te se kompletno tijelo zarotira za otprilike 45 stupnjeva. Ovim postupkom smanjili ste površinu tijela kojom ste suočeni s protivnikom i automatski postali manja meta. Gard se ni u jednom trenutku borbe ne smije spustiti!”, ističe redatelj Dražen Krešić.
U predstavi igraju Nikola Nedić, Bernard Tomić, Ivan Jurković, Lana Meniga i Luka Stilinović te napa sugovornica Lana Ujeviča, koja već neko vrijeme privlači pažnju kritike i publike.
Rođena u Baden-Badenu gdje završava osnovnu školu, dolazi na studij u Zagreb te tijekom fakulteta snima dugometražni igrani film “F20” u kojem smo je prvotno primijetili, kao i seriju “Zlatni dvori”. Za Graziju je otkrila kako se uopće počela baviti glumom te kako se priprema za uloge.
Kako ste ušli u svijet glume?
Imam osjećaj da se ja nisam ni za što odlučila. Stvari su se krenule slagati same od sebe. Imala sam odmalena afinitet prema glazbi i do kraja srednje škole nisam razmatrala opciju o studiju glume i mogućoj karijeri u toj branši. U trećem srednje sam postala dio dramske skupine u školi. Bila sam znatiželjna, ali sramežljiva i držala sam se više u pozadini i promatrala kako drugi rade i zamišljala kako bih ja to, ali sam se tek u 4. srednje odvažila sudjelovati na lidranu i sjećam se samo da sam uživala i da sam tada odlučila da će gluma biti dio mog života. No, na sve sam više gledala kao dodatni hobi uz klavir i pjevanje. Palo mi je na pamet da bih voljela to studirati, ali nisam vjerovala da imam ikakvu šansu za upad na akademiju.
Pri završetku prve godine studija i malo više razine samoupozdanja sam upisala glumački studio KUBUS u Zagrebu. Svoju prvu „pravu“ dramsku skupinu gdje sam se prvi put susrela s glumačkim tehnikama i improvizacijama. Počela sam ići na audicije i prva ozbiljna audicija na koju sam išla je rezultirala ulogom u seriji, druga sporednom ulogom u dugometražnom filmu i tada sam prvi put pocela mastati kako bi bilo da mi ovo zaista postane zanimanje. Tijekom rada na tim projektima sam gledala starije kolege kako rade i bila sam svjesna toga da je gluma puno više nego govoriti prirodno tekst. Nakon tih iskustava i vjetra u leđa od starijih kolega sam se usudila otići na prijamni bez prevelikih očekivanja. Kad sam saznala za upad, bila sam u potpunom šoku. S upisom glume mi se promijenio život.
Je li bilo određenih prepreka, od toga da je to neklasičan životni poziv, do toga koliko je izazovno uspjeti u Zagrebu?
Za početak su tu roditelji koji su bili od početka svjesni izazova kojima se mladi ljudi susreću u ovom poslu i samim time nisu bili očarani idejom studija glume. Svejedno su me podržavali i bez njih ne bih bila gdje sam sada. Odluka odlaska na prijamni je bio prvi put u životu gdje sam samu sebe pokušala uvjeriti u onu „snovi se ostvaruju“. Nisam tu verziju svoje budućnosti gledala kao jedinu opciju. Uvijek sam vjerovala u to da se dogodi ono što se treba dogoditi. Išla sam na svaku audiciju bez ikakvih očekivanja i počela dobivati prve uloge kroz koje sam upoznala prirodu ove struke i kroz koje je nastala želja za znanjem i vještinom.
Otkud crpite inspiraciju za svoje likove, koje tehnike koristite kad vam “ne ide” i imate li specifičan glumački stil? Postoji li određena predrasuda da mladi glumci i glumice još nemaju “otkud” izvući lik, jer nemaju dovoljno iskustva?
Inspiraciju crpim iz svakodnevnog života. Iz ljudi koje poznajem dobro i ljudi koje ne poznajem ali su mi zanimljivi iz nekog razloga. Što se tiče same tehnike, svaki glumac ima nešto što njemu odgovara i mogla bih vam tu sada napisati svašta o tehnikama i mašti i stvarima koje su mi pomagale ili odmagale. Ali na ulogama uvijek radim postepeno.
Za početak se iscrpno bavim tekstom i vremenom u kojem je napisan i tražim tamo inspiraciju. Igram se detektivke i tražim motivacije za pojedine rečenice. I onda kada mislim da mi je sve jasno, ponovno sve “zbrčkam” i tražim koje su tu još mogućnosti. Kada osjetim da sam se na nešto navikla pokušam promijeniti. I uvijek pokušavam pronaći humor negdje u tekstu. Koliko god tekst djelovao ozbiljno. Znaju se potkrasti zanimljive situacije koje ja, a kasnije i publika prepozna iz vlastitog iskustva i koja izaziva smijeh. Naravno, ako redatelj i sam tekst to dozvoljava. Svako iskustvo obogaćuje.
Akademija je gotovo jedino mjesto gdje se događa da kao dvadesetogodišnjak imaš priliku igrati puno starije likove. I to je izazov jer je teško uvjeriti publiku da imam 60 godina i živim grčku tragediju, ali primarne emocije su primarne emocije. Svi smo mi osjetili sreću, tugu, gađenje i strah… To nema veze s godinama niti kulturom. Stvar je imaginacije i vladanja emocijama i kontrolom. Važno je da publika povezuje i prepoznaje. Ako glumac autentično igra strah nije važno je li se on zaista boji kolege koji igra ubojicu ili zamišlja pauka na zidu od kojeg ima fobiju. Zato postoje glumačke tehnike. Prilično sam sigurna da niti jedan stariji glumac nije bio kralj, ali znam da je bilo glumaca koji su ih sjajno odigrali.
Koji vam je projekt dosad bio najdraži, najizazovniji, generalno – da vam je najviše značio na nekoj razini – i zašto?
Imala sam priliku raditi na Wiener Festwoche u predstavi Astronaut Wittgenstein koju je režirala Nataša Rajković. To je bio moj prvi profesionalni kazališni angažman nakon akademije. Radila sam 5 tjedana u Beču na njemačkom jeziku koji mi je uz hrvatski materinji, ali ga zadnjih pet godina nisam aktivno koristila. Drago mi je da sam imala priliku vratiti jezik u formu i upoznati neke divne umjetnike. Ima puno stvari zbog kojih će mi ovaj projekt zauvijek imati posebno mjesto u srcu. Počevši od čarobne lokacije uz Dunav, labudova koji su nas posjecivali svaku izvedbu, publike koju sam imala priliku gledati u oči i pojedince koje sam znala nakon predstave sresti u gradu. Ljudi su nam se zahvaljivali, razgovarali bi o predstavi, neki su se otvarali i govorili o svojim životnim iskustvima… Puno sam naučila u tih 5 tjedana i jako sam zahvalna na toj prilici i iskustvu.
Nakon uspješne premijere, reprizira se izvedba predstave Gard, možete li nam nešto više reći o njoj i ulozi koju utjelovljujete? Kome biste preporučili ovu predstavu?
Za početak bih rekla da sam se kroz proces od mjesec i pol rada nevjerojatno puno smijala. Imali smo savršen balans ozbiljnog rada i zabave i mislim da se to u predstavi vidi. Cijela predstava je stapanje kazališta i filma. Igram glumicu Lanu koja se bori s vlastitom karijerom i privatnim životom i paralelno Andrijanu, lik kojeg Lana igra u boksačkom filmu. Ovo je drama s komičnim elementima koju preporučujem svim fanovima bloopersa, Rockya, behind the scenes dokumentaraca, boksa, sporta općenito i ljudima koji misle da je kazalište dosadno.
