Na nedavno održanom Sarajevo Film Festivalu koji se održao od 14. do 21. kolovoza, u žiriju za dodjelu Srca Sarajeva za najbolji studentski film sjedila je sjajna producentica Lana Matić, s kojom smo porazgovarali o mladim filmašima, domaćoj sceni ali i o njezinom zanimljivom karijernom putu
Politologinja po struci, producentica po profesiji, Lana Matić već je godinama jedna od domaćih protagonist(ic)a koja se bori za što kvalitetniju i relevantniju domaću filmsku scenu. Bilo da se radilo o radu na uspješnim i nagrađivanim dugometražnim filmovima kao producentica, od kojih su vjerojatno mnogima najzvučnija imena ”Kenjac”, ”Život je truba” , ”Bosonogi car” , omnibus ”Zagrebačke priče” te filmovi ”Mali” i ”Otac” koji je ujedno nedavno dvostruko nagrađen na Berlinaleu; ili kratkometražnim filmovima kojih je producirala preko dvadeset, a koji su također prikupili priznanja od Cannesa, Berlina do Sarajeva; Lana se nalazi i u upravi Zagreb Film Festivala koji slovi kao jedan od najprestižnijih domaćih festivala. Naravno, ne moramo ni spominjati da su ZFF-ovci bili ti koji su vodili i iscrpljujuću borbu za Kino Europu, jedno od rijetkih utočišta malo drugačije filmske scene od onog holivudskog mainstreama.
Sada, kada smo malo saželi Lanin put, mnogi ljubitelji domaće filmske scene neizbježno će osjetiti zahvalnost što je odlučila koračati ovim putem od svih puteva koji su se ukazali nakon što je u ruke primila diplomu politologa. Za isto kaže da nije baš toliko daleko ili nesrodno s njezinim producentskim pozivom, ali da ionako, u ono vrijeme kada se preselila u Zagreb prije dvadeset godina, smjer produkcije na Akademiji nije ni postojao. “Tada nisam znala kako izgleda produkcija filmskih festivala, a još manje filmova. Politologija se činila idealnom za čitanje knjiga koje inače ne bih, a mislim da je i revno praćenje Feral Tribunea u srednjoj školi pripomoglo konačnom odabiru.” kaže nam Lana koja se u filmskoj industriji jedino vidi u ulozi producentice “Nemam želju režirati, glumiti, pisati niti mislim da bih bila dobra u tome. Sretna sam što radim posao koji volim i točno sam tamo gdje trebam biti” .
Kao osoba koja vidljivo pronalazi svrhu u kreiranju ali i pomaganju domaćoj filmskoj sceni, bila je idealni odabir za žiri SFF-a u kategoriji studentskog filma. Shodno tome, naše prvo pitanje je bilo – kako joj se uopće čini interes mladih za stvaranje filmova? “Mladi žele stvarati – i stvaraju. Sarajevo Film Festival oduvijek ima pokretačku energiju i sjajno je što je jedan veliki dio nje fokusiran na mlade i što već nekoliko godina postoji nagrada Srce Sarajeva za najbolji studentski film. To su važni koraci za studente i njihovu daljnju afirmaciju. I u konačnici, simbioza festivala i novih generacija filmaša povećava i interes za daljnjim stvaranjem. Pri tom se njihovi radovi prikazuju širokoj publici, o njima se piše, gledaju ih ostali selektori te nastavljaju svoj festivalski život.” kaže nam Lana.
Usprkos čestom pesimističkom gledištu na šanse koje imaju mladi na domaćoj sceni, u bilo kojem segmentu, pa tako i u filmskom, Lana smatra da ako postoji “dobar scenarij, projekt s dobrom glumačkom postavom i autorskom ekipom te redatelja koji zna što želi”, nije teško osigurati financijska sredstva za snimanje dugometražnog igranog filma u Hrvatskoj te kako ne treba obeshrabrivati nove generacije. “Dio mladih kolega svoj put započeli su u kino-klubovima i na Akademiji pa su upućeniji u proces, naravno ovisno o kojem sektoru razgovaramo – radi li se o budućem redatelju, scenaristu, producentu ili glumcu. Ali ne postoji univerzalna formula. HAVC kao krovna institucija za audiovizualnu umjetnost ima svoje redovne natječaje za razvoj scenarija, projekta kao i sufinanciranje proizvodnje filma. Također postoji posebna kategorija za debitantske filmove.” informira nas Lana. Kao teme koje mlade posebno zanimaju ne želi posebno generalizirati osim toga da je razvidno da progovaraju o temama koje su im važne.
“Idu prema onome što ih vuče, a upravo ih to čini autorima. U kategoriji studentskih filmova uz igrane, imali smo priliku vidjeti i animirane i dokumentarne i svakako se radi o društveno angažiranim filmovima. Dio se bavi obiteljskim odnosima, a dio seže od politike i kritike pojedinca do urbanizma; odabir tema je svakako raznovrstan.”
Nakon toga prirodno nam je bilo pitati, kako ona bira projekte na kojima će raditi, ima li omiljeni te ima li neka tema oko koje je posebno strastvena?“Pokrećemo veći broj projekata godišnje, svašta nam pada na pamet, neki planovi uspiju, neki ne. Kad se odlučimo koji projekt radimo, znamo zašto baš taj i imamo jasnu viziju razvoja. Tako je sve ove godine sa Zagreb Film Festivalom, a i s filmovima koje produciramo. Definitivno smo bili posebno strastveni oko stvaranja brenda kina Europa. Što se nekima nije svidjelo…” podsjeća nas Lana na podosta mučnu priču koja je (bila) Kino Europa. A za omiljeni projekt kaže kako “…nemam omiljeni projekt, film, knjigu, pjesmu ni omiljenu čokoladu. Nemam jednog favorita, sve što radimo na dnevnoj bazi postaje dio nas i to mi je skroz OK.” Uranjanje u svaki projekt svakako ne čudi, s obzirom na to da uloga producenta počinje kroz čitanje prvih sinopsisa, gotovih scenarija pa sve do plasiranja na tržište.
“Uključeni smo u sve faze priprema, od organiziranja snimanja, post- produkcije te distribucije i prodaje filma. Proces možda traje dugo i treba biti strpljiv, tu je more poziva, istraživanja, psihologije, realno na prvu ”nesavladivih” problema koje na kraju ipak riješimo ili ne, nerviranja pa puno smijeha. Smijeha i radosti nikad ne fali.” smije se Lana te dodaje da interes za domaćim filmova definitivno postoji.
“Česte su rasprave u društvu oko gledanosti hrvatskog filma i svi odmah potežu brojke, a u isto vrijeme ne znaju koliko gledatelja ima npr. James Bond u Hrvatskoj. A ima daleko premalo koliko je uloženu u PR mašineriju na svjetskoj razini. Ne volim biti dio tih rasprava, sve je krivo postavljeno i žao mi je što je tako. Na nama je da radimo više, bolje i ne odustajemo, a publike ima. I bit će je onoliko koliko svi mi kao društvo marimo za kulturu generalno, ne samo filmsku.”
Kako kaže, ona i njezini kolege prate sve što se događa, pogotovo u ovim nekim novim okvirima u kojima su se mnoga pravila promijenila. Baš kao i u mnogim drugim djelatnostima. “Moramo biti ustrajni i prilagođavati se tržištu. Nezavisna filmska scena u Hrvatskoj je nakon gašenja kina Europa već godinu dana na koljenima. Pandemija je samo dokrajčila nadu da će uskoro biti bolje. Neće biti uskoro nažalost, ali bit će bolje. Filmovi će se uvijek gledati. Odlazak u kino je poseban ritual, trenutno kompliciraniji, ali želim vjerovati da će uvijek postojati.
