Nakon više od godinu i pol, koliko je trajala prisilna pauza koju je na sva društvena okupljanja pritisnula pandemija, naši gradovi polako se bude. Najavljeni koncerti i glazbeni festivali daju nam nadu da ćemo ponovno, kao nekad, dijeliti s drugima one slatke trenutke sreće na plesnim podijima. Kako bismo produbili veselje zbog ove spoznaje, za RETRO izdanje časopisa Grazia poželjeli smo prisjetiti se kultnih mjesta koja su ostavila svoj trag na generacijama, ali i desetljećima iza nas
Ne postoji generacija koja neće konstatirati kako se baš ona najbolje zabavljala. Obično u nekim razdraganim momentima lamentiranja uz zvuk kuckanja čaša, malo tko se s nostalgijom neće prisjetiti “svojih” mjesta iz mladosti, na koja se išlo vidjeti i biti viđenima, gdje su se “gubili” dani i noći, “lovili komadi” i za koje se živjelo preko tjedna. I premda je to u potpunosti prirodno i očekivano jer samo svoju mladost i okolnosti te društvenu atmosferu u kojima se ona odvija možemo živjeti, o nekim se mjestima ipak priča i sluša generacijama. Dapače, o nekim se mjestima očarano sluša i preko oceana (sjetimo se samo “Studija 54”). Postoje ti neki mikrokozmosi na kojima su se razni elementi poklopili toliko dobro da su ušli u povijest, obilježili cijela desetljeća, scene i generacije. A s obzirom na to da nam najave nekih novih glazbenih događanja, nakon godinu i pol nepostojanja noćnih izlazaka i glazbenih događanja, daju nadu da ćemo opet moći s drugima nesmetano dijeliti slatke trenutke na plesnim podijima, poželjeli smo “prošetati” prošlim desetljećima i ponovno oživjeti uspomene iz legendarnih zagrebačkih klubova. Gdje se to najbolje zabavljalo, koja su to bila žarišta društvene scene mladih i, ono najvažnije, je li se prije doista bolje zabavljalo?
70-e, šminkeri i “hašomani”
“Sedamdesetih su postojali Lapidarij, Studentski centar, Saloon, Big Ben, a ako pričamo isključivo o disko-klubovima, to su bili Saloon, Panta i Karaka. Postojala je ta neka podjela na “hašomane” i šminkere u 70-ima – “hašomani” su furali takozvane “sajmonice”, visoke cipele od antilopa, a izlazili su u Big Ben, gdje je DJ bio Milan Mlakar, i puštala se više neka rock mjuza, kao i u Studentskom centru. Šminkeri su išli u Saloon, Pantu i Karaku, gdje se vrtila popularna mjuza.
U gimnaziji smo subotom išli u Lapidarij, koji također nije bio šminkersko mjesto, a bio je tu i Njam Njam, gdje je svirao živi bend. Aktualna je bila i kavana Corso na uglu Ilice i Gundulićeve, kao i Teatar &TD, koji je radio nešto duže, do 02:00. Do 02:00 sata je radio i Saloon, dok su ostali, osobito u centru grada, u tjednu radili do ponoći te eventualno do 01:00 petkom i subotom. Počinjali bi pak raditi od 19 sati, što je danas nepojmljivo.
Osim spomenutih, dosta se izlazilo i izvan Zagreba, primjerice u Brezovicu u dvorac Brezovica, gdje su DJ-evi bili Ivan Fistonić i Mirko Sobota, koji je početkom 90-ih bio vlasnik popularnog kluba Sokol. Za one koji su imali aute, to je tada bilo fora”, prisjetio se za nas Nikola Martek, jedan od legendarnih zagrebačkih DJ-eva iz ere 80-ih, koji je puštao glazbu u mnogim zagrebačkim klubovima, uključujući i Globus. “Mi smo imali jako puno mjesta na koja smo izlazili, i sva su bila puna. No, usporedbe radi, Drago Diklić mi je ispričao da je 60-ih godina u Zagrebu bilo otprilike 50-ak mjesta na kojima su svirali živi orkestri i bendovi. Od Hrvatskog glazbenog zavoda pa sve do Ribnjaka, gdje su svirali Crveni Koralji… Svaki kvart imao je te svoje prostore gdje su nastupali bendovi”, otkriva Nikola. U 70-ima, vremenu kada se do nove, strane glazbe nije moglo tek tako, već su za to postojale radio-emisije na tadašnjem Radio Zagrebu koje su radili Ante Batinović, Dražen Vrdoljak i Darko Glavan, u Zagrebu se izvrsno zabavljalo, što potvrđuje i činjenica da su navedeni popularni zagrebački klubovi nastavili još snažnije raditi u sljedećem desetljeću.
80-e – vrijeme oslobađanja kreativnosti
Uz Saloon, koji su 1970. godine otvorili Vlaho Srezović i Albert Papo, i koji je postao najpopularniji zagrebački disko-klub; “omladinski klub” Lapidarij u podrumskom prostoru na Gornjem gradu u kojem se okupljala alternativnija ekipa; “gužvoviti” podrumski Big Ben; malene, no šminkerske Pantu i Karaku; Studentski centar koji je tijekom ljeta bio krcat; Neboder na 14. katu na adresi Ilica 1, osamdesetih godina otvorio se i Globus na Zagrebačkom Velesajmu, gdje se radilo svaki dan osim ponedjeljka.
“Tamo je bila shema da smo svirali pola-pola: pola večeri je bio bend, a pola DJ. Svirali su bendovi koji su tada bili iznimno popularni, Roboti i Grešnici. Radili smo od 19 sati pa do ponoći radnim danima, a petkom i subotom do 01:00. Koliko je Globus bio popularan pokazuje činjenica da smo subotom prodavali 2000 ulaznica, a petkom po 1000. U 19:00 bismo otvorili blagajnu, u 20:00 se više nije puštalo unutra nikoga, ljudi su vani stajali i čekali da netko izađe kako bi mogli ući”, priča nam Nikola, koji je u Globusu kao DJ radio od 1982. pa sve do Univerzijade, 1987. godine. U to su vrijeme 80-ih zaživjele i hotelske terase, među kojima je daleko najljepša i najpopularnija bila Oleander terasa hotela Esplanade. “Tu je radio Davor Keršanc Kera. Bilo je to fenomenalno mjesto – zelena terasa kompletno u oleanderima, pravo šminkersko mjesto koje je radilo preko toplijeg dijela godine”, otkriva Nikola, poznat pod umjetničkim imenom DJ Johnny.
Bilo je to ujedno i vrijeme u kojem je krenuo Novi val, zahvaljujući kojem su se popularizirala i mjesta poput Zvečke, Kavkaza i Blata te Kulušića. “Zvečka, koja je postojala i prije te popularizacije u 80-ima, bio je mali kafić iz socrealizma u kojem su radile konobarice u borosanama. Kavkaz je bio šminkersko mjesto, mali Kavkaz do njega bio je za ovu ekipu “hašomana” jer je Kavkaz bio skuplji, pa se tako rodio taj potez – Kavez, Zvečka i Blato na uglu Gundulićeve, i tu se šaralo, sve do špice koja je bila ispred hotela Dubrovnik na trgu”, kaže Nikola. “Fora je bila ta da mjesta nisu postala trendi jer su bila posebno lijepo uređena, nego se naprosto skupila kreativna ekipa, dolazio je netko tko je bio interesantan. Na ovom potezu je to bila ekipa oko “Poleta”, omladinskog tjednika koji je zapravo i pokrenuo puno toga, i oko kojeg se puno toga zbivalo, od novinara, fotografa, crtača stripova… I to je bila ta kreativna energija koja je bitna za 80-e, neke stvari su se tada bile poklopile – došlo je do nekakve liberalizacije, moglo se puno toga što je desetljeće prije recimo bilo zabranjeno. Primjerice, tko god je htio pisati ili crtati, a imao je smisla za to, dobio je priliku u “Poletu” i još nekoliko listova, pa se cijela ta kreativna priča i scena afirmirala.
Između ostalog, počela se događati i ta glazba. Doista nije bilo kvarta u kojem po garažama klinci nisu svirali i imali bendove. Manje-više svi su se poznavali. Strahovito je vladala velika želja za znanjima, svi smo bili “gladni” informacija, čitanja, novih spoznaja, i zato to doba možemo nazvati romantičnim. Kao šlag na torti tog Novog vala koji se tada već naveliko afirmirao, i čiji su bendovi postali itekako popularni, došla je Univerzijada i napravila veliki boom. Zahvaljujući Univerzijadi, Zagreb je tijekom tog svibnja i lipnja živio 24 sata dnevno, što je do tada bilo nepojmljivo. U to doba gotovo da nije bilo tjedna bez nekog velikog koncerta, nema tko nije bio od stranih bendova u Zagrebu.
Tijekom Novog vala afirmirao se i Kulušić, koji je bio više koncertni prostor kojim su prodefilirali najznačajniji bendovi ovog pravca. Bilo je nas nekoliko DJ-eva koji smo dosta radili, poput starije generacije DJ-eva – I.B. Tratinčice, D.K. Kere, Vlade Sataića Mrkve, Čede Susmela, Željka Vodušeka Vode, nešto mlađih Ivice Fistrića Fistre, Ivana Fistonića, Mirka Sobote, Duška Cvetojevića Didija, Miroslava Gregureka Ufe, Zlatka Petranovića Haša, no nitko od nas nije stremio ka tome da bude profesionalni DJ. Svima nam je to bio neki studentski posao, nikome to nije bila aspiracija niti doživotni poziv”, govori Nikola.
Raveovi 90-ih
Promjena cijele filozofije kluba koja je stigla s 90-ima, ratom i promjenom društvenog uređenja dovela je pak do jedne nove ere u Zagrebu, ostavivši 80-e iza sebe. Devedesetih i ranih 2000-ih aktualni su postali raveovi te su, između ostalih, zaživjeli klubovi s elektronskom glazbom. “Ja zapravo spadam u drugu, možda čak treću generaciju zagrebačkih DJ-eva koji su se specijalizirali za techno/house mjuzu, pa su mi oni prvi tulumi s početka 90-ih promakli. Sa 17 (1993. godine) sam zalutao u tunel Grič na Cuculićev “Under City Rave” i pomislio: ‘I ja bih ovo…’. Tako je krenulo. Mislim da se ljudi zapravo uvijek dobro zabavljaju, ali su neke stvari ipak drukčije. Osim mjuze, ljudi su se drukčije odijevali, plesali. Ne vjerujem da ću fulati ako kažem kako su ljudi pokazivali i neku individualnost u odabiru odjeće, načinu plesa. Pomalo je djelovalo i karnevalski, posebno na većim rejvovima. Ali bilo mi je to simpa. Manje sivo nego na mjestima s drugom mjuzom”, priča nam Ivan Komlinović, legenda hrvatske techno scene, DJ, producent i inženjer zvuka. Kad je riječ o najpopularnijim klubovima tijekom procvata domaće techno scene, Ivan nam otkriva da je klubova bilo više, no sam je prvo “naletio” na Aquarius.
“U to vrijeme je radila i Stara Kašina, nemam pojma je li se klub već tada zvao Mungos. Radili su se dobri tulumi i u Gjuri. Nisam siguran koliko često, ali mislim da su Markan i Felver bili tamo svaki tjedan. Dio ljudi odlazio je i u jedan klub kod Dinamovog stadiona, znam da je tamo bio rezident DJ Ed (Dinko Bažadona). Nisam bio nomad-partijaner. Išao sam gotovo svaki četvrtak u Aquarius. Tamo su Kiki i Frajman imali program “Sabotage techno” (kasnije “Loops”). Skupljala se miroljubiva i otkačena ekipa. Bilo je stvarno živopisnih likova koje ću pamtiti dok sam živ. U ovoj prvoj fazi, do negdje 1998., ja sam bio samo dosadan, znatiželjan klinac koji je učio gledajući i slušajući. U to doba, glavni likovi bili su Kiki i Frajman. Uz to, njihovu je priču pratila i legendarna radijska emisija “Deep FM” na stojedinici. Čovječe, to je bila lektira. I danas se naježim kad se sjetim epizode u kojoj je gostovao Jeff Mills”, otkriva Ivan.
I, je li se prije bolje zabavljalo?
Naiđete li na tekst o kultnim zagrebačkim klubovima ili pak 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća, budite sigurni da će on biti natopljen tugom za minulim vremenima i “najboljim godinama” zabave u metropoli. No, možemo li doista reći da se današnje generacije ne zabavljaju toliko dobro kao one prije? “Mislim da mogu meritorno reći, s obzirom na to da sam i sam izlazio, a bio sam i taj koji je pružao zabavu u dosta dugom periodu, kako se 80-e neće ponoviti. Bilo je to općenito doba oslobađanja velike kreativne energije koja je postojala u društvu i koja se reflektirala na svim poljima, a pogotovo u domeni kulture. Kad je pak riječ isključivo o zabavi, uvijek sam tvrdio da su se naši starci bolje zabavljali nego mi. Zbog čega? Jer su oni bili ti koji su bili aktivni, nije njih trebalo zabavljati. Oni bi se našli, i dovoljno je bilo da su sjeli i pjevali. A u odnosu na vašu, mlađu generaciju, nije nam bila bitna ta stavka koja je danas očito bitna, to materijalno. Bilo nam je bitno tko kako izgleda na onoj osnovnoj liniji spolova, ali se nije gledalo tko što ima. Imali smo u principu svi jednako, a čak i oni koji su imali, nisu se razbacivali time niti su pretjerivali. Naravno, svaka će generacija reći da se njihova generacija najbolje zabavljala. Uvijek ima tih koji neselektivno pričaju, no činjenica je da si bio mlad i sve ti je bilo lijepo. Ali zbog te silne kreativne energije kojoj je bilo dozvoljeno da se oslobodi, 80-e su bile posebne. Politika je to u principu dozvolila, vladala je dobra atmosfera i bilo je sve nekako pozitivno. Riječ je o sretnoj okolnosti da je to tako ispalo”, govori Nikola. Ako je za pitati nešto mlađu generaciju, onu Ivanovu, stavovi su slični: “Mislim da svako vrijeme ima najbolje izlaske ikad ako imaš 20-25 godina. Sve ti je nekako novo, uzbudljivo. Vidiš sve najbolje i u najgorim situacijama i ljudima. Bilo bi suludo da klinci koji se tada nisu ni rodili danas tuguju za godinama u kojima ih nije ni bilo.
Meni u retrospektivi ono vrijeme djeluje iskrenije i avangardnije. Danas je pak drugo vrijeme. Prošlo je puno generacija kroz klubove, svi imaju internet u džepu i svaku stvar koju možeš zamisliti mogu imati u slušalicama za četiri sekunde. To također mijenja kompletan ekosustav; lako dostupna informacija manje je zanimljiva i ljudi nekako manje strastveno istražuju.
Definitivno svako vrijeme nosi svoje i tu ne možeš puno utjecati. Ne bi ni trebao. Mislim da je pretjerana nostalgija jako pogrešna emocija u živom ekosustavu koji ima stalnu tendenciju promjena. Sputava te i ne daje ti puno prostora za vlastiti razvoj. Nekome možda taj tvoj put i neće biti po volji, ali takav je život. Dokle god sâm uživaš u toj vožnji, nemoj sebi uskratiti pritisak na “gas” bez obzira na to kako se to činilo bilo kome”, zaključuje Ivan.
Fotografije: Darko Interzone Klarić, Salko Čajić, Darko Vukov-Čolić, Damir Cuculić/Osamdesete u Zagrebu/Facebook, Mungos+Kashina/Facebook, Privatna arhiva
