Večeras će zrak u Dubrovniku biti pomalo težak, od iščekivanja. Ne samo zbog jedne kazališne premijere, već zbog nečega dubljeg, nečega što vibrira u samim zidinama Kazališta Marina Držića u Dubrovniku. Večeras će se izvesti predstava, premijera, koja ima potencijala postati novo emocionalno sidrište na hrvatskoj kazališnoj sceni – komad “Kuća je velika, ne može se ona nosit'” autorskog dvojca Romana Nikolića i Dorotee Šušak
“Kuća je velika, ne može se ona nosit'”
Ako ste, poput mene, godinama pratili i voljeli autentični, pomalo sirovi, ali uvijek do kosti iskren rukopis Arterarija, od intimne snage “Matije” i gorko-slatkog realizma “Kućice za pse”, preko metafizičke dubine “Na dnu oceana postoje neki svjetovi”, pa sve do potresne, apsolutno nezaboravne i dirljive “Bure”, znate da od ovog tima ne očekujete samo predstavu. Očekujete golo, iskreno iskustvo. Očekujete da vam netko bez zadrške, poput vještog kirurga, otvori grudi i pokaže vam srce koje krvari, ali koje i dalje kuca. Znam, ovaj opis može nekima zvučati patetično, dramatično, ali kada pogledate ove predstave, one stvarno takve – jesu.
Poetičan naslov “Kuća je velika, ne može se ona nosit'”, koji je i sâm emocionalni zavežljaj, već nas uvodi u srž teme: zaborav, demencija i krhkost sjećanja – kako onog individualnog, tako i kolektivnog. Uvijek me fasciniralo kako autori uspijevaju dotaknuti bolne točke ljudskosti, ali ovdje se čini da su otišli korak dalje. Ovo nije samo priča o jednoj ženi čija sjećanja blijede i sinu koji se bori “preko ruba izdržljivosti”, već se radi o meditaciji o tome što mi jesmo, bez našeg sjećanja. Čovjek jest svoje sjećanje, kažu autori, a gubitak memorije dekonstruira sam identitet.
Ono što ovu predstavu izdvaja i baca u orbitu stila Arterarija jest suptilno, ali moćno uvezivanje s kontekstom. Dubrovnik ovdje nije kulisa; on je “živi organizam i suputnik sjećanja”. Baš kao u “Buri” gdje je otok bio tihi svjedok traume, ovdje Grad nosi svoje “brazde i ožiljke”, transformiran pod pritiskom turističke eksploatacije. Spominjanje večernjeg plesa u Excelsioru, gradskog tramvaja, zvuka Mara i Bara – to su transgeneracijski simboli koji se bore za opstanak u kolektivnom pamćenju. Predstava postavlja suštinsko, gotovo egzistencijalno pitanje: Što ostaje kad sjećanja izblijede? Jesu li naše praznine jednako vitalne kao i naše punine?
Izvedbena nota, prožeta postdramskim pogledom na autentičnost izvođača (Mirej Stanić, Edi Jertec, Jasna Jukić i ostali stvarno su jedna moćna ekipa), obećava ono što smo od Nikolića i Šušak naučili cijeniti: istinu na sceni. Nema ovdje glumljenja “zauzetog lica”. Ovdje se osobna povijest nadograđuje.
Posebno me dotaknuo poetski ulomak na kraju teksta: “Nisam otišao, / tu sam. / I to je jedna / od najvrjednijih stvari / koje sam učinio.” U tim stihovima leži cijela težina obiteljske ljubavi koja ostaje i kada se sve raspada. Ta rečenica nije samo dio monologa, ona je manifest upornosti, nježnosti i snage koju tražimo u turbulentnim vremenima.
Ako ste tražili kazalište koje vas neće ostaviti ravnodušnim, ako ste željeli novu “Buru” – predstavu koja vas emocionalno razoružava – mislim da ste je pronašli. “Kuća je velika, ne može se ona nosit'” duboka je, stilska i neizmjerno važna priča o trajnosti sjećanja i neuništivoj ljudskoj potrebi za bliskošću, dodirom ili zvukom. A u svijetu koji juri, takva priča nam je prijeko potrebna.
