Kristina Jelić, poznatija kao Kris, mlada je umjetnica koja godinama s lakoćom isprepliće svijet plesa i glazbe, stvarajući svoj vlastiti kreativni prostor između tih dviju umjetnosti
Još kao dijete, njezini su snovi bili jednostavni – pjevati i plesati uz hitove ABBA-e, dok je s djedom istraživala čarobne ulice Praga. No, danas je jasno da su i tadašnji trenuci oblikovali njezin put prema nečemu puno većem. Glazba i ples nisu bili samo hobiji, već su postali njezin univerzalni jezik – način da izrazi emocije i priče koje su se nakupljale u njoj tijekom godina. Ta ju je strast dovela do prekretnice 2022. godine, kada je svojim debitantskim EP-om budna osvojila srca slušatelja. Snažni synth-pop zvukovi i iskreni tekstovi nisu samo prikazali njezin glazbeni talent, već su nagovijestili da Kris donosi nešto svježe i autentično na scenu.
No, unatoč uspjehu svog prvog EP-a, Kris je odlučila povući se s glazbene scene. Za umjetnicu poput nje, to nije značilo kraj, već početak novog poglavlja. Svoju pažnju usmjerila je na ples – svoju prvu ljubav – gdje danas djeluje kao trenerica i koreografkinja. Umjetnost tako i dalje ostaje dio njezina svakodnevnog života, no sada u drugačijem, fizičkom izražaju.
Kako danas balansira između svijeta plesa i glazbe te kako s odmakom gleda na uspjeh i kreativni put koji je prošla, saznali smo od Kristine, koju smo uhvatili između gustog rasporeda i kreativnih obveza.
Prije svega, za sve koji te ne poznaju, tko je Kris? Možeš li nam se predstaviti i reći nam malo više o svom umjetničkom putu?
Puno ime mi je Kristina Jelić, plesačica sam, trenerica i koreografkinja u izgradnji, kantautorica a i studentkinja posljednje godine Akademije umetnosti u Beogradu. U detinjstvu mi se vrlo brzo izgradila strast prema plesu i muzici u kojima mi se odmah razjasnila moja životna putanja i svrha, od tada nisam imala plan B.
Spomenula si strast prema glazbi, krenimo odatle – kako si se zaljubila u glazbu? Koji su bili tvoji prvi koraci i inspiracije?
Prva muzička ljubav mi je bila grupa ABBA, koju mi je deda tokom naših vožnji po periferiji Praga puštao sa kaseta u kolima. Već u dobi od tri godine znala sam napamet (svoje dečije verzije) tekstova pesama i redovno zahtevala da ih slušam. Muzika je bila sveprisutna u mom životu, pogotovo od kad sam se sa osam godina počela baviti plesom. Za vremen odrastanja sam se često selila što nije mala stvar za dete. U tim periodima mi je muzika uz ples bila jedini izlaz i konstanta u svetu koji mi se stalno menja. Prve muzičke korake sam napravila kada sam se pridružila školskom horu sa, recimo, 12 godina, tada sam najviše slušala strani pop i ono što se puštalo na radiju 2010-ih – Lady Gaga, Katy Perry, Ariana Grande, Fifth Harmony
Spomenula si umjetnike poput Lady Gage, Katy Perry… Koji su ti još umjetnici i žanrovi najviše oblikovali glazbeni stil? Postoji li neki specifičan utjecaj koji se i dalje osjeća u tvojoj glazbi?
Žanrovi koji su me kasnije muzički oblikovali su jazz/blues od 40-ih do 60-ih, artisti poput Ette James i Billie Holiday, rock i disco 70-ih i 80-ih, tu su recimo Fleetwood Mac i Queen, a od suvremenijih izvođača – Billie Eilish i Lana Del Rey. Mislim da se u muzici koju sam do sada proizvela definitivno oseća po mala doza svega što sam nabrojala i to sve sam pretočila u svoju verziju dreamy indie popa.
Tvoj EP “budna” bio je pravi hit kad je objavljen u svibnju 2022. Što te najviše usrećivalo tijekom stvaranja tog EP-a? Koja pjesma ti je najdraža i zašto?
EP “budna” je moj prvi autorski muzički projekt koji mi je pre svega doneo jedno veliko poučno iskustvo i otvorio mnoga vrata kao izvođaču. Ono što bih izdvojila kao najlepši deo stvaranja ovog EP-a su prijateljstva za ceo život koja sam izgradila sa ljudima koji su strpljivo sa mnom radili na njemu. Pod “ljudima” mislim na Anju i Luku iz benda pocket palma koji su producirali većinu pesama sa EP-a i tam sa kojom sam napisala “poznato i novo”. Titulu moje najdraže pesme bi dobila “vertikala”. To je jedina pesma za koju sam od prvog zapisanog stiha znala tačno kako treba da zvuči i šta njom želim reći, tema jeste malo mračnija, ali vrlo je iskrena i sasvim moja.
Sada, kada se s distance osvrneš na “budna”, kako je taj projekt oblikovao tvoju umjetničku viziju? Postoji li nešto što bi promijenila ili na što se posebno ponosiš?
Ovo je bio projekat mog pronalaženja, pomogao mi je da shvatim u kakvom muzičkom smeru želim da se krećem sa sledećim i uočim šta mi je to falilo u “prvom krugu”. Perfekcionista u meni bi promenio mnogo šta, ali naučila sam se da “budna” gledam kao hrabri prvi korak koji sam napravila u svojoj muzičkoj karijeri i vidim ga kao vremensku kapsulu jednog perioda mog života u koji se momentalno vrati svaki put kada EP poslušam.
Nakon objave EP-a, napravila si pauzu u objavljivanju glazbe. Sada se čini da je ples tvoja glavna strast. Kako si se odlučila posvetiti plesu i što te najviše privuklo toj umjetničkoj formi?
Kao što sam spomenula, plesom se bavim od svoje osme godine i od tada sam znala da je to moje zvanje. Često dobijem pitanje – “zašto baš ples” i zaista mi je teško da odgovorim jer ne znam kako svima drugima to nije najgenijalnija stvar koja postoji. Za svakoga ima po nešto, ples je spoj muzike (ritma) i pokreta u svojoj osnovi, u beskrajnim stilskim i žanrovskim kombinacijama, ali sa sobom nosi još mnogo toga, svi plešu u nekom obliku. Bila sam isključivo posvećena plesu i planirala sam da upišem plesnu akademiju u vidu viših studija, sve dok nisam zadobila tešku povredu koja je taj san bacila u vodu. U to vreme mi je muzika ispunila rupu koju je odsustvo plesa napravilo u mom životu i kasnije omogućila novu kreativnu svrhu. Međutim, u muzici sam se povremeno osećala izgubljeno, ipak je to područje gde nisam imala bogato iskustvo i ako sam se snalazila, bilo je izazovno, nedostajala mi je sigurnost i čvrsto tlo znanja koje sam imala u plesu. Kako se moja povreda povlačila, tako sam se postepeno vratila u taj svet.
Što trenutno radiš u svijetu plesa? Imaš li neke uzbudljive projekte ili nastupe na kojima radiš?
Trenutno radim kao trener i koreograf u plesnom klubu Dance Factory koji je pomerio granice plesa u Srbiji ali i šire, danas to nastavlja da radi što je i razlog zašto sam deo priče koju predvodi jedan kolektiv ozbiljno vrednih, talentovanih i ambicioznih žena uz osnivačice kluba, Stašu Stanković i Natašu Gvozdenović. Unutar kluba radim sa uzrastima od 4 do 16 godina gde se pretežno bavimo jazz dance-om i savremenim plesom. Trenutno se pripremamo za IDO (International Dance Organization) evropsko prvenstvo u jazz dance-u i savremenom plesu koje će se održati u Sloveniji gde će se Srbiju predstaviti i nekoliko tačaka koje sam ja koreografirala. Nadamo se finalima, medaljama, pevanju himne, suzama…svemu lepome što su nam pretodnih godina donosila takmičenja ovog kalibra. Kada smo kod uzbudljivih projekata, nedavno sam bila deo plesača koji su igrali uz Konstraktu na njenom beogradskom Koncertu u Sava centru. Mogli ste me zapaziti ako ste bili tamo, ali malo teže prepoznati s time da su me transformirali u Konstraktinu dvojnicu, sve sa perikom, kostimom sa beovizije i poznatim mladežom kraj nosa. Svakako mi nikada nije dosadno u ovom poslu.
Što te najviše inspirira u plesu? Kako ti ples omogućuje da izraziš svoje emocije i kreativnost na način koji se razlikuje od glazbe?
Mislim da mi je glazba daleko intimnija jer je direktan odraz mene i mog unutrašnjeg sveta i možda zato teža da je podelim sa publikom. Obožavam biti plesač, pogotovo deliti scenu i energiju sa drugima, ali još više se pronalazim u ulozi trenera i koreografa. Volim da prenosim svoje znanje i izvučem maksimum iz plesača, inspiriše me put formiranja njihove individualnosti i priče koje možemo zajedno ispričati kroz koreografije.
Kako je ples utjecao na tvoje umjetničko izražavanje? Osjećaš li da ti ples donosi nova saznanja ili tehnike koje bi mogla primijeniti u glazbi?
Koreografiranje mi je najviše od svega promenilo način slušanja muzike. Specifični ritmovi, promene tempa, različite instrumentalne linije, neobični zvukovi, najsitniji akcenti u daljini, to je nešto što plesači prate i traže, često nam je važno da muzika uz koju igramo ima dobru dinamiku koja drži pažnju i koreografiju interesantnom.
Imaš li planove za povratak u glazbu? Ako da, možeš li nam otkriti nešto više o tome? Što možemo očekivati?
Raspored mi je dosta gust, žongliram puno projekata odjednom, nije lako naći balans. Trenutno se u malo slobodnog vremena koje imam vraćam na osnovne životne postavke i ljudska iskustva i odnose koja nas sve povezuju u čemu nalazim najviše inspracije za pisanje. Sada završavam poslednju godinu faksa, a od sledeće godine se nadam da ću se ponovo naći u studiju. Ovaj put možete očekivati nešto razigranije i intenzivnije.
Kako se osjećaš u trenutnom umjetničkom svijetu? Koji su to trendovi ili umjetnici koji te inspiriraju i motiviraju?
Baš mi se dopada smer u kojem se pop na zapadu kreće, dolazi neki novi talas iskrenih, autentičnih i velikim delom kvir izvođača koje publika nikad nije na ovako masovan način primila i podržala. Konkretno mi pada na pamet Chappell Roan koja je za mene pravi predstavnik nečeg posebnog i svežeg što dugo nismo videli na muzičkoj pop sceni i naravno Charli XCX koja je uspela da brendira čitavo leto 2024. jednom nijansom zelene boje i rečju “brat”. Volela bih da i na našim prostorima počne da se prepoznaje više takvih artista, ili barem za početak, da imaju bolje društvene uslove da budu potpuno svoji.
Što ti najviše nedostaje u glazbi dok se fokusiraš na ples? Ima li trenutaka kada se osjećaš inspirirana da se vratiš glazbi?
Definitivno kada sam na koncertima, pogotovo na koncertima prijatelja sa kojima sam nastupala na turnejama ili festivalima stigne me nostalgija za mojim nastupima. Ovo proleće su me pocket palma pozvali da otvaram tri njihova koncerta, tokom tih nastupa sam zapravo shvatila koliko mi nedostaje biti na pozornici pred publikom i povezati se sa njom, to je ono što me svaki put dodatno podseti da moram da se vratim.
Da možeš sanjati bez ograničenja, kako bi izgledao idealan projekt koji bi spojio tvoju ljubav prema plesu i glazbi?
Ja sam osoba od velike ambicije, a kada nešto zacrtam, to volim i da ostvarim, tako da se nadam da ćete moj idealan projekat uskoro i videti.
Foto: Pero Arsenijević
