Radnja filma „Spencer“ Pabla Larraína smještena je u 1991. godinu tijekom božićnih praznika kada se princeza Diana počela suočavati sa svojom teškom odlukom da okonča brak s princom Charlesom. Film daje uvid u ekstravagantan život na imanju Sandringham te savršeno dočarava emocije Lady Di uslijed borbe s glasinama o aferama dok je izbjegavala nemilosrdne paparazze
No nije radnja filma ono što ga čini zanimljivim. Način predstavljanja stanja u kojem se Lady Di nalazi kao da proganja svakog gledatelja. Larraínova vizija filma ispunjena je sanjivim sekvencama, prikazima unutarnje, emocionalne, psihičke boli naspram one vanjske, fizičke, iznimno mnogo dijaloga ispunjenog metaforama te upečatljivim Dianinim pogledima kojima je Kristen Stewart savršeno dočarala njezino unutarnje emocionalno stanje, no i sve one misli i rečenice koje nikada nije izrekla svojim sugovornicima. Cilj filma je smjestiti publiku u stanje duha svoje junakinje, u onaj trenutak u kraljevskoj vezi kada se stvari počnu bespovratno raspadati.
Scenarist filma Steven Knight, opisao je svoj tekst kao „priču nastalu iz istinite tragedije“ i time je odmah zadao ton te osvijestio gledatelje da će gledati prije fikciju nego istinu. No, bez obzira na to, Kristen Stewart je uspješno „usisala“ publiku u stanje duha nesretne žene – i svi suosjećamo s njom.
Odmah, na početku filma, nam je jasno da se radi o „njoj“ naspram „njima“. Diana kasni na početak božićnih praznika i slavlja, što joj je prva i krucijalna greška. Kada se ona izgubi u susjedstvu u kojemu je odrasla, jasno nam je da se radi o živoj metafori gubljenja sebe, svojeg temelja, nauštrb pokušavanju ispunjavanja „njihovih“ očekivanja. Tome ne pomaže niti činjenica da joj je stalno za petama umirovljeni časnik koji sve vezano za nju izvještava kraljevskoj obitelji. No, ona pokušava ostati prisebna, hrabra i čvrsta za svoje sinove. Čak od njih traži da je upozore ako se počne „čudno ponašati“.
Pod „čudno“ spada cijela plejada emocija i ispada, od bulimičnog povraćanja nakon svakog obroka, odbijanja nošenja određene odjeće izabrane za nju povodom određene prilike, samoozlljeđivanja (odlična scena kada se ozlijedi sa škarama za živicu!) do priviđanja i razgovora s osobama koje nisu tu. Njezina tjeskoba i depresija manifestiraju se i kroz lik Anne Boleyn (druge žene kralja Henryja VIII, a koju je on dao ubiti dekapitacijom 19. svibnja 1536. nakon što ju je optužio za izdaju i prevaru s čak petoro muškaraca iako je on bio taj koji je varao!). U cijelom tom tjeskobnom košmaru (ne)interakcija među likovima u priči, Diana komunicira jedino sa svojom garderobijerkom Maggie (glumi ju uvijek odlična Sally Hawkins), glavnim kuharom i svojim sinovima.
Čini se da je Larraín u posljednje vrijeme fasciniran ženama koje su zarobljene u društvenim kavezima i kako pronalaze put za bijeg. Prisjetimo se Natalie Portman kao prve dame u filmu „Jackie” još 2016. „Spencer” puno toga dijeli s „Jackie”, a to su zagušljivi zahtjevi koji se postavljaju pred slavne žene u dizajnerskoj odjeći i velikim kućama. Oni se mogu činiti vanjskom svijetu kao da imaju sve, ali stvarnost je mnogo tužnija: njihovi su kavezi pozlaćeni, ali su i dalje kavezi. Scena kada joj garderobijerka zašije zastore sobe kako ju slučajni paparazzi ne bi ulovio u opuštenijem, prema kraljevskoj obitelji, nedoličnom izdanju je jasno (da jasnije ne može biti!) dočaravanje fizičkog kaveza.
Najnoviji dodatak tom kavezu je Kristen Stewart kao Diana Spencer. Njezina izvedba bi se mogla opisati kao „kraljevska melankolija“. Iako isprva možemo reći da gledamo biopic, scena prve večere gdje Diana naprosto guta strgane perle u juhi; perle ogrlice koju je princ Charles poklonio i svojoj ljubavnici, upozorava nas da će ostatak filma biti živa metafora emocija princeze Diane. Kako bi publiku uronila u to raspadajuće Dianino stanje, Kristen Stewart je sjajno dočarala na van sve elemente tjeskobe, depresije, melankolije, napadaje panike i ostalih popratnih stanja koja ovakva situacija može potaknuti. Naravno, sve je podebljano s besprijekornom glazbom i zvukom. Skladatelj Jonny Greenwood kreirao je tonove i melodije koji zvučno prate Kristeninu interpretaciju. No, tu su i detalji poput oznaka na njezinoj unaprijed odabranoj garderobi; na odjeći stoji „POW“ što bi se moglo interpretirati dvojako; kao „Princess of Whales“ ili „Prisoner of war“. Ono što je u tom trenutku najgore jest da je za Dianu to jedno te isto.
Kristen Stewart kao Diana Spencer je jedna pametna interpretacija. Iako nije kao ona Emma Corrin u seriji „The Crown“, Kristen Stewart je ovu napravila na svoj način, onako kako je završila i posljednju scenu u filmu „Still Alice“ 2014. godine. Tamo je imala sporednu ulogu uz odličnu Julianne Moore. No, emocija koju je prenijela na veliko platno u posljednjoj sceni teškog filma, obiteljske drame o ženi koja se bori s prihvaćanjem bolesti Alzheimer, jaka je i istinita. I tako smo osjetili i Dianu u filmu „Spencer“.
