Kad sam bila mala, jedna od velikih radosti bilo mi je fašničko vrijeme. Jako smo se veselili osmišljavati i izrađivati svoje kostime i maske, planirati strategije obilaska kvarta i birati pjesmice koje ćemo pjevati za stanare – i njihove darove. Najveća pobjeda bila je kad smo dobili dvoznamenkasti iznos novca! Nadali smo se i ponekom skupljem slatkišu, ali u svakom slučaju, znali smo da najmanje što možemo dobiti jest simbol fašničke tradicije – krafne. U mom domu, krafne su se krenule peći najkasnije vikend prije Pepelnice, ako ne i prije. Trebalo se pripremiti i za ambiciozne klince koji su krenuli ranije i čiji fašnički pohod je trajao danima. Krafne smo pripremali svi zajedno doma, sve generacije skupa. Bilo je to posebno vrijeme u kojem smo uživali kao obitelji, djeca i cijeli kvart zajedno.
Danas, desetljećima kasnije, mogu računati da ću maskiranu djecu vidjeti na karnevalima u Rijeci i Samoboru, ali ne nužno pred svojim vratima. Ove godine maškare sam vidjela jedan jedini put i to u tramvaju dok je prolazio kroz centar Zagreba. Ipak, jedna tekovina tradicije ostala je postojana, a to je prežderavanje krafnama!
Na društvenim mrežama i između redova u dućanima ne može im se pobjeći. Krafne su iz naših domova te obiteljskih pekara izašle na ulice grada, u supermarkete i na profile društvenih mreža kroz moderne urbane slastičarnice, artisanal pekare, restorane, brunch kafiće pa i poneki specijalizirani krafna bar ili krafna butik. To više nisu krafne mog djetinjstva: jednostavne, bez punjenja, s posipom od šećera. Sad je tu izbor više oblika, preljeva, posipa i punjenja koji se natječu u estetici i originalnosti sastojaka dok se mi, konzumenti, zajedno s influencerima natječemo tko će ih pojesti sve ili pak otkriti one posebne, skrivene bisere od krafni. U tome mora da leži i tajna popularnosti Dubai fritula, najskuplje poslastice prošlog adventa. Služi kao dokaz da se u ovoj folklorno-gastro utrci uz originalnost i autentičnost natječu i cijene koje su značajno nadilaze trošak ručne izrade fritula i krafni. Zašto nam domaće krafne i fritule više nisu dovoljno dobre i radije plaćamo visoku cijenu za ekstravagantne verzije jednostavne hrane iz naroda?
Zanimljivo je da su krafne kakve ih danas poznamo od samih početaka predstavljale luksuz. Naime, originalne krafne bile su češće slane nego slatke zato što je do 16. stoljeća šećer bio iznimno skup. Klasična verzija se popularizirala tek nakon početka uvoza šećera s karipskih plantaža, a s kojom je došlo i do sniženja cijena. No ovo je samo početak cikličkog putovanja krafni od luksuzne do popularne slastice pa natrag i tako dalje…
Na primjer, na našim područjima konzumacija krafni i fritula s razlogom se veže uz razdoblje adventa, odnosno poklada zato što je neizostavan sastojak recepta u prošlosti bila svinjska mast. Ona je vrijedila cijelo bogatstvo pa je vremensko ograničenje konzumacije u kombinaciji s običajima kao izlikom bila pametna odluka koja je omogućila da cijela zajednica, bez obzira na prihodovne razlike, uživa u toj slastici. Prelazak sa životinjske masti na biljna ulja smanjio je trošak ručne izrade i učinio krafne jeftinim desertom koji se prodaje u svakoj pekari za nisku cijenu te koje si svatko doma može priuštiti napraviti. Isto vrijedi i za fritule, s jednom razlikom: umjesto u pekarnicama kroz cijelu godinu, one se prodaju tijekom adventa na sajmovima, gdje su se popularizirale kao jeftin i praktičan desert koji je lako dijeliti, a i napraviti u adventskim kućicama. Nakon dugo godina široko pristupačnog hedonizma, ciklus se vratio prestižu i sada tržištem haraju skupocjene boutique krafne i Dubai fritule.
Brendiranje krafni i fritula kao prestižnih proizvoda nije samo rezultat povijesnih procesa već i simptom karakterističan za elitizaciju narodne i ulične hrane koja u Hrvatskoj traje već dulji period. Najvažniji čimbenici koje valja izdvojiti su: ulazak Hrvatske u EU 2013. godine, kad su naše granice otvorene za istraživanje, putovanja i uvoz niza novih kulturnih i kulinarskih iskustava; pandemijska karantena, zbog koje su se ljudi odvažili na kulinarsko eksperimentiranje te počeli cijeniti, primjerice, umijeće izrade kruha od startera.
Tu je i otvaranje specialty coffee shopova i kafića te artisanal pekarnica po uzoru na “zapadnjačke” trendove; dolazak dostavnih službi poput Glova i Wolta u gradove, čime se u svakodnevnom urbanom životu smanjila potreba za domaćim kuhanjem; dolazak Michelin zvjezdica u Hrvatsku; prekvalifikacija brojnih marketinških profesionalaca u kulinarske obrtnike; urbanizacija stanovništva, gdje po popisu stanovništva iz 2021. godine trećina stanovnika živi u četiri najveća grada; ulazak u eurozonu 2023. godine, s čime je došlo do porasta inflacije, BDP-a i životnog standarda; popularizacija i dostupnost putovanja na luksuzne i poznate gastro destinacije poput Dubaija i New Yorka.
Niz prehrambenih proizvoda koji su dugo vremena bili jednostavna i jeftina hrana za mase, poput kruha, hamburgera, pizze ili piva, sad se nude u luksuznoj verziji u obliku artisanal kruha, chef’s burgera, gourmet pizze ili craft piva. Ovaj gastronomski koncept iskušani je poslovni model kojeg koriste i brojni vrhunski restorani koji se hvale inovativnim pristupima kulinarskim tradicijama. Hrana u svojoj srži ostaje ista, ali kroz posebno iskustvo objedovanja dobiva simboličku vrijednost koja se prenosi na konzumenta – uz veću cijenu, naravno. Dobiti su očite: Ova razmjena vlasniku restorana donosi financijski, a gostu društveni kapital. Gubici su nevidljivi: Elitizacija hrane s tržišta gura jednostavnije i jeftinije opcije zajedno s njihovim kupcima, uključujući onim niže platežne moći.
Ovi procesi jasno pokazuju kako trendovi nastaju i nestaju kroz napetost između dostupnosti i nedostupnosti, tradicije i inovacije, popularnosti i svakodnevice. Modernizacija tradicionalnih krafni i fritula raznim dodacima, šarenim ukrasima i originalnim sastojcima savršeno ih pozicionira između narodnih običaja i globalnih noviteta kao objekt želje i statusni simbol. Oni koji i dalje žele ili nemaju drugog izbora sudjelovati u ovim običajima osim tako da sami doma rade krafne ili fritule moraju u to uložiti svoje vrijeme i rad. I dok su to vrijeme i rad prije predstavljali društvenu valutu koja dovodi do zbližavanja zajednice, danas su znak nedostatka najcjenjenije valute u društvu: novca.
Urbani ideal jest novcem kupiti vrijeme i rad, koji se prije ulagao u zajednicu, kako bi se priuštili novi običaji koji danas više nisu usmjereni na neposrednu, fizičku zajednicu već na onu koja se stvara online. Osobno, primjerice, ove godine nisam posjetila niti jedan adventski sajam, ali svejedno sam znala za Dubai fritule iako dotad nisam znala niti što je Dubai čokolada. Dokaz je to kolik utjecaj i važnost viralni online trendovi imaju na zajednice i međuljudske odnose. Ljudi su spremni platiti puno veće cijene za hranu koja se smatra prestižnom i onda kad se čini se pretjeranom u usporedbi s troškom vlastite izrade jer je to naposljetku mala cijena ako se stavi u društveni kontekst u kojem se manifestira kroz validaciju lajkovima na društvenim mrežama te osjećaj zajedništva i sudjelovanja povezivanjem kroz komentare, razgovore i degustacije. Interakcije na društvenim mrežama postale su neizostavan dio folklora u kojem je bitno sudjelovati, biti viđen, pokazati da sudjeluješ u trendovima jer u suprotnome nisi dio zajednice.
Viralna dinamika trendova na društvenim mrežama može se usporediti s bitnim aspektima fašničke tradicije koji su bili prisutni i prije interneta, a to su žrtvovanje, performativnost i razmjena dobara. Prije su oni koji ne bi svoja vrata otvarali maškarama i nudili im hranu i novce bili kažnjavani tako da su im se bacala jaja na kuću, a danas su oni koji na društvenim mrežama ne objavljuju kako jedu boutique krafne i Dubai fritule kažnjavani ignoriranjem online. Prvi čin – kazna – ostavlja znak na kući, tj. na članovima društva koji nisu sudjelovali u običaju. Zajednica ih obilježava i pamti pa makar i zbog negativnih kvaliteta. U online svijetu je suprotno. Oni koji ne sudjeluju u trendu, kao da ne postoje. Kazna je to okrutnija od par žutanjaka koje moraš čistiti s fasade. Uvjet sudjelovanja je i neka vrsta izvedbe. Prije je to bilo prerušavanje i pjevanje, a danas je osmišljavanje objava: Fotografija i videa koji će biti što atraktivniji kako bi se privukla pažnja što veće publike te time potvrdila vlastita vrijednost. Sve šareniji i razrađeniji dizajni krafni te oslanjanje Dubai fritula na popularnost već viralne Dubai čokolade pokazuje da je tržište svjesno performativne uloge koju u društvu igraju njihovi proizvodi. Od toga se u online sferi stvaraju prave male priče i spektakli poput izvještavanja o dužini redova u kojima se čeka ta nevjerojatna hrana. Veliku ulogu u popularizaciji ovakvih trendova imaju influenceri koji su neizostavan dio marketinga. Za reklamu se i oni, kao maškare, trude osmisliti što bolju izvedbu pred svojom publikom. Taj čin podsjeća kako je u srži i stare i nove tradicije razmjena dobara. To je vidljivo već i iz naizgled nevine dječje pjesmice kojom su maškare pred vratima molile za darove: Danas je fašnik, najljepši jedan, dajte nam krafne, stjerajte nas van. Marko Dragić, filolog i kulturni antropolog, u svom radu “Velike poklade u folkloristici Hrvata” opisuje maškare slično kao što bi se mogli opisati i influenceri: “Maškare su bile svojevrsni animatori; šalili bi se, pjevali, zadirkivali domaćine, dakle, svrha nije bila da ih se samo vidi i daruje. Za dar su morali imati i primjeren scenski nastup.” S obzirom na to da online prisutnost i sudjelovanje u trendovima može osobi priskrbiti ne samo društveni već i financijski kapital, ne iznenađuje motivacija za dijeljenjem adventskih i pokladnih slastica po društvenim mrežama te prijelaz običaja iz fizičke u online zajednicu.
U fašničkim krafnama i za mog djetinjstva postojao je element prepoznavanja nečije vrijednosti na temelju vanjskih indikatora. Iako smo bili djeca, pogađanje u kojim kućama bi mogli očekivati velike novčanice ili neku posebnu slasticu bilo je dio igre. Procjenu smo radili na temelju izgleda pročelja kuće, vrta, marke parkiranog auta i sl. Nakon pohoda, komentirali smo plijen i pamtili gdje su nam dali više, a gdje manje.
Nevjerojatno kako nam je od djetinjstva bila usađena svijest o materijalnim vrijednostima koja se danas premjestila u procjenjivanje nečijeg života online. I dok se u tom online životu može nagledati niz statusnih simbola, od prelijepih kuća, vrtova i auti do gastronomskih čuda poput krafna posutih zlatom i fritula s originalnom recepturom Dubai čokolade, neprimjetni ostaju oni kojima su dobra i kapital najpotrebniji i koji se nemaju čime pohvaliti na društvenim mrežama.
Uživanje u krafnama i fritulama u fašničko i adventsko vrijeme izvan online prostora, u sklopu fizičke zajednice, najčešće uključuje networking u uredu ili na adventskom sajmu pojedinaca koji su već situirani dok su u prošlosti sudionici tradicije pokazivali svijest o potrebama najsiromašnijih i pomagali im upravo kroz običaje. O tome opet svjedoči i Dragić u svom radu “Velike poklade u folkloristici Hrvata” kad opisuje maškare u svom rodnom kraju, u okolici mjesta Rama u Hercegovini: “Svijet bi davao što bi imao: mesa, slanine, ušćipaka, rakije. Na kraju bi se otišlo u onu kuću koja je najsiromašnija i ondje bi se zasjelo. Sve bi se razvršilo, donijeli bi i pure pa bi se pravilo i jelo, a sve što bi ostalo ostavili bi toj čeljadi, da i oni imaju štogod za Uskrs.” Društvene mreže mogu biti moćni alat za pokretanje humanitarnih akcija, što je osobito vidljivo u adventskom periodu te pod inicijativama influencera, ali treba se ugledati i na “naše stare”, osvrnuti oko sebe i sa solidarnom sviješću promatrati i pomagati našu neposrednu zajednicu, osobito kad se paralelno s predkorizmenim hedonizmom pokušava bojkotirati preskupe cijene hrane i živežnih namirnica koje pokrivaju osnovne potrebe stanovništva.
Foto: Pexels
